TURSKA NA STRATEŠKOJ TRASI – OD KALDRME DO AUTOPUTA: Sultan Erdogan i balkanski veziri

I dok se sandžakbezi i veziri utrkuju ko će sultanu biti košulja, a ko kravata, neki šeret je iskoristio konfuziju u raspravama o trasi autoputa pa je autostradu skicirao na svoj način - u obliku muškog spolovila

Piše: Velimir ILIĆ (Beograd)

Otomansko carstvo odavno se iselilo sa naših prostora i izborilo za svoju epohu u udžbenicima istorije, ali se Turska ponovo vraća na ovaj deo Balkana. I to autoputem!

Vest dana u Beogradu u ponedeljak 7. maja, izuzme li se potvrda da će Miodrag Mažić suditi finale Lige šampiona Real-Liverpul – stigla je iz Ankare: Srbija je u Turskoj potpisala memorandum o gradnji autoputa Beograd – Sarajevo. Kojom trasom – videćemo. Kad će potpisati sa Bosnom i Hercegovinom – nije najavljeno.

Bilo kako bilo, po tvrdnjama srpske ministarke građevinastva, saobraćaja i infrastrukture Zorane Mihajlović, gradnja bi – koja god trasa bude dogovorena i(li) izabrana – trebalo da počne već sledeće godine. A dotle…?

Ne treba biti naročito analitičan, a ne prepoznati činjenicu  – gledajući i odavde ka Carigradu i obrnuto – da se Turska sve ozbiljnije, sistematičnije i strateški bavi Balkanom.

No, da bi se malo bolje razumele okolnosti u kojima se to dešava, trebalo bi uzeti u obzir i aktuelni geopolitički mizanscen na balkanskom prostoru i borbu za svaki pedalj – bilo političkog ili ekonomskog uticaja na ovom podneblju. Ta dva nikad ne idu odvojeno, samo se politički nekad koriste kao čekić, a nekad kao nakovanj.

ZAVADI PA VLADAJ

Sve u svemu, na sceni imamo nezaobilazne Amerikance jer nema čorbe u kojoj nisu mirođija; Evropsku uniju, voljnu da uspostavi poredak na starom kontinentu, ali birokratski komplikovanu i tromu da bi sa sebe lako stresla pipke SAD; Rusiju koja bi da ne prepusti baš svako parče Balkana Zapadu; Kinu strateški opredeljenu da svojoj mnogoljudnosti, korak po korak, proširi tržišta i gradilišta.

I, naravno, Tursku – po mnogo čemu diskutabilnu – ali na ekonomskom planu vrlo respektabilnu, jer je trenutno 17. ekonomija sveta s trendom rasta koji bi je, po procenama stručnjaka – u vrlo dogledno vreme – mogao dovesti na 11. ili čak 10. mesto najrazvijenih na planeti! I ne manje bitno, naprotiv – Tursku koja je sve bliskija s Rusijom, bez obzira na svoje članstvo u NATO.

Što se, pak, Balkana tiče, Turcima je možda i najlakše da se ovde osećaju kao kod kuće jer imaju nekoliko vekova iskustva i uticaja, tako i toliko da su – moglo bi se reći – doprineli i oblikovanju genetskog koda ovdašnjeg mentaliteta, što po Bosni, što po Srbiji i okolini.

Balkan je, naime, i pre nego što su ga Turci ofanzivnije ekonomski zagazili, već uveliko postao poprište suptilnog neokolonijalizma, što velikim i malo manjim silama i nije bilo teško da ostvare nakon što je ratom i krvlju razbucana Socijalistička Federeativna Republika Jugoslavija.

Po ko zna koji put došla je po svoje stara latinska izreka Divide et impera – Zavadi, pa vladaj, premda to – ruku na srce – sa ovdašnjim politički i nacionalno neiživljenim narodima, sklonim primitivnoj mržnji, nije bilo mnogo teško.

Vladavina i uticaj se polako, postepeno i korak po korak, ostvaruju ekonomskim uplivima. Rečeno omiljenom frazom ovdašnjih velmoža – stranim investicijama. A “strane investicije” – barem u slučaju Srbije – obilato su potpomognute domaćim subvencijama, uz jeftino, bezmalo robovlasničko, podastiranje domaće radne snage. Tako u mnogim od novonastalih fabrika radnici argatuju za po 250-300 evra, što nije ni polovina socijalne pomoći u većini zemalja-investitora.

Kako to funkcioniše? Ilustracije radi, predsednik, a nekadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić to ovako radi (citat iz izveštaja državnih medija tokom posete Turskoj 6. i 7. maja):

“Ponovio je raniju poruku turskim investitorima da će u Srbiji dobiti za najmanje pet odsto bolju ponudu od bilo koje druge zemlje na Balkanu, u jugoistočnoj Evropi. ‘Donesite papir i recite: ovo su nam ponudili u Bugarskoj, Rumuniji, Makedoniji – i od nas ćete dobiti za barem pet odsto bolje uslove’, rekao je predsednik Srbije, dodajući da u roku od 48 sati mogu doći do državnog vrha koji će rešavati svaki njihov problem”.

Foto: Tanjug

Država to sam ja! Taj manir krasi i aktuelnu vlast u Srbiji, poslednjih nekoliko godina oličenu u jednom čoveku, pa stoga ne čudi njegova mentalna bliskost s Erdoganom, toliko da su učestali posprdni komentari na društvenim mrežama. Među ostalim, da se “ne zna ko je veći Turčin od njih dvojice” ili, kroz igru reči, kako se “Vučić turči u Turskoj”.

TRILATERALA POLITIKE I EKONOMIJE

No, da se ne bi stekao pogrešan utisak – nije samo Srbija Turcima na meti niti im se samo Srbija nudi. Pogleda li se razvoj događaja samo desetak godina unazad, situacija je sledeća: počev od 2010. održana je serija trilateralnih sastanaka Turska – BiH – Srbija, a samo od 2010. do 2013. ministri spoljnih poslova sastajali su se osam puta, uz tri međudržavna samita – u Istanbulu, Karađorđevu i Ankari.

Nije od nekog naročito škodljivog uticaja bio gest ni kad je onomad Tomislav Nikolić odlučio da, kao tadašnji šef države, zamrzne svoje učešće u trilaterali jer je Erdogan, u to vreme turski premijer, navodnom izjavom “Kosovo je Turska i Turska je Kosovo”, narušio srpsko-turske odnose. Stvar je malo kasnije “legla” posle objašnjenja da se Erdoganova poruka “izgubila u pevodu” sa turskog na albanski, pa na srpski, a trebalo je da glasi “da se (Turci i Kosovari) osećaju uzajamno, jedni kod drugih, kao kod svoje kuće”.

Fraza “kao kod svoje kuće” obeležava upravo i poslednji u nizu događaja na vremenskoj crti balkansko-turskog zbližavanja, dvodnevnu posetu predsednika Srbije Aleksandra Vučića Turskoj, gde mu je, u Istanbulu i Ankari, domaćin bio turski šef države Redžep Taip Erdogan. Vučić je, naime, Erdoganu poručio da je u Srbiju vazda dobrodošao “i uvek se može osećati kao kod svoje kuće”.

Srpsko-turski politički odnosi su već u prvim satima posete ocenjeni kao “nikad bolji”, što je “veliki potencijal” za dodatni razvoj ekonomskih veza.

Taj deo razgovora upravo ide u prilog tezi s početka teksta da se Turska, dugoročno i strateški, vraća na Balkan. Kakve li simbolike, taj povratak obeležiće – putevi, a ponajpre autoput Beograd – Sarajevo. Ta bi autostrada, o čijoj trasi su se poslednjih meseci lomila i lomatala koplja po raznim koordinatama između Sarajeva, Bijeljine, Tuzle, Višegrada i Beograda – kako stvari sad stoje, ipak manje-više mogla da bude trasirana u Ankari.

Foto: Jedna od mogućih trasa autoputa Beograd-Sarajevo

Naravno, nakon što su sultanu Erdoganu svoje želje saopštili veziri i sandžakbezi Aleksandar Vučić i bošnjačka trećina trojca bez kormilara Bakir Izetbegović (Istanbul, 29. januara 2018). Na tom skupu ne beše Dragana Čovića i Mladena Ivanića, a i Dodik bi možda imao šta za reći – ako ga se bude pitalo. Jer, iz Banjaluke je već stigla salva upozorenja i političkih gunđanja da su projekti infrastructure u nadležnostima entiteta – Republike Srpske i Federacije BiH, te da je zalud deklaracija o trasi autoputa (Beograd-Bijeljina-Brčko-Tuzla-Sarajevo), koju je usvojio Predstavnički dom Parlamenta BiH u decembru 2017.

“NAJKASNIJE ZA GODINU”

Bosna, politički nes(p)retna i starateljstva potrebita, dosledna jedino u trojnoj konstitutivnoj neslozi, moraće na kraju da čuje šta kaže sultan Erdogan. Jer, kod sultana su dukati, a kako će ih i pod kojim uslovima dati – moglo bi se već i sad naslutiti posle potpisivanja prvih memoranduma.

U međuvremenu su negde u vazduhu ostale dve izjave iz IstanbulaIzetbegovićeva iz januara i ministarke Zorane Mihajlović 7. maja. Po Izetbegoviću biće to krug – “autoput ili većinom autoput, koji bi napravio krug Sarajevo-Zenica-Tuzla-Brčko-Bijeljina-Beograd, pa onda na Požegu i Višegrad nazad do Sarajeva. Da se potpuno završi krug”.

Mihajlović je, pak, rekla da kako je u memorandum potpisanom sa turskom kompanijom Tajšapi dogovorena gradnja obe deonice autoputa Beograd–Sarajevo koje se nalaze u Srbiji – od Kuzmina do Sremske Rače, i od Požege do Kotromana, odnosno granice sa BiH” i da sledeće godine ”moramo imati završenu dokumentaciju, završen model finansiranja i početak izgradnje”.

“Dakle, to je najkasnije za godinu dana”, rekla je ministarka Mihajlović i najavila da će već sredinom maja delegacija turske građevinske kompanije Tašjapi u pohode Srbiji da bi počela realizacija prvih konkretnih koraka.

Foto: Zorana Mihajlović

Istina, beogradski dvorski tabloid izrazitog žutila – Informer, navijački je objavio kako će trasa autoputa Beograd-Sarajevo biti dogovorena u Ankari, ni manje ni više nego čim sultanu Erdoganu na divan zasedne vezir Vučić.

Istovremeno, turski ministar privrede Mithad Zajbekči je – između redova, ali  prilično jasno – stavio na sto šta Ankara namerava “danas, kad se ponovo reorganizuje svet, Balkan i istočna Evropa, kada imamo uzdizanja zemalja na svetskoj platformi”.

U narednih 10 godina Turska će nastaviti da se razvija najbrže svih zemalja OECD-a, ocenio je Zajbekči i poentirao:

”Zbog toga je Balkan važna spona. Pod liderstvom predsednika Erdogana želimo da srpsko-turski poslovni svet ostvari veliki napredak, razvoj i saradnju. Postoje velike mogućnosti saradnje”.

Između ostalog, cilj Turske je da trgovinska razmena sa Srbijom dostigne nivo od tri milijarde dolara, a nadasve važnim pomenuo je izgradnju autoputa između Srbije i BiH, nazivajući ga “putem mira”, zbog čega će Turska učiniti sve da se on izgradi što brže.

Posle tih ocena, a pre nego što se autoput mira i želja pretvori u iole opopljiv projekat –  loptu bi trebalo vratiti na ovdašnji teren, među dvojicu igrača koji, svaki za sebe ponaosob, misle da su Erdoganu bliskiji nego košulja i kravata – Aleksandra Vučića i Bakira Izetbegovića.

JARANI I AMANET

Koliko god da se na političkoj i međudržavnoj sceni najčešće slažu kao rogovi u vreći, kad se na sto (ili često i ispod stola) stave pojedinačni interesi i lični pragmatizam, umotan u državn(ičk)e poslove, i Vučić i Izetbegović samo što zajednički ne zapevaju “put putuje moj jaraaaan, sultan Erdogaaaan”.

Ta bliskost kroz Vučićevu dioptriju izgleda, otprilike, ovako: “Erdogan je moj dobar prijatelj, lično će me dočekati na aerodromu, to je velika čast”.

Izetbegović, pak, bliskost diže na malo viši nivo – države kao babovine: “Alija (rahmetli otac Bakirov, nekadašnji predsednik RBiH i SDA) je u njemu (Erdoganu) prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu u amanet brigu za BiH. Ja mislim da Erdogan itekako dobro nosi taj amanet”.

Prvo, dočekivanje gosta istog ranga (predsedničkog) na aerodromu nije nužno znak prijateljstva, nego pristojnosti i protokola. Drugo, nije Bosna Alijina babovina da je nekome ostavlja u amanet, a ponajmanje Erdoganu, pa makar da su mu se i direktni prapreci vekovima baškarili uzduž i popreko Balkana. Takođe, ni deo Bosne nazvan Republikom Srpskom nije Dodikovaprćija” da bi on autoputem, pre svega, prespojio Banjaluku i Beograd.

Foto: Izetbegović u Erdoganovoj “zlatnoj fotelji”

Osim toga, niti je u Turskoj Erdogan “dovijeka”, niti su se ovi domaći mandatari pretplatili na doživotno državno-partijsko gazdovanje da bi se bilateralni i trilaterlani odnosi sveli samo na njihovu personalnu samodovoljnost.

Turska je, međutim, država koja očito ima dugoročnu strategiju, pa se tako može desiti da se realizacija nekih njenih ciljeva i podudari sa mandatima svih pomenutih. Plitko je, međutim, razmišljanje ovdašnjih političara da se bez njih ne može. Druga je stvar što se oni sebe smatraju obaveznim delom svake priče i otud valjda proizilazi i njihova, katkad bezočna, snishodljivost.

DUKATI SU KOD SULTANA

I dok se sandžakbezi i veziri utrkuju ko će sultanu biti košulja, a ko kravata, neki šeret je iskoristio konfuziju u raspravama o trasi autoputa pa je autostradu skicirao na svoj način – u obliku muškog spolovila. Tom grafikom je, valjda, hteo poslati ironičnu i ciničnu poruku koliko je izvesno da taj kružni put mira zaista u dogledno vreme i postane deo geografije novog Balkana onako kako bi ga želeli samozvani činioci mira i stabilnosti, frustrirani svojom “istorijskom ulogom”.

Tako se i predsednik Srbije Aleksandar Vučić uzdigao iznad istorije poručivši nedavno kako će Srbija uskoro će “imati 1.000 kilometara auto-puta, više nego u Titovo vreme”.

Takve izjave neminovno podstiču duhovite komentare tipa: “Pa vi niste u stanju ni da okrečite ono što je za Titova vakta sagrađeno” ili ukazivanje na neizlečive korupcijske manire, genetski svojstvene balkanskim narodima, ali i dnevnopolitičko i finansijsko šibicarenje po sistemu IMT – Imal’ mene tu?

Šalu na stranu, pažljivom oku i uhu ne bi trebalo da promakne izjava večitog ministra (trenutno šefa resora trgovine, turizma i telekomunikacija) Rasima Ljajića o uslovima finansiranja tog mega projekta.

“Ti uslovi još uvek nisu definisani, a mi se borimo za što nižu kamatnu stopu”, rekao je Ljajić.

Prevedeno na razumljiv jezik – Turska će kreditirati gradnju. Međutim, prateći Izetbegovićeva promišljanja i objašnjenja o finansiranju gradnje autoputa, reklo bi se da stvari stoje drugačije:

“To je sjajan projekat koji bi bio izveden bez kredita, bez ikakvog učešća BiH, praktično, za nas besplatno”, rekao je Izetbegović.

Vučić bi, pak, mada ne u kontekstu konkretnog autoputa – objasnio kako je “besplatan samo sir u mišolovci”.

I to nas opet vraća Erdoganu na prag. Ni BiH ni Srbija nisu finansijski kadre ni kupiti ni zagristi veliki komad sira. Dukati su, dakle, kod sultana, a on ih svakako neće tek tako halaliti.

Povezane vijesti

NAJNOVIJI ČLANCI