9. JANUAR: Efikasna strategija zaborava

Euforija proslave 9. januara ima jedan zadatak: da kreira mišljenje da srpski narod u bh. entitetu RS živi de luxe u odnosu na to kako žive očevi paradržave u pritvorskim jedinicama.

Trideset miliona maraka namijenio je kabinet entitetskog predsjednika za izgradnju, adaptaciju i opremanje objekata za sport i mlade u protekloj godini. Dvadeset miliona namijenjeno je za društvene aktivnosti i pokroviteljstva. Ni tih 50 miliona nije bilo dovoljno da se izgradi makar jedan objekat infrastrukture za slobodno okupljanje, organizovanje i izražavanje najšire društvene zajednice. Umjesto toga, nudi se spektakl devetojanuarske priredbe za društvenu i političku elitu koji se i ove godine održava se u već postojećoj infrastrukturi.

Korisno bi bilo za bilo koju lokalnu zajednicu da je entitet izgradio barem jednu dvoranu u kojoj bi se, pored proslave praznika, moglo organizovati sportsko ili kulturno dešavanje. No, u gluhom hodu po mrtvoj ljestvici apstrakcije, sve što je još uvijek nedovršeno stvara znak da je “srpska država” kao ideja još uvijek nedovršena, što pokazuje i ovaj slučaj.

U nemogućnosti da pronađe ijedan objekat arhitekture događaja za najširu društvenu zajednicu koji je izgradio bh. entitet Republika Srpska, Milorad Dodik vratio se arhitektonskoj i urbanističkoj baštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Poruka da je dio te baštine trajno osvojen, da se njime može upravljati kako režimu naumpadne, vrijedi – čini se – više od svih ulaganja u baštinu koju iza sebe može ostaviti RS. Njena ideja je od samog početka ionako bila da osvoji, a ne da stvara.

Poraz predsjedničkog režima u naumu izgradnje objekata za djecu i mlade i naumu pokretanja društvenih aktivnosti prikriven je privremenim spektaklom niza pseudogodađaja pod motom “Granica postoji”. Na entiteskoj liniji sa Federacijom Bosne i Hercegovine blokiran je saobraćaj, iscrtavane su i podebljavane “granice”, izvođene su dinamične peripatetične predstave u kojima masa i gomila pristalica Milorada Dodika niie bila fizički odvojena od visokih funkcionera i zvaničnika. Kad su na red došli susreti visokih funkcionera sa simpatizerima u opštinama na graničnom pojasu sa Republikom Srbijom, dinamične simulacije iscrtavanja granice postale su stacionarne peripatetične predstave. Dešavanja su brže-bolje smještena u zatvorene prostore. Valjda da se “braća i komšije” ne uvrijede.

Danas je nešto drugačija situacija. Baš u vrijeme praznika praštanja i milosrđa, vrijeme je da ponosni srpski narod zarad vitalnog nacionalnog interesa oprosti svu korupciju i nepotizam nacional-socijaldemokratije, kako bi režim ušao u nove/stare poduhvate. Utisak distance između crkvenog klera i vjernika koji se kreira u ovim prazničnim danima određuje medijsku sliku “sabornosti i harmonije”. Tako je režim nacionalsocijaldemokratije odlučio da podeblja onu neprevaziđenu, nepremostivu, za režim nedovoljno iscrtanu i podebljanu granicu između srpske nacionalne buržoazije i običnog puka. Tome služi i proslava 9. januara.

Prije šatora i korida, vrućeg pečenja i hladnog piva, skupih predizbornih kampanja vlasti i opozicije, vrijeme je za spektakularno spajanje režima i “političkih neistomišljenika”. Vrijeme je i da se još jednom kulturno i civilizovano postavi ograda između predsjedničkog režima, policijskog sistema, stvaralačkih snaga i običnog puka. Prava, čelična ograda. To će omogućiti i koncept ovogodišnje proslave 9. januara. S jedne strane ograde režim, s druge strane puk, između policija.

Vatrometi i projekcije zastave po drveću, policijsko postrojavanje, svečana akademija, mahanje zastavama, zveckanje oružjem…. Svi ti elementi scenskog spektakla ne služe ničemu drugom nego privremenom zaboravu da su živi očevi paradržave na odsluženju zatvorske kazne zbog stravičnog zločina genocida i drugih udruženih zločinačkih poduhvata. Euforija proslave 9. januara ima jedan zadatak: da kreira mišljenje da srpski narod u bh. entitetu RS živi de luxe u odnosu na to kako žive očevi paradržave u pritvorskim jedinicama. Svako suptilno stapanje te dvije krajnosti pamćenja i zaborava je čista propaganda, indoktrinacija, industrija zabave praćena neviđenom korupcijom i neviđenim nepotizmom.

Ljupko Mišeljić
Ljupko Mišeljić
Ljupko Mišeljić je novinar i kolumnista iz Banjaluke.

Povezane vijesti

NAJNOVIJI ČLANCI