Do juče još ni sanjati nisam mogao da ću pisati o Abdulahu Skaki, aktuelnom gradonačelniku Sarajeva. Njegovu sam živopisnu pojavu, temeljitu nesposobnost i već sazrelu antologiju nakaradnih izjava kojima zabavlja ovdašnju javnost, doživljavao kao logični kusur stranačkih transakcija. Sve do neki dan.
Jutro je i Euronews na mom TV ekranu. Ovaj program, sažet i profesionalno uređen pregled vijesti sa kontinenta, dođe kao natašte lijek pred cjelodnevni medijski ćumur. A onda odjednom: poznato mi ime. Leoluca Orlando, gradonačelnik Palerma. Govori o rizicima međunarodne finansijske pomoći povodom korona pandemije.
Više od devedeset zemalja svijeta zatražilo je hitnu pomoć od Međunarodnog Monetarnog Fonda. Među njima je i BiH. Ali, Human Rights Watch, Transparency International i Global Witness upozoravaju na sumnjive slučajeve korištenja ove pomoći. Od Kirgizije do Slovenije.
U Sloveniji su, navodno, ugovor za opskrbu zaštitnom opremom potpisali vlasnik kockarnice i kompanija koja radi sa uredskim materijalom i modnim proizvodima. Euronews upućuje na moguću opasnost od preuzimanja ovih poslova na jugu Italije od strane mafije. Zbog toga se obraćaju gradonačelniku Palerma.
Višestruki su razlozi. Leoluca Orlando je gradonačelnik prijestonice Sicilije bio tri puta u posljednjih tridesetak godina. Vodio je veliku bitku protiv mafije koja je kontrolisala ovaj grad. I uspio. U intervjuu naglašava da se grad Palermo potpuno promijenio i nije više vođen od mafije. On danas ne želi ni pomisliti da će nedostatak razumijevanja od centralne Vlade dati mafiji šansu da preuzme kontrolu nad ovim poslovima.
Ovaj profesor Javnog prava, čiji je sadržaj odnos pojedinca i države, u ranijim je intervjuima poznat po tome što je kao ključ svog uspjeha navodio ovaj razlog: „jer sam antielitist“. Pojašnjava: „važnije je osjećati ljudske potrebe i odgovarati na realne probleme grada nego ležati u zavodljivosti privilegija“. Mafija, upozorava Orlando, danas ne ubija i ne traži da kontroliše teritoriju nego grabi finansijsku i medijsku moć.
Sjedim u sarajevskoj izolaciji i gledam čovjeka kojeg bezmalo znam. Evo kako. Prije nekoliko godina sam bio u Palermu. Slijedeći mapu grada čiji centar poput giganskog križa tvore četiri ulice, neplanirano sam se našao pred gradskom vijećnicom. Oprezno sam gurnuo teška vrata i ona su se, začudo, lako i kao s dobrodošlicom otvorila. Unutrašnjost je još ljepša.
A onda… kapitalno iznenađenje. Vodič koji se pojavljuje nudi mi da krenemo u obilazak. Prelazimo duge i od koraka uglačane mermerne stepenice. Prošlost koja obavezuje. Kruna obilaska je ulazak u impresivnu prostoriju sa raskošnom ikonografijom grada Palerma. Širokom gestom dobrodošlice mi, kao da se to podrazumijeva, nudi fotelju gradonačelnika. Ovo nije presedan nego uobičajna subotnja praksa. Dan otvorenih vrata. Sve informacije koje se tiču grada i njegovog gradonačelnika su mi na raspolaganju.
Tako saznajem koje obrazovanje ima gradonačelnik Leoluca Orlando, nagrade, knjige, inicijative i akcije koje su učinile da se ovaj grad izvuče iz korupcijske mreže. Naravno, uvijek ima razloga za skepsu. Nije li ovo uobičajena propaganda? Ali, i takvima ima odgovor. Sve se pobrojane činjenice daju relevantno i internetski provjeriti. Bio sam naknadno znatiželjan i potvrdilo se kao tačno ono što sam čuo i pročitao u prigodnoj afiši.
Sve je ovo objašnjenje zašto pojavu Leoluce Orlanda prije neki dan na mom jutarnjem TV ekranu doživljavam prisno: znam ovog čovjeka! Ovaj put smireno i autoritativno govori o rizicima korupcije međunarodne finansijske pomoći. Osoba koja je sposobna da upravlja gradom može mirne duše da se obrati svijetu.
A Skaka?
Gdje je Skaka? Tamo, gdje je zapravo oduvijek i bio. Izgubljen u svemiru. Tamo negdje u zatišju! Dovoljno je ilustrativan njegov Twitter nalog.
Evo sažetka otužne hronologije. Krenimo od ublehaškog molitvenog doručka, k’o biva na Trampov poziv, kojim se vole pohvaliti ovdašnji kvazipolitičari bez obzira na entitet. Skaka od te objave spava na lovorikama dok mu se ne javi da bi bilo cool iluminirati Vijećnicu bojama italijanske zastave. Taman Skaka dahnuo dušom, kad mu vjerovatno po ključu javili da ne bi bilo loše isto uraditi i sa bojama iranske zastave. A onda bio zemljotres u Zagrebu. Kako je s pandemijom stvar otišla u p.m. Skakin entuzijazam na nivou bojanke za osnovce je stigao u ćorsokak. Šta dalje Skakica da radi sa svojim Twitter nalogom? Uvijek je zlatno pravilo: slijedi svog „prešjednika“.
Foto: Abdulah Skaka
Ali nezgoda je u tome što Skakicin predsjednik nije i predsjednik grada. Skaka objavljuje da je, slijedeći primjer, citiram, „našeg predsjednika Bakira Izetbegovića“, odlučio iznos od svoje plate preusmjeriti Narodnoj kuhinji. Fino. Ali otkud gradonačelniku svih Sarajlija pravo na formulaciju „naš predsjednik“?! Skaka je gradonačelnik Sarajeva, a Bakir Izetbegović je predsjednik jedne, doduše, moćne stranke. Dočim stanovnici Sarajeva, da prostiš Skakice, nisu svi butum u SDA.
Poslije, makar dok pišem ovaj tekst, od Skake – ni pisma ni razglednice. Ukratko: Sarajlije u izolaciji, Skaka u hibernaciji. Za razliku od gradonačelnika Palerma i uostalom svih gradonačelnika glavnih svjetskih gradova. Od New Yorka, Londona, Pariza, ili na regionalnom nivou Zagreba, Banja Luke. Iz hibernacije se, kao medo na jugovinu, probudi na zov stranke.
Skaka je, što bi rekla umorna fraza, tek vrh ledenog brijega. A ovaj je ne nad vodom, nego nad močvarom. Koliko takvih prčkaju po ovdašnjim javnim institucijama, fondovima, firmama od značaja. Dijagnoza: nedoraslost.
Tim prije što je Sarajevo, ako ničim, onda svojom nedavnom planetarno uvaženom prošlošću, zaslužilo posvećenost i vođstvo osobe kakva se karakteriše izrazom personality.
Na pitanje da li će se stvari promijeniti nakon iskustva kroz koje prolazimo i koje će trajati ko zna koliko, usuđujem se kladiti na: neće.
