Već godinama upozoravam da Dodikov juriš na BiH nije avantura poremećena uma, iako trenutačni član državnoga predsjedništva za nju ima i debele osobne razloge, nego operacionalizacija ideološkog projekta u kojemu on samo izvršava ulogu koja mu je, kao i njemu sličnima na Kosovu i u Crnoj Gori, od mozgova projekta dodijeljena.
A cilj projekta, do u detalje razrađenog u Memorandumu 2, je revitalizacija ideje velike Srbije u novim uvjetima.
Zanimljivo je, dakako, kako se zacrtani cilj planira ostvariti. Predviđeno je, recimo, djelovanje u smjeru umanjivanja ili potpunog nijekanja odgovornosti Srbije za počinjene zločine i razaranja.
Predviđeno je, potom, da se montiranim optužnicama protiv građana BiH, Hrvatske i Kosova odgovornost za ono što se devedesetih događalo ravnomjerno raspodijeli, da se, i s istim ciljem, odvrati pažnja medija, u regiji i izvan nje, sa završnih procesa pripadnicima srbijanskog i vrha RS na suđenju u Hagu, da se susjedne države – BiH, Hrvatsku i Kosovo – prisili na odustajanje od tužbi pred međunarodnim sudovima, da se stalno pojačava pritisak u smjeru zatvaranja Haškog tribunala i zahtijeva suđenje najodgovornijima pred domaćim sudovima.
Predviđeno je, na koncu, i da se čini sve kako bi se destabiliziralo vlade susjednih država, provociralo unutarnje nezadovoljstvo i nemiri u njima, inzistiralo na konstitutivnosti Srba kako bi se naknadno moglo ići i korak dalje – da ih se integrira u „unitarnu, svesrpsku zajednicu“ i slično.
Što se, pak, BiH tiče, u Memorandumu 2 se dodaju i druge natuknice. Precizira se, primjerice, da treba činiti sve kako bi se blokiralo usvajanje novih zakona i rad državnoga parlamenta, i uopće funkcioniranje države i njezinih institucija. Da se, potom, uvijek i svugdje treba istrajavati na tezi da su te institucije nepotrebne, skupe, ali i antisrpske, stoga i nemoguće.
Da se u prvi plan uvijek i svugdje stavlja RS kao državu i ignorira BiH, u svijetu svakodnevno daje do znanja da se BiH ne smatra jedinstvenom državom, nego mehaničkim zbrojem dviju teritorija, usput neprirodnim, nametnutim, nemogućim – i da se konkretnim akcijama treba pomagati otcjepljenje RS-a. Da se, na koncu, Srbe u RS-u, koji se takvom djelovanju suprotstavljaju, treba prišivati na stup srama kao izdajnike, kvislinge, i primjenjivati sve kako bi ih se u tome obeshrabrivalo.
Ako se, hoću reći, pažljivije analizira ono što čini laktaški silnik, operacionalizacija ideje velike Srbije iz Memoranduma 2 je zaključak koji se sam od sebe nameće. Uostalom, i dok ovo pišem prisiljen sam na beogradskom samitu i gledati i slušati Dodikove bljuvotine na račun vlastite zemlje, kojoj je na čelu on sam. I uvjeravanje lidera nesvrstanih kako su raspad BiH i secesija RS-a ono što bi i svi oni, i pojedinačno i kao pokret, trebali podržati.
Slične poruke, međutim, ta seoska barabusina šalje svakodnevno i iz svoje laktaško-banjalučke busije. Građani BiH, recimo, više uopće ne reagiraju nervozno na njegove prijetnje otcjepljenjem RS-a. Jer, njih, reći će, moguće pratiti više od jednog desetljeća – od zastrašivanja referendumom iz 2011., do nedavne „kako će RS, ne vratimo li se izvornom Daytonu, proglasiti nezavisnost“.
Nisam, međutim, siguran da ih je ravnodušnima ostavila i najnovija Dodikova najava kako će neudovoljavanje njegovim zahtjevima vrlo brzo dobiti i adekvatan odgovor. Da će, kako Mile pojasni, ništavnima biti proglašene odluke o formiranju Oružanih snaga, Uprave za neizravno oporezivanje i Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća, te formirani ekspertni timovi koji će se baviti novim ustavom RS-a, pravom, financijama, ali i odlukama visokog predstavnika u BiH.
Na zabrinutost, među inim, upućuje otvoreno pismo koje međunarodnoj zajednici, partijskim liderima i inima ovih dana uputi akademik Esad Duraković, ali i reakcije političke bulumente sa samog vrha državne i političke piramide ove zemlje.
Dojam je, doduše, da domaće političke reakcije ne brinu laktaškog silnika. I da će, što se njih tiče, ustrajati na putu kojim je krenuo. U prilog tome, uostalom, svjedoči i odluka mu da u svoju priču uvlači sve što se u BiH i njezinu okruženju uvući može, a i uvjeravanje javnosti da ga u odluci o otcjepljenju RS-a već danas podržava sedam članica EU.
Stoga se racionalnim nameće pitanje kako će sve ovo završiti? Tko će izići kao konačni pobjednik – Bosna i Hercegovina ili Milorad Dodik? Hoće li BiH platiti cijenu Dodikovom suludom ideološkom i inom avanturizmu, ili će u konačnici on sam morati pakirati kofere i zaštitu, ako uopće uspije zdimiti preko državne međe, tražiti na drugim svjetskim meridijanima?
Nije da i sam nisam zabrinut za ono što bi se moglo događati. Za razliku od kolege Durakovića, međutim, prijetnja kataklizmičkim ishodima mi se ne čini previše realističnom. Istina, Dodik je već dosad napravio veliku štetu ovoj zemlji. Istina je, potom, da ga se u destruiranju BiH potiče i izvan njezinih granica. I najnoviji natpis na beogradskom samitu koji sugerira kako tamo nastupa u ime BiH u prilog izrečenom najzornije svjedoči.
Ali, ne bih rekao kako i sam Dodik vjeruje u prijetnje koje ovih dana izriče, pa ni u onu da nema autoriteta na svijetu koji ga u njegovu naumu može zaustaviti. Naprotiv, puno je više argumenata da je rat s čitavim svijetom samo izraz narasla straha što bi ga u najbližoj budućnosti tek moglo stići. Jer, broj njegovih bespogovornih sljedbenika je, kako vrijeme odmiče, ovdje, u zemlji koju izluđuje, sve tanji.
Znači otvorena otpora, istina, još uvijek ne dolaze ni od koalicijskih mu partnera, ni od članstva vlastite mu partije. No, vrlo skoro ni njih ne treba isključiti. Jer, opozicijske stranke u RS-u su mu, dojam je, definitivno okrenule leđa. I pomoći mu, kako stvari stoje, neće čak ni pozivi na zbijanje srpskih redova kojima ih je dosad prevodio žedne preko vode. U to, uostalom, i domaću javnost i centre svjetske moći svakodnevno uvjeravaju prvi ljudi tamošnje opozicije, lideri dviju najjačih političkih partija posebice.
Sve očigledniji domaći otpor, još konkretnije, može biti prevaga u definitivnoj promjeni raspoloženja javnosti prema vratolomijama Milorada Dodika, pa i među onima koji su mu sve ove godine aplaudirali. Dodatni poticaj tome bi, s druge strane, mogla biti i sve otvorenija upozorenja, pa i prijetnje sankcijama, ne samo prema Dodiku i njegovom političkom krugu, nego i prema RS-u kao cjelini.
Već danas je, naime, izvjesno da SAD pripremaju paket vrlo ozbiljnih kaznenih akcija. U javnosti se, doduše, još uvijek operira sankcijama samo prema korumpiranim pojedincima. Ne čini mi se, međutim, da bi to mogla biti kočnica za Dodika. Jer, pod američkim sankcijama je već neko vrijeme. No, ne isključujem da bi najnovija američka prijetnja mogla upaliti alarme dijelu njegovih političkih poslušnika unutar SNSD-a, još više među koalicijskim partnerima.
Pridruže li se, pak, američkim sankcijama i Evropljani, pa taman se one odnosile isključivo na slijeđenje ideja Milorada Dodika, stvar bi se mogla puno ozbiljnije zakomplicirati. A to kao mogućnost uopće ne treba isključivati. U prilog tome, ako se već hoće, govori i nedavna otvorena poruka Ujedinjenog Kraljevstva, ali i vrlo intenzivne komunikacije američke ambasade s ambasadama evropskih zemalja u BiH koje daju naslutiti kako bi kurs Washingtona mogao pratiti i najveći dio Evrope, njezina najrazvijenijeg dijela posebice.
Budu li, međutim, sankcije svijeta s korumpiranih političara proširene i na čitavu RS, a sve intenzivnije se kao mogućnost ističe i to, položaj Dodika će biti puno značajnije pogoršan. Jer, u tom slučaju će prosječan srpski čovjek u ovom dijelu zemlje sam morati birati između Dodika i vlastita života.
A ostane li kao izbor samo to, uopće nije upitno što će se dogoditi. I sve su prilike da je to scenarij koji laktaškom silniku sve intenzivnije nanosi nesanicu. A nesanicu je, pa i još štošta, za sve što je činio, i zaslužio. I pred Bogom i pred ljudima.
