Piše: Esad Bajtal
(Povodom rođendana Alije Sirotanovića)
Ovo je mali veliki grad. Mali po površini, veliki po ljudima.
Po onima koji su priznati i poznati kao vrijedni, moralni i pametni ljudi. A bilo ih je, i ima ih. Breza je dala i ima, Svoje inžinjere, ljekare, profesore; svoje diplomate, ambasadore i državnike. Svoju inteligenciju, inovatore i velike radnike poput Alije Sirotanovića. Koji nas je, evo, Skupio u ovoj sali nekadašnjeg KUD-a izgrađenoj u njegovo vrijeme. I novcem od uglja koji su kopali i iskopali on i njegovi radni drugovi.
Zamoljen sam da kažem nešto o Aliji.
Da budem precizniji.
O Aliji Sirotanoviću.
A o njemu, obzirom na njegove radne učinke, i velika priznanja koja ga prate i kojim je obilježio povijest ovih prostora, dakle o junaku socijalističkog rada, ne može se govoriti tek tako. Usputno i prigodno. Još manje samo personalno. Jer on je, povijesno, mnogo više nego persona, nego ličnost.
Sirotanović je personifikacija, odnosno, oličenje i simbol cijelog jednog vremena. Ljudskog vremena. Sistema ljudskih i civilizacijskih vrijednosti. I rada kao najviše društvene vrijednosti. Alija Sirotanović je, za razliku od drugih alija i ne-alija, simbol vremena gradnje i izgradnje jedne radničke zemlje. Zemlje ravopravnih, slobodnih ljudi, i građana. Zemlje uzajamnosti i solidarnosti čovjeka s čovjekom. Bez obzira na ime i prezime, naciju Ili konfesiju.
Bila je to zemlja radnika i seljaka.
Zemlja ljudi!
Zemlja u kojoj se, logikom tadašnje političke filozofije živjelo od rada. I za rad!
Kao heroj rada, preciznije, kao nosilac Ordena junaka Socijalističkog rada, hodio je Sirotanović ovom zemljom časno i pošteno. Radnički garavog, ljudski čistog, i moralno svijetlog obraza. Obraza Radnika.
A šta je rad?
Šta znači raditi?
Raditi, znači brinuti, svoju životnu brigu.
Brigu preživljavanja, i napor svakodnevnog opstanka.
Njemačka riječ „arbeit“, znači upravo to: mučnina, nevolja, teškoća, nužda, muka trud. Ovo „trud“ je ruska riječ. Sa značenjem raditi, nastojati, izgarati na poslu. Odnosno, tijelo svakodnevno izlagati umoru. Savladavati otpor prirode, tvrdoću materijala. Sve to naporom i trudom onoga ko radi.
A rad je uvijek tegoban i težak.
Otuda pojam – „težak“, koji nalazimo u hrvatskom jeziku, a znači nadničar, izložen nečem fizički zahtjevnom, teškom, i tegobnom.
Tu je i grčko „kopos“: raditi, kopati, dirinđiti u smislu obrade zemlje.
Odnosno teške obrade uvijek tvrde, žilave zemlje.
Riljati, rovati, kopati, sve je to jedno i isto.
Otuda zanimanje „kopač“ i najteže radno mjesto u rudarstvu.
Alija je bio Baš to.
Kopač!
Kopač uglja!
Svjetski poznati kopač.
Kopao, filjao, lopatao, radio.
Radio i gradio.
Jer, samo rad gradi.
Rad gradi i izgrađuje u ime mira i bolje budućnosti.
Rat je sušta suprotnost radu.
Rat ruši u ime prošlosti.
Ruši ono radom izgrađeno.
I ruši sve ono što na mir, na rad, na radnju i gradnju podsjeća.
Ruše se kuće ulice i gradovi. Iz vremena rada i nastali radom.
U ratu nestaju živi ljudi
Čak i spomenici mrtvim ljudima.
Najboljim ljudima.
Herojima.
Sve je na udaru rata i ratnih rušitelja.
Rušitelja povijesnih istina.
Rušitelji, deru, brišu i ruše sve pred sobom
U ovom rudarskom gradu srušena je čak i Rudarska ulica.
Mala, najkraća i najljepša.
I usto, ako se dobro sjećam, prva asfalitirana ulica Breze.
Srušile su je ideologije oholosti.
I oholost etno-ideologija.
Neradnih, rušilačkih ideologija.
U tom vandalski rušilačkom pogromu nestale su, misteriozno, netragom i pod okriljem noći, biste narodnih heroja.
Naših heroja.
Antifašista!
Nestala su, smišljeno, planski, i kukavički, imena škola i ulica narodnih heroja:
Ismeta Šarića Slobodana, Janka Balorde, Salke Bešlagića, Mustafe Žuje, Itd. itd.
Učinile su to moralne i ljudske kukavice.
Samo kukavice udaraju na nemoćne, mrtve heroje.
Baš kao što kriminalci, lopovi, barabe i neradnici udaraju na rad i ljudsko poštenje.
Na civlizaciski obraz i elementarni ljudski moral.
Sve je na udaru.
Ni Alija Sirotanović, junak rada, oličenje poštenja i težački tegobnog hoda kroz život, nije ostavljen na miru. Napadnut je. Oporeknut i negiran. Oblaćen, u svom radnom i radnički časnom rudarskom herojstvu. Razvlašten slavne titule svjetskog rekordera rada.
Oreola najboljeg radnika.
Junaka rada.
Proglašen je, ni manje ni više, nego, nepostojećim – „izmišljenim likom“.
Od koga?
I zašto?
Od strane neradnika.
Ideoloških konvertita.
Od nesposobnih i ambicioznih anonimusa.
Ideoloških poltrona, željnih slave bez rada i bez znanja.
Mogla se ta poricateljska besmislica pročitati u štampi i na portalima.
A večeras su ovdje, s nama, i živi svjedoci te cinične, licemjerne Lagarije.
Lagarije, o Aliji Sirotanoviću, kao „izmišljenom liku“.
Zašto i čemu to?
Kome to mogu smetati rad i radnici.
Heroji rada.
Graditelji.
Kome smetaju gradnja i izgradnja zemlje?
To pitanje porađa čitav niz drugih, moralno simptomatičnih pitanja i konstatacija.
O nama i ovom rudarskom gradiću. O njegovim Velikim dokazano najuspješnijim i, izgleda, ideološki zabranjenim ljudima.
Kako živima tako i mrtvima
I jedne i druge progutao je i guta mrak šutnje.
I egoizam zavisti.
Bar se tako hoće.
I pokušava.
Ali ne!
Ne dajmo to!
Vaso Radić, Ćazim Ugljen, Božo Bunjevac, Fuad Babović Mustafa Žujo, Janko Balorda, Ismet Šarić – Slobodan, Stijepo Vidović, Alija Sirotanović, su časna i velika, najveća imena ovog grada.
O njima, velikm, časnim, poštenim; radom i umom dokazanim velikanima se ne govori. O njima se šuti. Ili ih se fiktivno i licemjerno poriče. Čini se to cinično planski smišljeno. Karijerističkim mizerno i neljudski jeftino.
Ukratko oni ne smiju da postoje.
Njihovo stvarno, radom, rezultatski neporecivo postojanje, poriče se.
Na njihova mjesta instaliraju se zaista izmišljeni likovi.
Izmišljeni sa stanovišta odsustva bilo kakvih stvarnih uspjeha, rezultata i zasluga, a sve na temelju ideološki projektovanih besmislica.
Zašto ovo govorim?
Zato što je to tako!
I moje je da to kažem.
Nije moje da sudim.
Zato ću ovdje da stanem.
Jer, o tome će, konačno jednom, htjeli mi to Ili ne, sviđalo se to nekome ili ne, vrijeme i istorija reći svoje. Vrijeme će suditi i presuditi.
A mi, večeras, ovdje smo samo zato da se, zarad mira vlastite savjesti, moralne i ljudske odgovornosti, govoreći o Aliji, Aliji Sirotanoviću, podsjetimo i na one druge. Najveće i najbolje među nama.
Jer Alija (Sirotanović), je bio samo Primus inter pares
Prvi među jednakima.
Stoga, poželimo vlastitoj djeci, i budućim generacijama da, među njima, bude što više takvih. Što više radnika. I što manje ratnika i neradnika.
Jer, ovom gradu, Ovoj Zemlji, i konačno, cijeloj našoj planeti, potrebni su samo
Rad
Red
i Mir
