Enver KAZAZ: Zabranjeni čovjek

Piše: Enver KAZAZ

Zabrana prva

Nikada to neću zaboraviti. Kasno je jutro 27. jula 1993. godine, budim se, nakon noćne dežure na linijama odbrane, u zgradi Komande 1. slavne motorizovane brigade, koju su zbog njenog multietničkog sastava i uspjeha u borbi mnogi zvali, ne bez ponosa, Prva pravoslavna brigada. I jest, bila je prva pravo slavna, ali i prva po svom multiteničkom sastavu u Armiji BiH. Gotovo mjesec dana na naše položaje na Žući traje neprijateljska ofanziva, a na sam plato tog brda pada nemjerljiv broj granata u jednom danu. Znalo ih je, borci su tvrdili, dnevno pasti više hiljada. Naše dežure i obilasci jedinica na linijama odbrane su obavezne, čitava brigada krajnjim naporima brani položaje na Golom brdu. Budim se nakon dva-tri sata spavanja i bauljajući hodinkom, sudarim se s mojim komandantom Enverom Šehovićem. Nešto je niži od mene, ali stamen, pa, tako bunovan, gotovo padnem na dupe od sudara. „Đe si, bolan“, kaže, i nastavi „ i ne viđamo se u ovo zadnje vrijeme“. „Tu i tamo“, pokušavam se zezati, „gore i dolje, a sad, prvo da ti kažem, i ne znam đe sam“. „Tako ti pisano“, kaže komandant koji nam je svima više bio prijatelj nego strogi naredbodavac. „Nego, znaš, u ovoj gunguli“, nastavlja on, „više me umorio sinoćnji san nego borba. Sanjao sam da su me čitavu noć stezale neke zmije, čitavo klupko zmija pljezalo mi je po prsima“. Uhvatim mu pogled i pokušavam se zezati: „Znaš“, velim, „kako se kaže u narodnoj pjesmi? San je laža, a Bog je istina“. I dok tu utješnu glupost izgovaram, sjetim se Frojdove simbolizacije snova i potiskivanja traume i straha. Naravno, ništa o tom ne govorim, jer strah je tada u nama rastao, bio veći od nas zbog smrti koja nam je bila bliže nego kragna od košulje za vratom. „Idem na Žuć“, kaže, i onim svojim oštrim korakom sjuri se niz stepenice. Popodne doznajem da je poginuo, skupa sa Zahirom Panjetom, komandantom Pofalićkog bataljona.

One mi zmije iz glave neće izaći dok sam živ.

Dvadeset i četiri godine poslije budi me oko devet u ljetno jutro uporna zvonjava mobitela. Javim se, a s druge strane glas saborca i prijatelja: „Đe si, možeš li pričat’“, kaže on, dok mi se smrknuta faca razvlači u osmjeh. „Ma mogu, brate s tobom, da sjekire padaju s neba“, zezam ga, „ kako ne mogu, kad ti zoveš, ja sam odmah u stavu – mirno. Nego, kako si, bolan, kako jetra“, nastavim, jer znam da je dobio hepatitis c u koševskoj bolnici, dok su mu ranjenom davali krv. „Ma sve po ps-u,“ kaže moj saborac i drag prijatelj, „nego zovem te da pitam hoćeš li nam doć’ da na dan Enverove pogibije održiš historijski čas, gore na Žući?“

Ne volim takve predstave, niti buđenje ratnih trauma, potiskujem ih na sve moguće načine, ali prijatelja ne mogu odbiti. „Hoću, kako neću, živ ti meni bio stotinu godina“, kažem da ga malo raznježim. I učas se dogovorimo, a on na kraju dobacuje: „Idi, šmrkni tu svoju kahvurinu, glas ti je hrapav, kao da iz bureta govoriš.“

Samo dva dana prije tog mog nikad održanog časa, 25. jula, zove opet on i uz muku cijedi na telefon: „Nikad nisam ni pomisliti mogao da ću ti morati ovo reći. Zabranjeno je da ti govoriš o Enveru. S više instance, možeš i pretpostaviti koje.“ Shvatam sve u sekundi i pitam za obrazloženje. Zanima me, ne ko je zabranio, znam otprilike, ali s kakvim argumentima je to učinio. Prijatelj, snužden, cijedi kroza zube: „Ma šta ti imam pričat’. Upravni odbor u kojem sjedi jedan funkcionerčić iz Vlade. Kaže nama – ne može on. On kritikuje Bakira. Jest, velim ja na to, kritikuje i govori ono što i ja mislim o Bakiru, a tada, dok smo mi ginuli na Žući, gdje ono Bakir bijaše? U sefu Narodne banke ili kod babe u Predsjedništvu. Gdje li?“

Tom neodržanom času i uspomeni na moje saborce prilažem ovu pjesmu

Žuć, 2013.