Slika prva:
Vrijeme: 28.12.2021. godine, 17 h
Mjesto: Kulturni centar u Novom Pazaru.
Radnja: Premijera filma Quo Vadis, Aida?
Nekoliko stotina duša došlo je da pogleda film koji je u Berlinu proglašen najboljim evropskim filmom. Osim toga, ova premijera je dobila dodatno na značaju jer se ispostavilo da je riječ o srbijanskoj premijeri filma. Formalno, to i je tako bilo, ali po svemu ostalom i nije.
Suprotstavimo sad ovom događaju jedan drugi, koji se desio sam nekoliko dana kasnije, takođe u Sandžaku, ali nekih 100 kilometara dalje.
Vrijeme: 31.12.2021. godine. Noć.
Mjesto: Nepoznati ugostiteljski objekat.
Radnja: Doček Nove godine.
Nekoliko desetina duša, među kojima Vidosav Avramović, zamjenik načelnika Regionalnog centra granične policije prema Crnoj Gori, Marko Žujić, oficir u PU Priboj, Milojica Bjelović Mime, nekadašnji pomoćnik komandira, a sada šef smjene u Regionalnom centru granične policije, Marko Klisura, penzionisani komandir u policijskom odjeljenju Sastavci, policajci Goran Šalipur, Vladan Janjušević, Dragan Zeković i još nekoliko pripadnika Policijske uprave u Priboju, pjesmom su pozivali na ponavljanje Srebrenice i Vukovara.
POSLIJE PJEVANJA NEMA KAJANJA
Da bi sve bilo poetski efikasnije, Sjenica je trebala ponoviti Srebrenicu, a Novi Pazar – Vukovar.
Naravno, kako to već biva, ovaj drugi događaj dobio je popriličnu medijsku pažnju jer riječ je o djelatnicima države Srbije, riječ je o građanima Priboja, Sandžaka, prostora sa većinskim bošnjačkim stanovništvom.
Ta medijska pažnja dovela je i to izvinjenja Dragana Zekovića, koji je imao još jedan razlog za slavlje: rođenje djeteta.
„Poštovani sugrađani, kao neko ko je odrastao i živi u multietničkoj sredini, ko ima puno prijatelja Bošnjaka, želim da uputim izvinjenje svima koje je povredila pesma koja se čula te večeri i koja je poslala veoma lošu poruku. Posebno mi je žao što se dodatno kreira loša atmosfera, preuveličava i pokušava da napravi mnogo gorim nešto što, ponavljam, nije ni trebalo da se čuje na ovom veselju niti bilo gde drugde. Ovu pesmu nije pevala cela kafana, niti većina ljudi koji su nabrojani, što se može videti na snimku.“
I da ne analiziramo sad izvinjenje jer je jasno da je do kajanja došlo zbog mogućih posljedica, suprotstavićemo ovaj događaj sad jednom drugom, pa se vratiti na početak.
Preciznije, nećemo ga suprotstaviti, već više dopuniti.
Sjećamo se Škorpiona? One grupice naoružanih momaka koja je imala zadatak da obezbjeđuje zaradicu Arkanu i družini, kojoj je, tu i tamo, dozvoljeno bilo da malo sebi da oduška, jer mladi su momci, treba ih razumjeti.
Godina je 1995. Posljednje je ratno ljeto. I nije bilo neko vrijeme kad se imalo mobilnih telefona, kamerica i sličnih gedžeta kojim bi se samohvalisalo. Valjalo se dobro potruditi da se zabilježi vrijeme, kao i vojnički „uspjesi“. Sutra će nekom pričati o svom junačenju, a raja im neće vjerovati, pa su tako u jednom od tih dnevničkih video zapisa zabilježili strijeljanje šestorice momaka iz Srebrenice.
ŠKORPIONI I OSTALI „HEROJI“
Doveli su ih do Trnova, na obronke Jahorine, pa dok je jedan snimao ostali su praznili šaržere: Dino Salihović (16), Safet Fejzić (17), Azemir Alispahić (17), Juso Delić (25), Smail Ibrahimović (35) i Sadik Salkić (36), tad su ubijeni. Prethodno ih je valjalo poniziti pred okom kamere pa ih kao tako niža bića, jer to za njih i jesu bili – pobiti.
Ima zabilježeno, kako bi se imalo sa čim hvaliti i dičiti pred potomstvom i plemenom. Da im sutra neko ne kaže „nije se desilo“.
I hvalilo se. Hvalilo se sve dok im taj snimak nije postao presuda. Zle budale. Pred izricanje presude čuli smo i kajanje nekih od njih:
Pero Petrašević, je rekao:
„Ja ne tražim milost, očekujem pravednu presudu. Ja sam nosilac značke primernog vojnika. Nisam obučen da odbijem naređenje pretpostavljenog. Ja znam kako je to jadno pucati u vezanog čoveka. Osećam duboko kajanje koje ću nositi celog života. Kaseta nije original. Nisam smeo da odbijem naređenje jer ne bih bio živ. U meni nema mržnje. Prema vođi osećam samo prezir. On je običan čoban. Srpski komandant uvek treba da ide ispred svoje vojske. Škorpioni su srpski heroji.“
Film o zločinima Škorpiona, koji je sastavljen i od dijelova njihovih snimaka, a pripremio ga je Lazar Stojanović, prikazan je onomad na TV B92, televiziji sa nacionalnom frekvencijom i otvorio je oči mnogima koji nisu vjerovali da su u BiH činjeni takvi zločini, da je bilo genocida u Srebrenici.
Nije se, međutim, zapatilo. To je bio incident.
Jer da jeste ne bismo danas pričali o pribojskom slučaju, koji i nije incident, već pravilo. Da jeste – onda bi i film Quo Vadis, Aida? bio i dio bioskopskog repertoara u Srbiji, da jeste – crvenim tepihom bi premijerno prošetali glumci, glumice, redateljka, a u nekom trenutku bi i javni servis prikazao film u udarnom terminu.
Novopazarska premijera tad bi bila jedna od premijera u Srbiji, a ne jedina premijera u Srbiji. A ta jedna premijera u Srbiji bi bila ipak posebno ispraćena jer se događa u gradu i kraju sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, što je bila ključna odrednica za sve žrtve srebreničkog genocida. Jer se događa u gradu koji je 1992. godine bio pod opsadom JNA, koja je samo čekala naredbu iz Beograda da krene u „čišćenje“ terena pa da zaista postane novi Vukovar, koji je tek koji mjesec prije toga doživio potpuni krah.
FILM NEPRIJATAN ZA VEĆINU U SRBIJI
A onda je na red došla BiH. Valjalo je fokusirati snage, pa su Novi Pazar i Sandžak tek donekle pošteđeni. Donekle, jer zločini su se nad bošnjačkim stanovništvom dešavali i tu. Ne u mjeri kao u BiH, ali dovoljno da se posije strah.
Zbog svega toga, ova premijera značajna je za Bošnjake i Bošnjakinje Sandžaka, značajna je i za Novi Pazar, koji se posljednje vrijeme profiliše kao otvoreni grad za umjetnost, kao grad čije je regionalno pozorište sa predstavom Ako dugo gledaš u ponor, Zlatka Pakovića, jedna od najnagrađivanijih predstava. Novi Pazar je samim tim značajan i za Srbiju jer kroz umjetnost sagledava svoju ulogu u društvu, svoju odgovornost, ili što bi naš narod volio reći: „tim putem Novi Pazar čisti svoje dvorište od sopstvenih govana.“
Ali ukazuje i na tuđa govna, kao rukometna ekipa koja je istupila iz lige nakon što su navijači Crvene Zvezde uzvikivali Ratku Mladiću, nakon što su igrače Novog Pazara nazivali poturicama, itd. I nije da se neko potresao.
Naprotiv. Rukometna liga je sad etnički očišćena.
U takvom Novom Pazaru premijera filma, čak i u situaciji kad je ekipa filma, zbog dana žalosti, nakon pogibije četvorice mladića u saobraćajnoj nesreći, morala je imati bolji medijski tretman, jer ipak je riječ o premijeri u Srbiji i to filma koji je dobio nagradu za najbolji evropski film.
I imali bi da nije riječ o Novom Pazaru, o Sandžaku, ionako skrajnutima u društvenom i političkom životu Srbije. Imali bi da film nije neprijatan za većinu u Srbiji. Ignorisanje je, stoga, rješenje. Pravimo se gluvi i slijepi, jer film će proći. Ne može on toliko igrati, iako će od 4. januara biti dio redovnog bioskopskog repertoara u Pazaru, koliko ga mi možemo ignorisati. A savjest ćemo onda prati pažnjom koju dajemo spodobama poput navedenih policajaca, ili grupica neofašista koji uzvikuju Srebrenici tokom izložbi.
A to je njima i cilj, baš kao i onoj grupici budala, znanih kao Škorpioni – da vidi narod kakve „heroje“ ima. Da vidi narod i da ih slavi.
Žrtve ionako nikad nisu bile važne. Pogotovo ako nose „pogrešno“ ime i prezime, a takvih je u Jasmilinom filmu i previše. I zato, muk.
Puj, pike, ne važi.
