Ovaj tekst je poslan portalu Preokret kao reagiranje na članak Muharema Bazdulja „Urolagnizacija stila“, ali ga je taj portal odbio objaviti.
Piše: Viktor Ivančić
Tek nakon što mi je danas na njega skrenuta pažnja, pročitao sam članak Muharema Bazdulja objavljen prije nekoliko dana na portalu Preokret koji nosi naslov „Urolagnizacija stila“ i opremljen je mojom fotografijom. Struktura tog teksta je sljedeća:
Bazdulj najprije citira završni pasus moje kolumne iz pretprošlih Novosti, naglašavajući da se tu spominje „teatralno zapišavanje duhovnog teritorija i vladajućeg aparata u Crnoj Gori“. Zatim Bazdulj kaže kako je „tužno kad jedan Viktor Ivančić zaliči na Dragana Bursaća“: to „zapišavanje teritorije“ je, naime, „čist bursaćizam“. Potom Bazdulj piše da Bursać zacijelo pati od urolagnije, pa nabraja desetak njegovih tekstova, objavljenih od oktobra 2015. do danas, u kojima koristi riječi „zapišavanje“, „pišanje“ i sl. Onda se Bazdulj hvali da mu je za to istraživanje trebalo manje od pola sata. Na kraju se Bazdulj izvinjava čitaocima i saopćava kako nije mislio da će ikada imati potrebu napisati takav tekst, ali mu se „poslije navedenog Ivančićevog bursaćizma učinilo da nije nezanimljivo ilustrovati kakvim se stilskim bravurama danas osvaja (da baš ne kažem – zapišava) reputacija vodećih tobože građanskih kolumnista“.
Zbog toga, dakle, jer sam u tekstu spomenuo „zapišavanje duhovnog teritorija“ – a to je „čist bursaćizam“, budući da Bursać često koristi urološke metafore, te ih je valjda i patentirao – Bazdulj me podjebava, ironizira moje spisateljske „bravure“ i stavlja moju fotografiju pod naslov „Urolagnizacija stila“.
Ne pada mi na pamet polemizirati s tim nesretnikom kržljava morala – pogotovo kada se bavi time kako pišem, a zapravo ga žulja ono o čemu pišem – no čini mi se „da nije nezanimljivo ilustrovati“ njegovu vjerodostojnost i tip javne komunikacije koji odatle proizlazi. Poduzmem li, naime, istu istraživačku metodu u trajanju od par minuta, pa u internetsku tražilicu utipkam riječi „Bazdulj“ i „zapišavanje“, po ekranu se razlijeva malo tekuće blago.
Recimo, u tekstu „Andrić u dimu demagogije“ (16. travnja 2011.) Bazdulj piše da je „taj anticopyright-library.nu svijet svjetlosnim godinama daleko od edicija kojima je cilj da se etnički zapišavaju književni opusi“.
Šest mjeseci kasnije, u tekstu „U Doboju ćuprija“ Bazdulj piše da je „većina ratnih promjena naziva ulica u skoro svim bosanskohercegovačkim gradovima bila neka vrsta simboličkog zapišavanja teritorije“.
Mjesec i pol kasnije, u tekstu „Kiseljak, Kiseljak, Mehmedalija i Mak“ Bazdulj citira samoga sebe i ponovo navodi da je promjena naziva ulica bila vrsta „simboličkog zapišavanja teritorije“.
Nepuna dva mjeseca kasnije, u tekstu „Mokri pozdrav iz zemlje Safari“ Bazdulj piše da „što se američkih marinaca tiče, njih u zapišavanju teritorije ne vodi toliko potreba da amerikaniziraju Afganistan“. U istome članku, da stvar bude zabavnija, Bazdulj se ispomaže gostujućim autoritetima, te me na jednome mjestu izdašno citira, uz napomenu: „kako kaže Viktor Ivančić u briljantnom tekstu ‘Give Piss a Chance’“!
I tu ću se ipak zaustaviti, jer me mrzi prekucavati.
Zašto se dakle, kada ja napišem da je u Crnoj Gori na djelu „teatralno zapišavanje duhovnog teritorija i vladajućeg aparata“, radi o „bursaćizmu“, a ne o „bazduljizmu“, ako je Bazdulj „zapišavanje“ koristio ranije od Bursaća i po svoj prilici jednako često kao on? Zbog čega bih to ja „zaličio“ na Bursaća, a ne na Bazdulja? Zbog toga jer Bazdulj, ozloglašavajući najednom „zapišavanje“, slobodnim stilom urinira po vlastitim autorskim radovima?
Što to uopće znači zlobno upirati prstom u nečije „stilske bravure“, pa se na osnovu tih „stilskih bravura“ odati otužnom i nemuštom izrugivanju, kada si se potpuno istim „stilskim bravurama“ i sam obilno služio?
Ništa. Tek to da seronja ovaj put kenja o pišanju.
Izvor: tacno.net
