Dan državnosti, kojeg se obilježava svakog 25. studenoga, vezan je za događaj od prije skoro osam desetljeća. Još preciznije, prije 79 godina u Mrkonjić Gradu je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a a na njemu, među inim, usvojena rezolucija kojom su udareni temelji Bosne i Hercegovine kao države ravnopravnih građana i naroda.
Prisjetimo se, uostalom, najčešće prizivane zavnobihovske da “BiH nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska i hrvatska, slobodna i zbratimljena BiH, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata”, rečenice koja isključuje bilo kakvu mogućnost različitih tumačenja onoga što je suština i mrkonjićkog zasjedanja i rezolucije kao njegova glavnog dokumenta.
Citirana rečenica je predstavljala motor pokretač svega što se događalo tijekom i nakon pobjedonosnog okončanja narodnooslobodilačkog rata. Zapravo, poruka koju je ona slala je bila izvor i pobjedonosnog ratnog pohoda, možda još i više poslijeratnog entuzijazma u obnovi i izgradnji ratom razorene zemlje, u izgradnji na tisuće kilometara pruga i puteva, podizanja gospodarskih i inih objekata, i to ne zahvaljujući dobroj volji svijeta, nego angažmanu bosanskohercegovačke mladosti koja je, kroz radne akcije u kojima je obnavljala i gradila vlastitu zemlju, istodobno iskazivala ljubav prema bratstvu i jedinstvu združenih bosanskohercegovačkih ljudi i naroda.
No, ista rečenica je motiv mnogima da se na Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a pozivaju i danas. Motiv je onima koji doista slijede duh zavnobihovskih vrijednosti, duh bratstva ljudi i naroda, ali i onima, nacionalistima svih boja i orijentacija, koji takvu BiH svakodnevno destruiraju i pokušavaju otpremiti na smetlište historije.
U njihovoj službi su, ne zaboravimo, nerijetko i ugledni bosanskohercegovački intelektualci. Ususret ovom Danu državnosti se iz usta nekih među njima, primjerice, dalo čuti i to kako je vrijeme da se antologijsku zavnobihovsku konačno zaboravi kako bi se BiH mogla okrenuti vrijednostima koje, tako vele, idu ruku pod ruku sa stoljećem u kojem jesmo. Tko su oni? Najobičniji zagovornicinegiranja višenacionalnog karaktera bosanskohercegovačke države i društva, spodobe čije su teze prijetnja budućnosti BiH taman toliko, ako ne i više, koliko su joj prijetnja nacionalističke filozofijekoje već desetljećima jurišaju na njezino historijsko biće.
Stavi li se, pak, pod lupu analize vrijeme četrdesetih godina prošlog stoljeća i ovo kojem svjedočedanašnje generacije, vrlo često se može čuti da je partizanskom pokretu, bosanskohercegovačkim integralistima onog vremena, teže bilo nego danas – da su se pripadnici partizanskog pokretanalazili pred puno neprobojnijim kineskim zidovima od onih na koje stranke građanske provenijencije jurišaju danas.
Koliko, pak, to odgovara istini? Iskreno, ni sam nisam siguran. Ili još preciznije, prije će biti da ta vrsta sudova u najmanju ruku zaslužuje detaljnije propitivanje.
Istina, dakako, jeste da je partizanski pokret u vrijeme mrkonjićkog zavnobihovskoga zasjedanja, ali i svo vrijeme 1941-1945. godine, protiv sebe imao moćnu Hitlerovu soldatesku. Istina je, potom, da su u njezinoj službi bili i brojni domaći kvislinzi, na prostoru BiH ustaše i četnici prije svega. No, istina je i da je taj isti pokret na svojoj strani imao vrlo moćne saveznike koji su priznavali legitimitet njegove borbe i protiv Hitlerova fašističkog stroja i protiv fašizma njegovih ustaško-četničkih podrepaša. I da zahvaljujući tome, partizanski pokret uopće, pa ni njegov bosanskohercegovački ogranak, nije bio prisiljen na kompromise ni s Pavelićem ni s Mihailovićem – ni s njihovim sljedbenicima svih vjera i nacija.
S druge strane, istina je da je danas, zapravo od potpisivanja Daytonskog sporazuma do vremena u kojem obilježavamo još jedan Dan državnosti, štošta drugačije. Da, recimo, bosanskohercegovački integralisti, stranke građanske provenijencije, koje interese čovjeka i njegovo pravo na život pretpostavljaju halabuci o kolektivnim pravima Srba, Hrvata i Bošnjaka, nemaju potporu svijeta koju je partizanski pokret imao četrdesetih godina XX stoljeća. Zar, uostalom, nacionalisti, koji su u vremenu 1992.-1995. godine odgovorni za stotine tisuća ubijenih, za milione izbjeglih i protjeranih, nisu u Daytonu nagrađeni jer su od svjetskih centara moći priznati za partnere izgradnje nove, drugačije, evropske BiH, one iste koju su tijekom četiri ratne godine oružjem svojski uništavali i pokušavali poslati u historiju – a to vam je isto kao da su saveznici 1945. godine njemačke naciste priznali za partnere izgradnje Njemačke, drugačije od one koja je svijet gurnula u Drugi svjetski rat.
Ako je, pak, tako, a jeste, što se u bosanskohercegovačkom slučaju od takvih partnera moglo očekivati u mirnodopskim uvjetima? Objektivno, jedino da, zahvaljujući neočekivanom poklonu svijeta, nastave tamo gdje su okončanjem rata stali – da se, istina sada drugim sredstvima, i dalje bore za realizaciju svojih sumanutih ratnih ciljeva.
Apostrofirane činjenice da su, dakle, sljedbenici fašističkih politika iz prve polovice devedesetih od svjetskih centara moći priznati za partnere izgradnje nove BiH, ali i da ih se takvima tretira čak i danas, je bosanskohercegovačke integraliste u uvjetima XXI stoljeća, građanske političke partije, dovelo u bitno nepovoljniju poziciju od one koju je partizanski pokret imao u vremenu NOR-a.
Skoro tri desetljeća legitimiteta nacionalističkih filozofija, još preciznije, nije ostalo bez učinaka. Danas se, recimo, glas za nacionaliste u glavi prosječnog bosanskohercegovačkog čovjeka često doživljava kao nešto što je normalno u uvjetima političke demokracije. Ništa manje učestalo ga se, potom, percipira i kao nešto što je, u tobože uvjetima biološke opasnosti koja se nadvija nad vlastitim narodom od onih drugih, prirodno – što je, k’o biva, izraz borbe za vlastiti biološki opstanak.
Takva logika, međutim, da i to raščistimo, nije pala s nebesa nego je plod gebelsovskog ponavljanjajedne te iste laži, one o neravnopravnosti i biološkoj ugroženosti, laži koju su nametnuli isti oni koji stoje i iza starih ratnih ciljeva i iza danas nabujale retorike zastrašivanja, mržnje i netrpeljivosti.
U tim i takvim uvjetima, hoću reći, i građanske političke partije danas ne mogu računati s frontalnim obračunom sa snagama nacionalističke destrukcije, obračunom kakav je sa ustaštvom i četništvomimao partizanski pokret. Naprotiv, danas su građanske političke partije prisiljene na logiku kompromisa s nacionalistima, ili barem dijelom njih, na koju s pripadnicima ustaštva i četništva nije bio prisiljen partizanski pokret.
No, logika primoranosti na kompromis nije jednosmjerna ulica. Naprotiv, i ona je mač sa dvije oštrice. Kompromis, istina, može biti pretpostavka da, eliminacijom barem nekih od personifikacija nacionalističke destrukcije, sljedbenici zavnobihovske ideje dohvate neke od poluga vlasti pa da, koristeći ih, potkopavaju teren i drugim kancerogenim tkivima te iste destrukcije.
Ali, zanemarivanje i najsitnijih detalja, posebice prijetnji koje vrebaju, može biti razlog da se kompromis okrene protiv temeljnih ciljeva zavnobihovske ideje. I da ih, i to za sva vremena, njezine sljedbenike, građanske političke partije, izbaci iz sedla kreiranja historijskih procesa.
Iskreno se nadam da su toga svjesne i one same, građanske partije koje principe nove vlasti s dijelovima nacionalističke hobotnice dogovaraju svih ovih dana. Nadam se. Jer u suprotnom cijenu neće platiti samo one, nego i svi koji u njima vide slamku spasa.
