Neku noć mi u san dođe jedan povisok i elegatno obučen div sa naočalama na povelikom nosu i kaže: Ja se zovem Aladin, a prezivam Vučić, svakodnevno otvaram fabrike po Srbiji i Srpskoj, a u slobodno vrijeme spašavam brakove estradnih diva – a tebi poručujem da imaš prijatelja u Beogradu!
Ko? Jel’ ja?
Da, ti, progovori on – iskoristi to.
Reče i paf, nestade. Ode kako je i došao.
Ostao sam zabezeknut. Stani malo, pa ja u Srbiji nemam nikoga, nikoga tamo ne poznajem i otkud sad da tamo imam prijatelja? Hmm… šta znam, čuo sam da je onaj fudbaler Vranješ u Srbiji za kratko vrijeme stekao prijatelje i prijateljice i da postoje ljudi koji rijeku Drinu piju iz čaše kako ne bi predstavljala tu neku granicu izmedju prijateljstva, ali… U vrijeme kada i psi sa ovih prostora idu u Njemačku, meni valja u Srbiju da upoznam tog nevidljivog prijatelja iz Beograda, iako ne znam o kome se radi.
SPRIJEČAVA RATOVE, NE JEDE, NE SPAVA
Kako se zove? Kojih je godina? Je li oženjen? Je li poput svakog Srbina glasa za jednog, pa sutra protiv istog i protestuje? Štaviše, ne znam ni je li muškog ili ženskog roda. Div sa velikim nosom, koji mi je došao u san, je rekao samo da se radi o prijatelju. Nije baš precizirao je li muško ili žensko, ni šta mogu uopće i očekivati od njega, ali kao što ni građevinske firme danas u Bosni ne mogu naći radnike koji bi radili za platu od 500 KM, tako je i običnom čovjeku danas rijetkost naći istinskog prijatelja, a ja sam, eto, izgleda na putu da dobijem jednog.
Barem tako dobri duh Vučić kaže, jer otkako se Dragan Čović pretvorio u Mahatma Ghandia naši su putevi, mislim ovi koji nas spajaju, zasuti ljubičicama.
Sljedeće noći, nakon što sam ponovo utonuo u tako željeni san, opet je došao on, povisok i elegantno obučen div sa naočalama na velikom nosu, reče da se zove Aladin, a preziva Vučić. Svaki dan spriječava ratove, održava mir, ne jede, ne spava, ne silazi sa televizije, pati se i žrtvuje do poslednjeg atoma snage – i ponovo reče da imam prijatelja u Beogradu. Ali, ovaj put je dodao da ne očekujem da se sa tim prijateljem oko svega slažem i – paf, ponovo nestade bez straga i glasa.
Ako sam prvi put ostao iznenađen, poslije ovoga sna sam ostao još više. Imam prijatelja za kojeg prvi put čujem i sa kojim se neću baš u svemu slagati.
Za Srbe sam čuo mnogo toga, i dobrog i lošeg. Herojski narod, prvi u svijetu koji je srušio nevidljivog i koji može da hrani pola Evrope, ali neće iz inata. Međutim, sa političarima baš i nemaju sreće.
Kažu da su političari u Srbiji poput golubova. Kada su dole, jedu ti iz ruke, a počnu kenjati po narodu čim se popnu gore – i da u Srbiji samo snijeg dođe sa planine i ne postane predsjednik.
Eh, ti Srbi, jedva čekam da upoznam jednog od njih, da me pozove u Beograd jer nikada još za života tamo nisam bio, a volio bi da posjetim Titov grob, Picin park i odem na Karađorđevu. Nema veze što će on možda navijati za Crvenu Zvezdu, a ja za Partizan, to su tek sitne uobičajene podjele i uvjeren sam da je pred nama jedno veliko i lijepo prijateljstvo. Kakav lijep osjećaj, za razliku od ove naše Federacije, gdje se prijateljstvo i vlast ne mogu skrojiti ni stotinjak dana od izbora, da u Srbiji tako jednostavno stekneš druga do groba.
I hroničnu upalu zgoba.
ZNAM DA MOJ PRIJATELJ POSTOJI
Treću noć sam sa nestrpljenjem čekao Aladinov dolazak, i da me napokon upozna sa novim prijateljom. I naravno, nedugo zatim je došao. Rekao je da se zove Vučić, Aladin Vučić, da spašava djecu iz snijegom zavejanog Feketića, a onda je kažiprstom desne ruke naočale koje su krenule da padaju sa njegovog povelikog nosa – vratio nazad na oči, jezikom ovlažio zadebljalu usnicu i duboki glas se prolomio kroz divovsko tijelo: Otjerali ste Hrvate iz Vareša, Bugojna, Travnika, Gornjeg Vakufa – i paf, nestade!
Ali… šta bi odjednom?
Gdje je moj prijatelj? Kad ću se upoznati sa njim?
Kad će me voditi na Titov grob, u Picin park, na Splavove?
Da slušam Dačićevu Miljacku?
Da upoznam Vulinovu tetku?
Grizao sam nokte dok sam čekao četvrtu noć u nadi da će mi dobri duh barem odgovoriti na jedno pitanje, ali on nije došao. Ni petu, ni šestu, sedmu noć… više se uopšte nije ni javljao, a ja sam vremenom – onako kako su Britanci odbacili Brexit – odbacio nadu da ću se sa prijeteljom iz Beograda ikada i upoznati, ali me i danas tješi spoznaja da taj prijatelj negdje tamo i postoji.
Da li negdje u Beogradu imenuje Bulevar Ratka Mladića, ili ljubi sliku Vladimira Putina, ili kao i sva mladež u Srbiji napušta zemlju i možda je sada već tamo negdje daleko, u Kini?
Ne znam.
Ali znam da postoji..
