Svaki put kada u Sarajevo ulazim iz pravca Ilidže i suočim se sa monstruoznom novogradnjom, sa glomaznim višekatnicama koje prostački bleje jedna drugoj u zube, sjetim se pjesnika, nobelovca Josifa Brodskog. Početkom 70-tih počeo je otkrivati Veneciju. Zavolio je ovaj grad, uostalom napisao je knjigu o toj „vječitoj ljubavnici oka“, ali je spominjući izvjesnog gradskog arhitektu gorko pomenuo da ovaj pripada onoj „sablasnoj poslijeratnoj sorti koja je nanijela više štete obzoru evropskih gradova nego bilo kakva Luftwaffe.“
Sa Sarajevom se šteta ne mjeri samo okom. Nego i plućima. Te je, davno, u jesen 1975. godine, u Sarajevu pokrenut projekat pod obećavajućim nazivom Zaštita čovjekove okoline.
Prethodila mu je trogodišnja analiza velike grupe stručnjaka od Sarajeva i Beča do Stratfordskog instituta koji su izradili ovaj projekat. Izgledalo je u zadnji tren, jer je početkom sedamdesetih prepoznatljiv zimski pejsaž Sarajeva bio zabrinjavajući. Apokaliptično more neprozirne magle iz kojeg viri tek relej sa Huma.
Šta je ukazivala stručna studija? Zagađenost zraka u Sarajevu redovno se mjerila od kraja 1960-tih. Godinama su potvrđivane očigledne činjenice.
Koncentracije sumpordioksida i čađi prelazile su i po trideset puta tolerantne granice. Velike su bile koncentracije azotnih oksida, ugljenmonoksida i olova. Analiza je po prvi put sačinila listu osnovnih zagađivača zraka u Sarajevu. Na prvom mjestu su bile kotlovnice na ugalj i tečna goriva. Njih čak 400!
Ugalj sa velikim količinama sumpora bio je glavni uzrok zagađenja i visokih količina sumpordioksida u zraku. Drugi glavni zagađivač su bila kućna ložišta na ugalj. Njih čak 60.000.
Treći uzrok zagađenja su bili automobili. Četrdeset hiljada registrovanih vozila prometovalo je u gradu. Kao četvrti i peti izvor zagađenja smatrani su gradska deponija smeća i rijeka Miljacka. Nesretna sarajevska rijeka sadržavala je pet puta više fekalija i otpadnih nego prirodnih voda.
Istovremeno, Sarajevo je bolovalo od nekontrolisanog priliva stanovništva koje je, sredinom sedamdesetih, uzrokovalo i 12.000 bespravno izgrađenih objekata.
Projekat zaštite okoline Sarajeva, koji se dobrim dijelom finansirao kreditom Međunarodne banke (72 miliona ondašnjih dolara) bio je ambiciozno zamišljen. Ključna stavka bio je plinovod od Zvornika do Sarajeva. Planirane aktivnosti nakon uvođenja plina uključivale su i zabranu loženja određenih goriva, prije svega uglja. Prema projekciji krajem 1977., plinom bi se pokrilo oko 20 odsto, a četiri godine kasnije tri četvrtine Sarajeva bile bi priključene na gasni sistem. Time se 1981. godine trebalo okončati korištenje uglja u Sarajevu.
Očigledno da se ovo nije desilo, jer četrdeset godina kasnije Kanton Sarajevo ponovo planira – ovog puta zakon o zabrani upotrebe čvrstog goriva na bazi uglja. Razlozi su isti kao i analize od prije pola vijeka. Zato što je Sarajevo na vrhu liste najzagađenijih gradova svijeta.
Šta se promijenilo u međuvremenu? Deponija smeća i rijeka Miljacka više nisu sarajevski problem. Barem ne prioritetan. Sarajevo danas ima skoro 160.000 registrovanih automobila, četiri puta više nego prije pola vijeka. Ima stotine novih nebodera, a desetine se planiraju upravo na ključnim ventilacionim koridorima. Ugalj i dalje guši grad.
Aktuelni ministar prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo nada se da će Vlada i Skupština usvojiti zakon o zabrani korištenja uglja. Njegova napomena da su „lobiji opasni“ i da „niko ne gleda narod“ ukazuju na moguće razloge zašto se ova mjera nikad nije sprovela.
Ovo je samo skica višedecenijskih problema koje Sarajevo ima. Manje sa svojim arhitektama, a mnogo više sa skrivenim gradskim planerima i njihovim političkim sponzorima. Aktuelne rasprave o ventilacionim koridorima, podnošljivoj visini nebodera u Novom gradu, ili najavi zabrane korištenja uglja u Kantonu Sarajevo, zapravo su samo nastavak neprekinute borbe stručnih ljudi s jedne, i politike s druge strane. Da li sačuvati grad, zelenilo i dati mu da prodiše, ili ga definitivno izbetonirati i zatočiti? Ukratko, borba između zdravog razuma i političke megalomanije.
Bez iluzije da će se išta u tom smislu promijeniti podsjećam na jedno davno a nikad ozbiljno i savjesno pročitano pismo. Sročeno je i adresirano decembra 1968. godine. Sročio ga je ugledni sarajevski arhitekta Juraj Neidhardt (1901 – 1979), a uz njega je stao kompletan Nastavnički zbor Arhitektonsko-urbanističkog fakulteta. Naslovljeno je sa Grad na udaru. Odnosilo se na izgradnju nebodera na lijevoj obali Miljacke neposredno ispod Trebevića. Već su, nažalost, bila izgrađena dva. Pripremala se gradnja još pet.
Foto: Juraj Neidhardt
Profesor Neidhardt je apelovao da se odustane od planiranih nebodera tamo gdje im nije mjesto. Strasno je upozoravao da takva gradnja narušava harmoniju i ambijent grada i „kao stihija – jer stihija i jesu – ubijaju dušu starog Sarajeva kojem su padine Trebevića sastavni dio njegove školjke.“
Pismo iz 1968. bi danas možda trebalo biti uvršteno u obaveznu lektiru ovdašnjih škola. Javno je, dostupno, premda nerado i rijetko citirano (u svakom slučaju stostruko rjeđe citirano od onog famoznog Andrićevog Pisma iz 1920).
A mimo pisama i javnih obraćanja ostaje jedna lirska crtica zabilježena od strane sarajevskog pjesnika s kojim je profesor Neidhardt drugovao. Jedne jesenje noći, opraštajući se od njega ispred svog ateljea u Tepebašinoj ulici, profesor je nenadano i skoro pa testamentarno progovorio: „Jedan Sarajlija, koji uz to piše, mora ovo znati…“
Evo šta je te jesenje noći izrekao profesor Neidhardt, a šta bi po njemu jedan Sarajlija morao znati. Otprilike ovako… Prije nego započne gradnju kuće dunđer pozove domaćina, naloži mu da se uspravi i da desnu ruku podigne iznad glave. Domaćin ga posluša. Nema kud, jednom se u životu kuća gradi. Potom se dunđer odmakne, osmotri domaćina, odmjeri njegov rast, stas, korpulenciju. Tako nepogrešivo odredi koliko visoki treba da budu zidovi tj. stropovi u kući koju kani sazidati.
Jesen je 2020. na pragu. Ali, postoje pisma koja ne zastarjevaju. Ima li te sarajevske ruke koja bi, podigavši se iznad glave, mogla da opravda sve nedavno najavljene nebodere? Ili će ova maligna gradnja nastaviti da niče u Sarajevu kao otrovne gljive poslije černobilske kiše?
