Dugo sam vjerovao kako javna kritika onoga što, tobože zbog dobra drugih čine, teško pada samo plemenskim poglavicama. I kako je političari, koji se pozivaju na građanske vrijednosti, doživljavaju upravo suprotno – kao korektiv politici koju sami prakticiraju. No, demantirali su me čim su kritičku oštricu mojih analiza na vlastitoj koži bili prisiljeni osjetiti.
Na miru mi, vjerovali ili ne, ostavili nisu ni majku u grobu, s vrha prozvane partijske piramide sam, potom, optužen zbog, zamislite, prodaje za sitnu lovu Fahri Radončiću, a vođi odani su mi lijepili etikete čak i konačno demaskiranog ideologa destrukcije iz radionice, nikog drugog do Dragana Čovića.
Što reći na sve to. Najjednostavnije, da balkanskom mentalnom kodu ne ide u glavu kako na ovom svijetu mogu postojati i ljudi koji se ne svrstavaju uz isfabricirane autoritete, kakvi god da jesu – ljudi koji, naprotiv, podržavaju ideje, a potpora osobama može biti tek posljedica tih činjenica. A sve to, opet, tjera na razmišljanje. Je li, primjerice, truda uopće vrijedan pokušaj prosvjetiteljskog djelovanje na svjetinu sklonu logici opijenosti „vođama“?
POSTAJEMO ZEMLJA BEZ STANOVNIKA
Tu vrstu pitanja si, najiskrenije, sve češće i sam postavljam. Ali, kako ušutjeti pred podacima koji se mene, ili bilo koga od nas pojedinačno, tiču mnogo manje nego onih koji život tek započinju – i koji temeljem njih iz dana u dan razmišljaju vrijedi li u ovoj zemlji taj isti život i nastavljati.
U prilog tome, uostalom, svjedoče i statistike. Prema podacima UNESCO-a, pročitah, BiH je od okončanja rata napustilo 79% inženjera, 81% magistara i 75% doktora tehničkih znanosti. Ako je, potom, temeljem istraživanja suditi, preko četiri petine mladih ne vidi perspektivu u ovoj zemlji. Samo u prošloj godini, recimo, Slovenija je izdala 14.000 radnih dozvola za građane BiH – a po broju useljenika u Njemačku smo, kao zemlja s tek nešto iznad tri miliona duša, odmah iza Kine i Indije koje su, svaka od njih pojedinačno, na domak milijarde i pol.
Jesmo li na ovakve trendove osuđeni i u budućnosti? Koje sreće da je drugačije. Ali, nadu ne ulijevaju ni podaci, a ni poruke koje je svaki u boga dan moguće čuti.
Dok, primjerice, ovaj tekst nastaje, do ruku mi dolazi informacija kako u RS-u – za koju Dodikova družina tvrdi kako je bolji dio zemlje – prosječna plaća u ožujku, koja čak bilježi pad u odnosu na onu od mjesec dana ranije, pokriva tek 46% potrošačke korpe četveročlane obitelji.
Foto: Rajko Vasić, nekadašnji generalni sekretar SNSD-a, otvoreno iznosi ono što Dodik još uvijek ne želi javno
Ali, koga to od tamošnjih političara muči? Od vladajućih, bojim se, malo koga. Jer, učinak podataka te vrste se amortizira igrom na strune „krupnih srpskih nacionalnih pitanja“ – s kojima javnost šamaraju Dodikovi jastrebovi. Nekadašnji generalni sekretar SNSD-a, recimo, otkriva ono o čemu Mile baš i ne smije javno – da je rezervni sastav tamošnje policije „zamjena za vojsku RS-a“, ali i „korak k njezinoj samostalnosti“.
S tim i sličnim porukama, Miletovi jurišnici, budite sigurni, ne istrčavaju bez dogovora s „glavnim bajom“. Uostalom, ništa benignije nisu ni izjave koje svakodnevno daje on sam – da, recimo, „BiH ne bi trajala ni dva dana da nema stranaca“, ali i da Evropa sve rjeđe komentira njegove teze kako će svi Srbi jednog dana živjeti u jednoj državi. Jer, tvrdi on, i njezini zvaničnici su sve uvjereniji kako je „to neka vrsta realnosti“ – da je RS od BiH već odvojena „samo što to još nije proglašeno“. I da se i Srbima moraju omogućiti „ista prava koja ste samo malo prije dali Hrvatima, da imaju svoju državu“.
DODIK NAJVEĆA PRIJETNJA MIRU
Po mojem sudu, međutim, baš zbog takvog vokabulara se trenutačno predsjedavajućeg kolektivnog šefa BiH u svijetu doživljava jednim od potencijalno najopasnijih ljudi u Evropi. Ako je, recimo, po pisanju njuorškog Just Securitya suditi, u pitanju je čovjek koji bi „mogao biti jedini predsjednik na svijetu koji želi ‘razbiti’ svoju zemlju“.
Isto uvjerenje je, dojam je, razlog i Rezoluciji o BiH, koju u Čileu nedavno usvoji Međunarodna demokratska unija, najmoćnija svjetska organizacija političkih partija – a kojom se na najizravniji način upire prstom u politiku Milorada Dodika i kao prijetnju miru u BiH i kao varnicu novom svjetskom političkom talasanju.
Doduše, takvu politiku se dodatno potiče i iz Federacije. Na zakon o rezervnom sastavu policije RS kojeg, s izuzetkom Rusije – iako, mora se priznati, na način koji ne svjedoči u prilog odlučnosti – osudi čitav demokratski svijet, odgovara se zahtjevom za povećavanjem policijskih struktura i s ovu stranu entitetske crte. A to, ne samo da je poticaj međuentitetskom, nego isto toliko i talasanju u okvirima Federacije – koje, usput, i bez toga ne treba podcjenjivati. U prilog tome, uostalom, govori masa detalja.
Foto: Na Dodikovu najavu antidejtonske aktivnosti, osnivanja rezervnog sastava policije, Federacija odgovara na način koji Dodiku odgovara
Nedavno je, primjerice, obilježena 27. obljetnica formiranja Armije Republike BiH. I utrkivalo se, i s desna i s lijeva, u podsjećanju kako je ona obranila zemlju – i kako su sve druge agresorske, antibosanskohercegovačke, sam bi ih vrag znao kakve još ne.
Da je to dolijevanje ulja na vatru mogućim destrukcijskim procesima i u sustavu Oružanih snaga BiH – koji još uvijek, pa kako-tako, funkcionira – uopće nije sporno. Jer, radi se o sustavu u čijem sastavu su jedinice vojski koje su, koliko do jučer, bile u međusobnom oružanom sukobu – sustavu kojeg, osim nekadašnje Armije Republike BiH, kao zasebne pješadijske brigade danas čine i nekadašnja Vojska RS-a i nekadašnji HVO.
Što bi, da budem još konkretniji, trebala značiti glorifikacija jedne komponente tog sustava – dio koje je, koliko god da je ona drugačija, pozitivnija, što vam drago, bila i ni po čemu dobrom upamćena Sedma muslimanska. I istodobno prišivanje epiteta „agresorska“, „kvislinška“ i ina – koliko god da je u njima bilo i tih elemenata – drugim dvjema?
LOGIKA BALKANSKE POLITIKE
Što se, recimo, mene tiče, samo tjeranje vode na mlin onima kojima BiH baš i nije na srcu. A krajnje upitan je, pa kako god da se javnosti predstavljaju, i odnos onih koji, svjesno ili ne, vodu na takav mlin tjeraju. Onih, da dodam i to, ne dolaze samo iz etnonacionalističkih, nego i iz liberalno-građanskih političkih krugova.
Logikom, da budem još precizniji, „zub za zub“ se samo potpomaže talasanje na kojem Dodik, i ne samo on, kako bi uvjerio svijet u utemeljenost poruka koje svakodnevno šalje, angažira čitave timove – u Banjoj Luci, možda i još više u Beogradu. Nisam siguran da u toj funkciji nije čak i sve ono što se događa oko formiranja vlasti.
Jer, i beskonačno natezanje u vezi s uspostavljanjem nove vlasti može biti efikasan instrument talasanja – a i stvaranja dojma kako su neprekidne blokade usud iz kojeg treba izvući pouke. Uostalom, funkcioniranje državne vlade je, najavom ministara HDZ-a da u njezinu radu prekidaju sudjelovanje, već danas blokirano. To isto bi se, koliko sutra – k tome i uz dodatak da nove izvršne vlasti nema bez izmjena izbornog zakona prema zahtjevima HDZ-a – moglo dogoditi i Vladi Federacije.
Zvaničnici HDZ-a godinama prikriveno, a sada sve otvorenije rade na disoluciji zemlje
I gdje smo u tom slučaju? U, bojim se, novoj mreži logike balkanske politike. Ili još konkretnije, u stanju novog, i još očitijeg kaosa, izazvanog pažljivo osmišljenim scenarijem – da se činjenicu da funkcionira kantonalna vlast i Dodikov „bolji dio zemlje“, a da su Federacija i država još izrazitije „izvan stroja“, treba tretirati kao signal kako je vrijeme za priznavanje „novih realnosti“. Onih o kojima i prethodnih dana bruji prvi čovjek BiH.
Ima li, evo pitanja za milion, itko živ da takve ambicije i takve scenarije uspijeva prepoznati? I da im, pametnije no što to danas čini, uspijeva parirati?
Ali, ne bošnjački, ne hrvatski, ne srpski, nego na način koji jedini može biti zalog drugačije budućnosti – istinski bosanskohercegovački? Ja odgovor na to pitanje nemam. No, ne želim vjerovati i da on ne postoji.
