“Poražavajuća je činjenica da ovdje u posljednjih trideset godina nije donesen zakon koji bi nešto liberalizovao. Samo govorimo o novim nametima i novim zabranama i restrikcijama“ – ističe Miljan Kovač, novinar.
Restrikcije koje najavljuje aktuelna vladajuća većina u Republici Srpskoj u oblasti slobode medija, slobodnog izražavanja, ali i slobodnog politčkog organizovanja nisu – smatra Kovač – nikakvo izneđanje.
Prema riječima Kovača, u posljednjih pet godina koliko je prošlo od ubistva Davida Dragičevića, set restrikcija koje je za javnost i medije primjenjivala aktuelna vladajuća većina nije se znatno promijenio.
„Ima nekih naznaka da ima nekih pomaka u istrazi oko Davidovog ubistva, to su još uvijek sitni koraci. I dalje traju suđenja nama aktivistima koji smo učestvovali u tome, pa se i s te strane represija nastavlja. Od 2018. godine do danas desilo se još nekoliko nerazjašnjenih ubistava, poput ubistva Slaviše Krunića, pa se desilo i da je represija povećana. Najavljuju kriminalizacije, zakon o nevladinim organizacijama koje misle proglasiti stranim agenturama (a znamo šta to u ovom društvu znači), Dodik najavljuje zabranu pristupa LGBT osobama u školama. Iz dana u dan se situacija – po pitanju prava – radikalizuje i zaoštrava“ – kaže Kovač.
U razgovoru za Inforadar Kovač ističe, sa zadrškom, odgovornost međunarodne zajednice. „Činjenica je da se međunarodni faktor ponaša tako da gleda kroz prste svemu što vlast radi, i da se sve završava na saopštenjima i oštrim osudama, a konkretnih mjera nema“.
Da li se građani danas više uključuju u javnu polemiku?
KOVAČ: Mislim nažalost da ne. Postoje neki pokazatelji i osjeti se da su građani malo više zainteresovani, a na terenu se vidi da to nije tako. Javne rasprave o Nacrtu izmjena i dopuna Krivičnog zakona kojim se kriminalizuje kleveta pokazale su da su za te javne rasprave bili zainteresovani pretežno novinari. Zanemarljiv broj ljudi koji nisu novinari se tu pojavljivao. Na javnoj raspravi u Banjaluci nije se pojavio niko od političara, pa kad smo ih kritikovali što se nisu pojavili, počeli su dva-tri da dolaze na ove ostale javne rasprave. Mislim da – nažalost – građani uopšte nisu svjesni o koliko opasnim stvarima se radi, da se taj zakon o gušenju slobda govora ne odnosi samo na novinare i medije, nego na sve.
Koriste li građani svoja prava u potpunosti?
KOVAČ: Smatram da građani nisu čak ni dovoljno upoznati sa svojim pravima.
Šta mediji mogu učiniti da potaknu građane na aktivizam ili na akciju?
KOVAČ: Naravno da je to jedan od osnovnih zadataka novinara, ali pitanje je koliko smo moćni u tome. Taj posao radi jedan dio medija, uglavnom portali i i dio nezavisnih, istraživačkih medija, a s druge strane imamo mašineriju koja radi kontra posao. Prije svega, televizije, da ne govorimo da taj kontra posao rade oni koji treba da budu javni medijski servisi koji su u službi vladajuće politike, uvijek. Ono što mi gradimo – da se tako slikovito izrazim – oni ruše. Uticaj javnih servisa u Republici Srpskoj je još uvijek preveliki. Na najveći dio građana najveći uticaj ima ono što se objavljuje na RTRS. Tako je na nivou čitave Bosne i Hercegovine, dakle i u Federaciji BiH, gdje postoje televizije pod kontrolom HDZ i SDA. Šta je Televizija Herceg Bosne nego glasilo HDZ-e, ipak.
Da li mainstream mediji u bilo kojem obimu doprinose objektivnom i kritičkom novinarstvu?
KOVAČ: Mainstream mediji uopšte ne služe za objektivno informisanje građana. Apsolutno ne. Moj lični stav je da ljude koji rade u Informativnom programu RTRS-e uopšte ne smatram kolegama. Mi dobro znamo šta je novinarstvo, a oni to ne rade. To je neki PR ili propaganda. Kakvog smisla ima objavljivati vijest – da krenemo od najbanalnije – da je sutra ispalata penzija…
Da li konstantno izvještavanje o propagandi aktuelnog režima dovodi do efekta kuvane žabe?
KOVAČ: Mislim da je više namijenjeno unutrašnjoj upotrebi, nego spoljnoj. Nekidan je bio sastanak na kome su „poslate poruke“ Ustavnom sudu BiH, i ja sam siguran da tu vidimo onaj primjer dizanja tenzija i kuvanja žabe. Odjednom svi zaborave i da im je mala penzija, i da ne mogu platiti račune, i da im je loše zdravstvo i da je korumpirano pravosuđe. Odjednom se grupišu u odbrani Republike Srpske koju je sad neki novi neprijatelj ugrozio i napao, a to je stalno pronalaženje neprijatelja. Vidjeli smo tu ulogu RTRS-e i nedavno na primjeru Narodnog pozorišta Republike Srpske. To je tipični primjer propagande koja je – ja sam mislio – pripada nekim vremenima Sovjetskog Saveza 1948. godine, slučaj u kome se pravi jedna haranga protiv čitave jedne institucije i protiv ljudi, oko ničega.
Ima li smisla kritički promišljati agendu koju aktuelni režim u RS plasira, pa na taj način biti dio tog publiciteta?
KOVAČ: To je sad mač sa dvije oštrice. S jedne strane ne smijemo to ignorisati, nikako. Zadatak nam je da objasnimo javnosti šta je to. Ali ne treba se ni pretjerano hvatati toga i vrtiti se oko te teme, jer se tako skreće tema sa bitnih stvari. Dok vlast danas „gura“ priču o ugroženosti zbog Ustavnog suda BiH, juče o ugroženosti zbog pozorišta, dešava se krupni kriminal, korupcija, namještene javne nabavke. To su vijesti koje će imati mali broj čitalaca i privući manje pažnje od onog šta je Dodik rekao o ugroženosti, šta su rekli drugi politički lideri, i to je tema broj jedan. To se konstantno ponavlja, od rata do danas.
Mislim da se tu ne radi samo o korupciji mase, nego o upravljanju strahom. To je karakteristično za manje prosvjećeno društvo kao što je, nažalost, naše. Stalno manipulisanje strahom. Hajmo sad pustiti priču koja se svih tiče – mladi odlaze, nema posla…Ne, nego eto treba da se ujedinimo što postoji izmišljeni strah i i izmišljena opasnost. Strah je glavno oruđe koje vlast koristi.
Kako u takvom medijskom okruženju definisati interes javnosti?
KOVAČ: Nije problem to definisati, problem je da to javnost prepozna. Mi kao mediji nemamo druga sredstva osim onog što već radimo. Mora se desiti nešto krupno, da ljudi shvate da je to sve laž. Možda ćemo doći u situaciju da vlast neće imati dovoljno novca da servisira dugove, pa možda i ssituaciju u kojoj ne bude penzije jedan mjesec. Tad bi ljude možda manje moglo interesovati šta je rekao Dodik ili Bećirović, nego bi ih interesovalo kako će preživjeti. Sad imamo sistem preživljavanja: dobro je dok se ne puca. I to će trajati dok se negdje ne stavi tačka.
Da li je taj prvi korak na medijima, javnosti ili političarima?
KOVAČ: Prije svega javnost. Nezavisni, slobodni mediji nemaju tu snagu, jer nemaju takvog uticaja. Imam osjećaj da vlast sve manje dotiču i naše teme o korupciji, kriminalu. Sve se manje kriminal i skriva. Imamo primjer sukoba interesa: ljudi koji su poslanici istovremeno su i v.d. rukovodilaca javnih preduzeća. Čak i premijer u jednom trenutku kaže – kad nekog ne možemo izabrati u skladu sa zakonom, postavljamo ga za vršioca dužnosti. Mislim da je naš uticaj kao nezavisnih medija još uvijek premali.
Postoje li danas revolucionarne borbe koje se dešavaju izvan medijskog okvira?
KOVAČ: Mislim da vrlo malo izlazi iz tog okvira, i sad govorimo o slobodnim medijima. S druge strane, vlast i opozicija imaju svoje medije i oni vrte svoju priču.
Šta novinari mogu da učine pod ovakvim okolnostima za profesiju i opstanak profesionalnog novinarstva?
KOVAČ: Nadam se da se bliži taj trenutak kada će prevagnuti publika koja će manje pratiti mainstream medije, a više nezavisne medije. Mislim da se to dešava paralelno s tehnološkim napretkom i novim generacijama. Mladi ljudi su više na društvenim mrežama, ali mi imamo jako staro stanovništvo. Nosioci političkog života kod nas su ljudi zrelije dobi koji sjede ispred televizija poput RTRS, BN, FTV. Taj proces će se neminovno desiti i dešava se polako: javnost počinje prepoznavati neke teme koje su bitnije. Koliko god se političari i mainstream mediji trudili, ljudi će se manje uhvatiti priče o ugroženosti od Ustavnog suda BiH manje nego prije deset godina. Ono što čujemo od političara i ono što se plasira na servisima debelo odudara od stanja na terenu, stekli bismo utisak da ovdje samo što nije počeo rat. Pohvalno je da ljudi u BiH međusobno funkcionišu i rade. Njihov uticaj je samo u polju sijanja straha da će se nešto desiti, i srećom se ne dešava.
Kako dovesti do maksimuma domet kanala istraživačkih, nezavisnih medija?
KOVAČ: Ne vidim nikakvo sredstvo osim upornog insistiranja na istini. Koliko god se to činilo kao Sizifov posao, drugi način ne postoji. Iako znamo da nezavisni mediji danas zavise od nevladinog sektora i donacija. Nemamo medije koji će živjeti od reklame, a da su nezavisni, jer poslovanje je pod kontrolom politike. Imamo M:tel koji ima potpuni monopol u Republici Srpskoj i ne možemo očekivati da će medij u kojim se reklamira M:tel koji ima monopol biti nezavisan, ili na primjer medij u kome se reklamira Elektroprivreda (u oba eniteteta).
S druge strane, nezavisnih medija mnogo teži. Novinarstvo je više poziv. Pogotovo u današnje vrijeme kada je sve teže definisati granicu novinarstva i slobodnog izražavanja. Isto kao što građani ne prepoznaju te mehanizme kojima mogu da upravljaju u demokratskom društvu, takođe moraju da znaju da svako može da objavi informaciju. I kada je riječ o slobodi pristupa informacija pitanje je da li građani u BiH znaju da imaju isto pravo kao i novinari da dobiju određenu informaciju. Tu se postavlja pitanje kako prepoznati šta je objektivno.
Koliko je bitno građansko novinarstvo?
KOVAČ: Ljudi vole da objavljuju informacije. To je činjenica. Teško je definisati da li postoji granica. Danas neke informacije prije saznamo od građana koji nisu novinari, na profilima na društvenim mrežama gdje objavljuju informacije. Problem je kako razdvojiti šta je objektivno, a šta nije. Novinar tu ima – još uvijek – veću odgovornost.
Kako tretirati institucionalne „provjere“ novinara i uzusa profesije?
KOVAČ: Apsolutno sam protiv toga. Nedopustivo je. Čujem često to – čak i iz novinarske zajednice – kako treba nešto urediti. Bilo je prijedloga i da novinari dobiju status službenog lica. Time bismo došli u situaciju da nam vlast određuje ko je novinar a ko nije. To je takođe kršenje medijskih sloboda, a to je ono što kod nas ne postoji: svijest o slobodama. Kao što država stalno nešto zabranjuje i ograničava, tako i kod građana postoji svijest. Kad se pojavi neki problem, vidjećete reakcije kako treba pooštriti kazne i hapsiti. Nažalost, takvi glasovi se čuju često iz novinarske zajednice. Zašto bi se napad na novinare tretirao drugačije nego napad na bilo kog građanina. To ne mogu da prihvatim.