Hommage dostojanstvu i bolu majki Srebrenice
Smrt je u zaboravu,
a ne u faktu smrti.
Čovjek je mrtav tek onda
kad ga se više niko ne sjeća.
F. Alfirević
U bezrazložnoj nasilnosti osionih ubica,
smrt nevinih uvijek je više nego okrutna.
Ali,
u dramatičnoj odiseji neizvjesnog traganja
za planski i dobro skrivanim posmrtnim ostacima,
i konačno suočavanje s istinom njihovog nalaženja,
postaje i bolnije i okrutnije čak
i od same smrti.[1]
Priča o jednoj potresnoj filmskoj priči,
svjedoči o neizrecivom bolu tih nemuštih susreta.
O bolu suočavanja majki sa
konačno pronađenim ostacima
zločinački pogubljenih sinova.
O paklu beznadežnog suočavanja
iz koga nikakav bijeg nije moguć.
Pa ni onaj neizbježni.
Jer,
ima i očiglednih istina u koje se ne može vjerovati.
Baš kao što se počinioci tih zločina,
uprkos svoj njihovoj očiglednosti,
čak ni notornih laži negiranja svojih zločina
ne žele odreći.
U tome je porazna dijalektika bola izgubljenih nada.
Dijalektika uzaludnog prizivanja zaborava,
koji se žrtvi uporno ne odaziva.
Traženje koje duše smiruje,
naziv je dokumentarnog filma
o petnaestogodišnjem poratnom i bolnom traganju bosanskih majki za
zemnim ostacima svojih bezočno pobijenih sinova.
Nenadomjestivo uvjerljivim jezikom slike i tona,
film nam prikazuje i pokazuje
upravo taj potresni nemir – živih.
Odnosno,
u svojoj dvadestominutnoj
dokumentaristički temporalnoj svedenosti,
ovaj film se, uglavnom,
odvija na centripetalnoj orbiti momenta
šokantnog suočavanja majki s
konačno (pro)nađenim skeletnim ostacima svojih sinova.
Zemnim ostacima života
reduciranog na puko Ništa.
Ništa skršenih, i
skrivajućim premještanjem podobro deformiranih kostura.
Paradoksalno Ništa nepotpunih i pokidanih skeleta,
u čije se nepojmljivo postojanje ne može više
ni sumnjati ni vjerovati.
Stjerana uza zid opore
i opipljive nestvarnosti hladne kosturnice;
suočena s konačnim ishodom
odurno bemislenog nasilja njegovih ubica;
izgubljeno zagledana u zdrobljene sinovlje kosti pred sobom,
jedna od neutješno ojađenih majki,
mehanički slušajući stručna objašnjenja ljekara-forenzičara,
u najdramatičnijoj i emotivno šokantnoj sceni filma,
kratko i poluodsutno izgovara:
“Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem“!
Taj refleksni bijeg u nevjericu vlastitih očiju,
najteža je optužba bezumlja i zločina s kojim je
ta izgubljena majka,
sudbinski tako nestvarno-tragično,
a realistički krajnje surovo
suočena.
Oporost njenog iskaza:
“Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem“!
bolni je gest ljudskog odbijanja te izmučene žene
da se suoči upravo sa onim za čim je godinama
tako istrajno i neumorno tragala.
A tragala je za posljednjom istinom svog života.
Teškom istinom koju sad, konačno, ima pred sobom.
Ali, koju, u njenoj racionalnoj neshvatljivosti
i svojoj majčinskoj nepomirljivosti,
nije ni spremna ni kadra prihvatiti.
Jer,
htjeti je jedno,
imati je – drugo,
a prihvatiti
sudbinski
nepojmljivo okrutnu spoznaju,
nešto je
– sasvim treće.
Kad rezignirano kaže da
“vjeruje nauci”, a ne vjeruje “svojim očima”,
ta bolno ucvijeljena majka samo
vjeruje da – ne vjeruje.
Odnosno,
ona bi samo htjela
da – ne vjeruje.
U beznađu tog egzistencijalno poraznog suočenja,
ona dobro zna da je sve to baš tako.
Tako kako joj vlastite oči
kazuju i po-kazuju.
Ali,
realno stiješnjena između
potresnog Bola Istine,
i konačno Izgubljene Nade,
ona naprosto ne želi vjerovati
da vidi to što vidi.
I da jest – to što jest.
Evidentnu i najzad pronađenu istinu
(za kojom je svim srcem majčinski istrajno tragala),
njen razoreni um sada
odbija da prihvati.
Pod presijom te
tako nestvarne stvarnosti,
elementarni pojmovi školski uobičajenog
reda i poretka stvari,
u njenoj se glavi refleksno obrću
u svoju logičku suprotnost.
U tom emotivno prisilnom obrtanju,
ona svoju bolnu Nevjeru
izriče glasom Razuma,
dok racionalnu Nauku
reducira na unutranji glas čiste Vjere.
Ona sada “vjeruje” u nevjerovatno,
samo zato, jer joj tako
hladna Nauka kaže.
Istovremeno,
ona “ne vjeruje” u ono očigledno i
opipljivo-prisutno,
jer,
njeno skrhanošću pobunjeno srce,
tu očiglednost odbija da prihvati.
Izgubljena u svojoj nevjerici,
ona,
s tim suhim,
ogoljelim i deformisanim kostima,
– “kao da” nema ništa.
U krajnje nepojmljivoj nestvarnosti
iracionalnog trenutka suočavanja,
te su joj beživotne kosti – u isti mah
i nešto tuđe,
i nešto – sveto.
Svojom tuđošću one je apsolutno odbijaju,
a svojom uzvišenom svetošću bolno i
neodoljivo privlače.
Pokrenuto
tom užasno svetom nedodirljivošću,
tonom neviđenog strahopoštovanja,
uslijediće njeno majčinski-skrušeno pitanje,
upućeno doktoru-forenzičaru:
“Mogu li Ovo dirnuti”?
Mogu li “Ovo dirnuti”,
na jeziku
ambivalentne majčinske nevjerice, znači:
Smijem li dirnuti to tako moje,
a idejnom bahatošću mi – tako sablasno otuđeno.
Odnosno,
to Božanski nedodirljivo i Sveto,
a majčinski, ipak moje,
i – samo moje.
Tražene i konačno nađene,
te gole, suhe kosti,
DNK-ovski sabrane, tu,
pred njenim presahlim očima,
u koje sada
niti želi niti može da vjeruje,
ogledalo su prizemnog inata i bahate bezumnosti
osionih čuvara naciona!
Odraz su pomamne okrutnosti
idejnog fanatizma
i netrpeljivosti
besmisleno nepotrebne i
planski kovane mržnje
dokonih etno-spisatelja i
etno-“spasitelja”.
Mržnje koja bezdušno
laže,
bije i
ubija!
U ime čega?
I zašto?
U ime Politike!
U ime Nacije!
U ime Vjere!
Čije Politike?
Čije Nacije?
I čije Vjere?
I šta su
ta Politika,
ta Nacija
i
ta Vjera
u odnosu na bolnu Nevjeru
ove jadom skrhane žene?
Nevjeru njene nespremnosti
da povjeruje u
okrutnost i idejno bezumlje
strahobnog povijesnog zločina,
što se,
u gomili skršenih kostiju,
zrcali,
tu, pred njenim
usahlim očima.
Njena svijest
o besmisleno krvavom krojenju istorije,
čini tu istoriju neljudskom i
ljudski neprihvatljivom.
Za nju,
ta histerična historija
nema više nikakvog smisla.
I nikada ga više neće imati.
Uprkos očiglednosti
opipljive gomile požutjelih kostiju,
u tako bezočni ishod jednog
smišljenog zločina
ne može se povjerovati.
Niti se,
tim kostima očigledno potvrđeni,
a razumu neshvatljivi zločin,
može majčinski ikad prihvatiti.
I zato,
ova bolom skrhana majka,
niti želi,
niti može,
niti hoće
da – povjeruje u ono
što vidi.
U trenutku kad ga je konačno našla,
ona sumnjičavo odbija
upravo To za čim je,
godinama,
tako uporno,
majčinski strasno
tragala.
Budimo realni.
Ne vjeruje ona više ni
Nauci na koju se
u svojoj bolnoj nevjerici
poziva.
U tom gorkom,
spoznajno pogubnom momentu
nadrealne scene suočenja
Nauka je za nju
samo častan izgovor
“zdravog razuma”.
Vid odbrane pred neshvatljivim i
majčinski neprihvatljivim
tragovima ratnog užasa
i idejno-planski osmišljenog
nasilja.
Ona,
više Nikada,
više Nikome,
i više Ništa,
neće,
niti može,
niti želi vjerovati.
Sve što je imala
za nju je definitivno,
nepovratno, i
za sva vremena –
izgubljeno!
Pred njenim očima plutaju još
samo sablasne Sjenke Privida.
I Privid Svijeta
oličen tim Sjenkama.
U hipu tog
tragično-potresnog suočenja,
njen stvarni svijet
stropoštava se u
mračni ambis
Idejnog Ništavila.
A u pomrčini tog Ništavila,
njene presahle oči
nemaju više šta da traže.
Niti imaju šta da vide.
I sve što je još preostalo,
tim,
iracionalnom nadom
iznevjerenim očima,
jeste samo to
– da zaplaču
i plaču.
Tiho.
Nijemo.
Bez glasa.
I bez suza.
Posljednja scena tog
ljudski poraznog,
psihološki slojevitog i
filmski uvjerljivog kazivanja,
govori nam upravo o tome.
Budi nas za
potresnu istinu jedne
ljudski i civilizacijski
porazne stvarnosti.
Naglo suočena
s gomilom pronađenih kostiju,
u hipu te neshvatljive istine,
umire majčina
Posljednja Nada.
Njeno iracionalno htijenje
da bi,
uprkos svemu što
zna i vidi,
ipak,
moglo biti i – drugačije.
Drugačije od
tragičnog ishoda koji,
tim nijemim kostima
na stolu polumračne kosturnice,
potvrđuje sve one crne slutnje
od kojih je –
svjesno se nadajući
– nesvjesno bježala.
Ali,
nisu samo te suhe i
nepomične kosti – mrtve.
Prije nego ih sahrani,
one su nju – živu
– već sahranile.
Definitivno srušen,
i zajedno
s njom živom pokopan,
nestaje svaki smisao ostatka
njenog života.
Od tog trenutka,
on nepovratno pripada
još samo nestvarnom sjećanju
nekog davno prohujalog
vremena.
I zato,
na samom kraju,
ljudski postiđeno, i
s dužnim poštovanjem
koje im pripada,
valja odlučno stati i
pokloniti se
pred
porazno neizrecivim bolom
tih hrabrih
Žena-Majki.
Majki koje to više nisu.
Tih povijesno-nasilno i
moralno-tragično
razmajčenih majki.
Kao živi mrtvaci
sumorno-poratne bosanske zbilje,
one su jedini istinski svjedoci
užasno neljudskog, i
ogavno suludog zločina.
Zločina
koji leži na savjesti jednog
bezočno poganog vremena,
kome,
nažalost,
i sami pripadamo.
I čijoj poganosti
mnogi od nas,
ako ničim drugim,
a ono
svojom kukavnom ratnom i
poratnom šutnjom,
podosta toga
bar – moralno
duguju.
Upravo zato,
zbog neizmjernog bola
ovih Dostojanstvenih
i
Uspravnih Žena,
svako od nas
umjesto lažnih molitvi
iza kojih se krijemo
pokajnički ponizno
i mantrički uporno
iz dana u dan
iz sata u sat, i
“šezdeset puta u minuti”
treba da ponavlja one
uzvišene riječi,
etički sabrane
i
cioranovski pobunjene
savjesti:
Nikada više neću reći:
“Postojim”
a da se pri tom
ne zastidim.
Iz knjige prof. dr. Esada Bajtala:
Neofašizam u etno-fraku,
Rabic, Sarajevo, 2013.
Tacno.net/Inforadar.ba
