Piše: Neven Anđelić
Političar koji je dominirao talijanskom političkom scenom u drugoj polovini dvadesetog stoljeća Giulio Andreotti redovno je pohodio crkvu. Dok su drugi političari išli u crkvu da bi komunicirali s Bogom, Andreotti je komunicirao sa sveštenicima jer oni su razgovarali sa glasačima. Tri puta je bio premijer Italije, dok su analitičari složni da je bio najutjecajniji političar prve republike kako se u Italiji označava ovaj period.
Jedan od rijetkih vodećih esdepeovaca koji je redovan u džamiji je Denis Bećirović. S kim on komunicira u bogomolji, trebala bi biti njegova privatna stvar. Međutim, ako nije u dobrim odnosima s imamima koji bi mogli razaslati kakav haber njemu u korist, a protiv njihove tradicionalne esdeaovske uzdanice, naredni izbori će donijeti promjenu samo u imenu novog SDA člana Predsjedništva.
Ko su glasači
Andreotti je u katoličkoj Italiji machijavelistički koristio religioznost glasača za sopstvenu dobit. Da li su socijaldemokratski stratezi imali tako nešto na umu prilikom određivanja kandidata, nije poznato, ali je činjenica da je SDP-ov prijedlog izrazito nacionalno i vjerski određeni kandidat. Dok bi religiozne preference trebale biti u domeni privatnosti, mada to najčešće nisu u Bosni i Hercegovini, neki drugi stavovi u sferi javnosti kandidata Bećirovića mogu prouzročiti ozbiljne probleme u kampanji. Kada je podnio u parlamentu inicijativu za promjenom granica BiH u predjelu crnogorske Sutorine, Bećirović je direktno ustao protiv osnovnih evropskih načela o nepromjenjivosti granica.
Zbog nekoliko stotina metara jadranskog plićaka, uzdanica nenacionalističke partije zagrijao je srca ponekog bošnjačkog nacionaliste, Milorada Dodika i nekoliko kvaziintelektualaca koji su uskočili u voz da i oni nešto pseudonaučno kažu o istoriji obale između hrvatskog Molunata i crnogorskog Herceg-Novog. Obje ove zemlje su članice NATO-a. Da li ste ikada čuli da je ova bezbjednosna asocijacija, najsnažnija na svijetu, ikada odustala i od jednog metra teritorije koju kontroliše? Niti će Bosna, a niti Hercegovina, samim time ni BiH kao država uskoro postati članica ovog saveza, pa jedini profit od ove inicijative može biti izgradnja imagea da je i SDP spreman za političku borbu na neracionalnim i izrazito nacionalnim osnovama, čak i kada su te osnove u najmanju ruku upitne, a realno nepostojeće.
Ko su glasači socijaldemokratskih i sličnih partija u Bosni i Hercegovini? U davno doba jedinstva ovih partija, još tamo 2010. godine, oko 250 hiljada glasova je bilo dovoljno da postanu najsnažnija parlamentarna snaga. Prije četiri godine imali su 90 hiljada, što uz 150 hiljada glasova u međuvremenu osnovane Demokratske fronte Željka Komšića približava ukupnu brojku ka četvrt miliona. To je znači nenacionalistička baza glasova. Primjetno je da je nejedinstvo u redovima ljevice ipak umanjilo ovu bazu za desetak hiljada glasova.
Tokom kulminiranja popularnosti SDP-ovih ideja i ljudi, Željko Komšić je dobio oko 330 hiljada glasova i bio ponovno izabran u Predsjedništvo BiH. Popularniji je bio i od svoje tadašnje još uvijek jedinstvene partije. Četiri godine kasnije DF i SDP nude tri kandidata koji zajedno ne dostižu 200 hiljada, manje od, recimo, samog Fahrudina Radončića koji je stigao drugi u bošnjačkoj trci za Predsjedništvo. Ove godine DF uz podršku novoosnovanog Građanskog saveza ponovno nudi Komšića, dok SDP cilja bošnjačko mjesto s Denisom Bećirovićem.
Kandidati za Hrvata s kancelarijom u sarajevskoj Ulici maršala Tita su na posljednja dva izbora dobijali oko 250 tisuća glasova. Plus 330 hiljada podrške Komšiću prije osam godina. Ove brojke govore o postojanosti biračkog tijela i izuzetnosti pojave Komšića kao kandidata 2010. godine jer kada on nije bio kandidat za člana Predsjedništva, tih tristotinjak hiljada glasova nije otišlo drugom hrvatskom kandidatu ili kandidatkinji, već najvećim dijelom Emiru Suljagiću, nekih 115 hiljada, te Bakiru Hadžiomeroviću oko 75 tisuća, što govori da je razjedinjenošću ljevice izgubljeno oko 150 hiljada potencijalnih glasova. Sličan broj glasova za hrvatskog člana Predsjedništva otišao je izrazito nacionalnim kandidatima, sudjelovao Komšić na izborima ili ne. Za njega, očito je, glasali su neki drugi ljudi. I to masovno.
Glasovi strasti
Doba euforije od prije osam godina davno je prošlo i u međuvremenu usitnjavanje nenacionalističkih snaga te sudjelovanje u vlasti koje je okarakterisano glasnim sumnjama u korupciju sigurno je umanjilo potencijale ljevice, što su pokazali i lokalni izbori prije dvije godine.
Dragan Čović je izabran sa 128 hiljada glasova, dok je Brojana Krišto izgubila izbore za isto mjesto sa skoro 110 tisuća glasova podrške. Iako su brojke vrlo blizu, razlika je što se Čović nije natjecao protiv Željka Komšića. Njemu, dakle treba oko 150 hiljada glasova. Svi Suljagićevi glasovi od prije četiri godine nisu dovoljni i moraće se potruditi da privuče barem dio inače tradicionalnih SDP-ovih glasača. Ne zaboravimo da egzibicija Naše stranke s kandidaturom sopstvenog kandidata Hrvata neminovno dodatno odnosi dio glasova koji bi vjerovatno završili u Komšićevom štabu. Ova elitistička politički organizovana grupa je prije dvije godine dobila podršku nekih 22.000 glasača. Pretpostavimo da će mladi Boriša Falatar dobiti barem većinu tih glasova. Dodatna otežavajuća okolnost za Komšića je da mu je Fronta na lokalnim izborima dobila podršku samo 47.000 ljudi, što je ogroman pad ne samo u odnosu na njegov rezultat iz 2010. godine već i u odnosu na snagu Suljagića prije četiri godine sa glasom od 115.000.
Hadžiomerovićevih 75 hiljada glasova vjerovatno je odraz mjere koliko tradicionalnih SDP-ovih glasača preferira klasno nacionalnom. Svojim javnim radom on se jasno odredio, a kandidaturom ugrozio svoj novinarski kredibilitet. Glasovi strasti, glasovi iracionalnih osjećaja, glasovi nacionalnog identiteta su prije četiri godine otišli iz SDP-a prema Radončiću (200 hiljada), Seferu Haliloviću (66.000) Mustafi Ceriću (33.000) ili možda čak Izetbegoviću.
Bitnu stvar je Hadžiomerović, međutim, postigao jer je jasna mjera na koliko glasova Komšić može potencijalno ciljati da otme od SDP-a. To će biti prvenstveno glasovi onih kojima je nacionalni identitet skoro pa zanemariv. Komšić, dakle, preuzimanjem svih glasova Suljagića i Hadžiomerovića može pobijediti Čovića. Ovi glasovi su vjerovatno većinski, ali ne i isključivo, bošnjački. Međutim, tokom posljednje četiri godine Demokratska fronta je u procesu velikog osipanja. Njihovi stratezi ne trebaju gledati u 2010. godinu kao cilj, već je i 2014. u domenu utopijskih razmišljanja. Znatan dio onih koji su dali glas kandidatu Fronte 2014. godine pristupili su SDP-u ili drugim partijama ili su razočarani u rascjepkanu opoziciju odlučili apstinirati naredne izbore.
Stoga je nekoliko velikih pitanja oko Komšićeve kandidature. Prvo je koliko je realno da će privući nekih 150 tisuća glasova. Glasovi isključivo Demokratske fronte nisu dovoljni i neophodno je odvlačenje dijela tradicionalnih glasača Socijaldemokratske partije. Ravnajući se načelima bihaćkog gradonačelnika iz Građanskog saveza koji uprkos dogovoru njegove partije i DF-a svoju podršku daje SDP-ovom kandidatu, govori da bitan dio glasačkog tijela u Bosni i Hercegovini smatra etnički identitet bitnim uvjetom za pružanje podrške.
Stoga Komšić vjerovatno ima zagarantovanih između 47.000 glasova koliko je DF dobio 2016. i 115 hiljada koliko je tada DF-ov Suljagić dobio 2014. Može se samo nagađati da je bliži gornjoj ili donjoj brojci. U svakom slučaju, treba mu još između 40 i 100 hiljada glasova. Ti glasovi mogu jedino doći iz nenacionalističkih krugova i najveći broj takvih je u prošlosti glasao za SDP.
Igra slova SDPDFNSGS
Vjerovatno Bećirović nije po ukusu jednog dijela glasača koji su podržali Hadžiomerovića prije četiri godine. Tu je ključno pitanje. Koliko od 75 hiljada takvih glasača Komšić može ubijediti da glasaju za njega. Odgovor na ovo pitanje će rezultirati i novim članom Predsjedništva. Bitka bi mogla biti tijesna između Čovića i Komšića. Zanimljivo je da neki istaknuti članovi rukovodstva SDP-a javno šute, ali privatno iskazuju podršku Komšiću, a ne Bećiroviću, čija kandidatura zapravo može odmoći Čoviću jer će neki glasovi koji bi išli SDP-ovom kandidatu završiti kod Komšića. Pitanje je brojeva. Popularnost i stranke i njega samog je pune četiri godine u opadanju. Bez obzira na to, on ovisi o dijelu tradicionalnih SDP-ovih glasača i u tom svjetlu treba sagledati njegove istupe o korupciji u ovoj stranci. Komšić Čoviću neće oteti vjerovatno nijedan glas, ali može jedan dio glasova uzeti od Bećirovića. Kolateralna šteta ove borbe će biti umanjeni broj glasova za liste i SDP-a i DF-a zbog već nagoviještene beskompromisne borbe.
Drugo pitanje je ako Komšić bude uspješan u svojoj nakani, kako će reagovati izrazito nacionalno određeni hrvatski glasači jer jasno je da većina Hrvata ne daje glas Komšiću. Treće, trenutno manje važno pitanje je kako tumačiti situaciju ako Čović pobijedi Komšića. Da li je to onda znak kraja mogućnosti za ideju građanske države?
Posljednji popis stanovništva je otkrio da mali broj stanovnika u Bosni i Hercegovini živi u statusu lokalne manjine. Uglavnom su ljudi, sopstvenom voljom ili natjerani od većine, odlučili ubrzati trend koji je bio prisutan još osamdesetih godina prošlog stoljeća. Stoga je primjer Sarajeva simptomatičan sa nešto preko deset hiljada Hrvata i nešto ispod deset tisuća Srba. Ti ljudi, uglavnom stariji uz veliku većinu u punoljetstvu nemaju za koga glasati osim za nenacionalističke partije. Dok bi poneko od sarajevskih Hrvata mogao još i dati glas Draganu Čoviću i njegovim pulenima, Srbi zaista nemaju previše izbora. Sve se svodi na igru slova SDPDFNSGS.
Najveća i najstarija od ovih partija izdala je svoje sigurne glasače orijentirajući se ka nesigurnom biračkom tijelu koje uglavnom bira između SDA i neke od nedavno otcijepljenih frakcija ove konzervativne i nadasve nacionalističke partije. Prije rata je to bio MBO, poslije rata SzaBiH, a sada se nekako namnožio broj “otpadnika”, pa je i SDP odlučio da privuče koji od tradicionalno džamijskih glasova. Ovaj potez je rizičan jer reformirani komunisti nisu pretjerano popularni u džematima.
SDP, dakle, računa na nacionalni glas Bošnjaka za koji se takmiči sa SDA, SBB-om i Nezavisnim blokom. Manje partije poput Stranke za BiH nije vrijedno razmatrati u ovom kontekstu. Logično je pretpostaviti da su stratezi iz Alipašine ulice smatrali kako na svoj tradicionalan glas mogu dodati i neki procenat nepostojanih glasača s izraženijim nacionalnim, ako već ne i političkim stavom. Izbor kandidata za člana Predsjedništva BiH je najjednostavnije tako protumačiti. SDP-ovi stratezi, međutim, nisu oduzeli glasove onih ljudi koji takav izbor smatraju izdajom svojih i nekošnjih SDP-ovih ideala. Osim “kjafirskih” glasova, centralni komitet SDP-a se odrekao i bošnjačkih glasova iskrene ljevice. Naime, ljudi kojima nacionalna pripadnost nije prevashodni identitet već ideologija multinacionalnosti, socijalne pravde, vladavine prava, liberalne demokratije i ljudskih prava, sada moraju gledati na tržište i šta im je ponuđeno. Višegodišnja lojalnost je prestala onog trenutka kada je politbiro iz Alipašine ulice odlučio da odmjeri snage sa SDA i to u gostima na njenom polju u oblasti nacionalizma.
Nekadašnji glasači SDP-a tako tumače javnu podršku Sejfudina Tokića, lidera i vjerovatno jedinog člana Bošnjačkog pokreta ili nečeg slično nazvanog u umotvorilaštvu zadruga bivšeg reisa. A-SDA, šta god značio ovaj akronim je sastavljena od nekadašnjeg desnog krila SDA. Oni, pored samostalnog Nezavisnog bloka koji bi im, sudeći po javnim nastupima, trebao biti najbliži, iskazuju javnu podršku SDP-ovom kandidatu. Konačno, gradonačelnik Bihaća, član GS-a koji je netom objavio zajednički nastup s DF-om, obznanjuje ličnu podršku ne Komšiću, već Bećiroviću.
Samo ideja, nažalost
Jedini logičan zaključak je da mu iz bihaćke perspektive Tuzlak djeluje bliži nego Sarajlija. Ili je možda u pitanju Bošnjak prije Hrvata. Ili je možda slučaj izrazito nacionalno identificiran Bošnjak prije građanina, što Željko Komšić prvenstveno jeste. Da li su stratezi SDP-a pitali svoje kolege iz Republike Srpske koje su nedavno kooptirali u uže rukovodstvo šta oni misle o flertu sa bošnjačkim nacionalistima?
Mada smatram da vođa DF-a nije trebao istupiti s kandidaturom, iako i dalje smatram da mu strastvene izjave protiv SDP-a nisu neophodne, Željko Komšić je jedini kandidat za člana Predsjedništva BiH koji je istinski građanin i ima realne izglede da možda pod nekim posebnim okolnostima i pobijedi. Kandidat Naše stranke možda zadovoljava jedan uvjet, onaj građanski, ali, kao i stranka mu, nema i realan domet na državnom, pa ni entitetskom nivou.
Stoga, umjesto da političke vođe nenacionalista ponude odlučne korake ka zajedničkom nastupu i omoguće građanskim glasačima da možda skinu kleptokratsku nacionalističku vlast, oni su im ponudili izbor koji se svodi na pitanje vjerujete li i dalje u mogućnost građanske BiH ili ste za političku borbu unutar nacionalnih torova. SDP je sebe skoro pa definisao kao bošnjačku partiju liberalne orijentacije. Građanski savez je mala partija koja se probija u medije snažnim patriotskim stavovima koje se može, ispravno ili ne, protumačiti kao flertovanje s nacionalnom identitetskom politikom. Istup njihovog bihaćkog gradonačelnika zapravo im može pomoći da u savezništvu sa DF-om pokušaju očuvati živu ideju, samo ideju nažalost, o građanskoj Bosni i Hercegovini. Znam da će politbiro SDP-a pokušati kontraargumentirati činjenicom da im je kandidata podržalo i Srpsko građansko vijeće u Sarajevu. Ova podrška je slična SDA-ovim ministrima Srbima i Hrvatima. Individualni oportunizam ne može se tumačiti ideološkom karakteristikom kolektiviteta.
Dok Komšiću treba oko 150 tisuća glasova, možda i malo manje, dotle Bećirović treba ciljati 250 hiljada sa koliko bi pobijedio Izetbegovića prije četiri godine. Na izborima 2010. godine SDA-ov kandidat dobio je “samo” 162 hiljade glasova, ali je Radončić uzeo oko 140, dok je Silajdžić privukao oko 120 hiljada glasova. U igri je preko pola miliona glasova, možda i 600 hiljada jer, ne zaboravimo, neki glasovi za Bošnjaka 2014. godine bili su glasovi za Hrvata četiri godine ranije.
SDP-ov Hadžiomerović je prije četiri godine dobio podršku 75.000 ljudi, dok je partija na lokalnim izborima 2016. uvećala broj glasova do 105 hiljada. Iz svega izloženog vidljivo je da nikakvu šansu za uspjeh na izborima SDP-ov kandidat nema osim ako ne uzurpira tradicionalno nacionalne, te čak i nacionalističke glasove Bošnjaka. Ukoliko Bećirović i SDP uspiju u svojoj namjeri, to će biti stranački uspjeh, ali i definitivni kraj nenacionalne ideologije u BiH.
Iz izloženog je jasno da je praktično skoro nemoguće da i Komšić i Bećirović pobijede na izborima. Pobjeda samo jednog od njih imaće reperkusije i biće jasan pokazatelj šta će biti od ove zemlje. Očekujte verbalnu paljbu Komšića prema SDP-u i esdepeovske napade na SDA, jer tako su odredili svoje izborne ciljeve. SDP-u Komšić nije protivnik jer njegovi glasači nemaju glas za SDP-ovog kandidata. Komšićev protivnik je rukovodstvo SDP-a i on, namjerava li pobijediti Čovića, mora se izboriti za SDP-ove glasače. U svemu će nastradati ideje i partije, kao i fronte i savezi koji će loše proći na parlamentarnim izborima zbog inat-politike nenacionalističkih političara. Možda im treba organizovati sastanak u Inat-kući da se dogovore. Ćevapi su od mene, mada mi se čini da su previše puta već do sada podgrijavani i da treba novo meso baciti na vatru.
Oslobođenje
(Autor je viši predavač za međunarodne odnose i ljudska prava na Regent univerzitetu u Londonu)
