Dobro – primijeti osoba koja nije bila naklonjena Viktoriji Okampo – ali ako je i tako, kakva je razlika da li je stvarnost ili privid? Na kraju krajeva, ako svega toga nismo svjesni, ako se ne sjećamo prethodnog života, sve je isto kao i da se stvarno rađamo i umiremo. Nadu bi ubila samo puna svijest o toj komediji. Kao kad bi neko sanjao neki lijep san i nikad se ne bi budio.
Nastalo je izvjesno olakšanje među svijetom koji se zadovoljava onim što se u filozofiji naziva naivnim realizmom. Talijanski inženjer ili profesor osjeti na sebi pogled pun zlonamjernog zadovoljstva koji su mu uputile pristalice tog cijenjenog filozofskog učenja.
Inženjer shvati da je čitav skup iskreno neprijateljski raspoložen prema njemu. Nakašlja se, pogleda na sat i pokaza namjeru da se povuče.
Tačno, gospođo, veoma tačno. Ali moglo bi se dogoditi da osoba koja upravlja tom kobnom predstavom, s vremena na vrijeme, pošalje nekoga da probudi ljude i natjera ih da shvate da su sanjali. Ne bi li to bilo moguće?
Ernesto Sabato: ABADON, ANĐEO UNIŠTENJA: odlomak PUKA SLABOST, MISLIO JE S.
22.3.2018. snijeg je zablokirao saobraćaj u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Vozio sam metar po metar pola sata od Vječne vatre do skretanja za Klas, a skrenuo sam u sporednu ulicu iz želje da zaobiđem gužvu. Išao sam na trening u centar Safet Zajko, a tamo negdje blizu su me čekala dva mladića, moji bivši učenici, da ih pokupim autom.
Noć prije osjetio sam tešku energiju koju sam mogao da opipam u vazduhu od gustine pojavnosti i po prvi put u životu sam ukucao tri puta pogrešan pin na mobitelu. PUK mi se nalazi u stanu od bivše žene, gdje još uvijek imam neke svoje stvari.
Ispred mene je bio auto sa upaljena sva četiri žmigavca i još jedan iza njega. Obojica su se kretala 20km/h. Provirio sam lijevo, vidio da nema nikoga i krenuo u lagano preticanje po ledu. Prošao sam prvi auto kad je iza zgrade izletila Opel Corsa brzinom 50km/h. Stisnuo sam lagano kočnicu misleći se vratiti, ali je led rekao da nema povratka, nema predaje. Vidio sam, poljubićemo se. Lagano sam stisnuo kočnicu i trznuo volan nadesno. Moj lijevi rub je udario u njen lijevi rub, a naslonio sam se na onoga sa upaljena sva četiri žmigavca i stali smo sve troje kao ukopani.
Žalila se, dizala tenzije, kukala, proklinjala, krivila. Samo sam rekao: Smiri se. Dobro je da nikome nije ništa. Kvar nije veliki. Zovi policiju i nemoj se uzbuđivati. Nije bilo vremena za emocionalne ispade. Auti su dolazili u koloni u oba smjera. Ljudi se nisu mogli dogovoriti koja strana ima prednost preticanja. Zaustavio sam jednu stranu, otrčao do dubokog snijega da provirim i mahnem drugoj strani da krene. Obavljao sam zadatak saobraćajnog policajca, jer je u gradu 30-tak nezgoda upravo napravilo kolaps. Pitao sam se zašto policije nije bilo na cestama čim je snijeg počeo padati, jer su oni jedini mogli uvesti red. Pusti red, neka ide kako ide, oni će doći da naplate posljedice za koje su sami odgovorni. Čemu služe institucije u ovoj državi koja nije ispravila ni jedan uzrok problema od svog nastanka?
Došao joj je otac. Čiča je u penziji. Između rundi saobraćajnog posla ponudio sam mu da odredi cijenu za štetu, a on je cvilio kako je to velika šteta, na šta sam mu rekao da je i meni i njoj samo prednja plastika pukla, tako da šteta nije toliko velika. Pokucao sam na vrata drugog auta. Muškarac s naočalama je sjedio u svom sva četiri žmigavca autiću i otvorio prozor. Pitao sam ga da li je vidio ima li kakve štete na autu, a on je rekao da ne može vidjeti od mog auta. Između auta je 5cm i jasno se vidi šta hoće da se vidi. Rekao sam mu da ne vidi, jer mu je auto potpuno bez ogrebotine. Zatim su njih troje, uključujući mladu damu otišli i sjeli u obližnji Fast food BOSNIANA s lijepim pogledom na mjesto nesreće i saobraćajca u akciji.
Nakon sat i po skakutanja i smrzavanja primjetio sam da imam ruksak na leđima i da mi je valjda tako toplije, te sam ga vratio u auto i krenuo da zapalim cigaretu. Desetak od hiljadu auta koji su prošli je trubilo, čestitalo, slikalo saobraćajca, ali niko od ovdje prisutnih nije prišao i rekao: Stani, kralju, da te zamjenim dok popušiš, mora biti da si umoran. Ušao sam u Bosnianu i rekao ljudima da bi trebalo da ispunimo Euro formular za nezgode. Čiča je bijesno skočio grlom da oni neće ništa ispunjavati i da čekaju policiju. Onda sam rekao da on nije ni bio na mjestu nesreće, te da bi možda ovo dvoje koji su bili sudionici možda nešto rekli ili napisali. Čiča je rekao: Makni se od stola, makni mi se od stola. Ne pada mi na pamet, rekoh, makni se ti. Ti si kabadahija, što bi mi tebe slušali, kaže on meni. Ovaj je čovjek bio u vojsci, on zna svoje. Ti si, rekoh, kabadahija. Prema zakonu ne smijemo ostaviti vozila na sred ceste, a čini se da niko od vas neće da mrdne malim prstom da se saobraćaj odvija u redu. Pogledaj, sad kad mene nema tamo, zapetljali su se. Ljudi se ne mogu dogovoriti. Baš nas briga, reče. Tako? Tako. Onda ja odoh. Sjednem u auto i odem u vožnju gradom. Osjećam se kao Sarajlija.
Bivšoj ženi i PUKu ne mogu prići, na svim bitnim uzbrdicama i raskrsnicama su sudari i saobraćaj je onemogućen. Ljudi se ne mogu dogovoriti. Ko prvi da krene, ko da sačeka, ko da propusti, da li ovaj što ide uz brdo ima prednost u ovakvim uslovima, kao nepisano pravilo?
Nakon pojedene čitave čokolade dolazim sebi i zovem policiju. Vi ste pobjegli s mjesta nesreće? Nisam, javljam se da dam izjavu. Morao sam otići zbog zdravstvenih problema. U redu, dođite na mjesto nesreće, policija vas čeka.
Dajte mi saobračajnu i vozačku. Nemam vozačku. Kako? Nema. Gdje je? Ne znam. Molim te, provjeri mi vozačku od ovog broja kššš kš kkk…Krenuli su oštro, te pobjegli ste, te trebali ste javiti da je zbog zdravstvenih problema, za vama je raspisana potjernica, jašta je, rekoh, zašto sam dva sata obavljao vaš posao, a ljudi s kojima sam imao sudar su se neprijateljski ponašali i aute je trebalo, zar ne, maknuti sa prometnice i popuniti euro formular koji sam jedino ja od prisutnih imao u autu, šećer je pao i ja nisam imao drugog izbora. Dobro, brate, okrenuše drugu stranu medalje. Ja sam rekoh profesor u srednjoj školi toj i toj, pa uzmite u obzir da nemam ušteđevine. Dok listaju priručnik članova zakonika u koji je glavni uperio lampu dok sjedimo u autu, izlazim napolje da zapalim cigaretu žaleći se da su nahajcali grijanje. Šta da napišem? – pita policajac na suvozačkom mjestu. Član 154 – kaže vozač. Ama, gledam i to nije taj. Ulazim ponovo nazad i razmišljam o osjećaju koji imam danas da neću ginuti zbog papaka više u ovom selu koje zovemo grad, a ovi mi momci upravo govore da rade sve da se kazna smanji. Vozačka je deponovana, javljaju na walkie-talkie. Niste nam rekli? To mora da je bilo prije 6 mjeseci kad sam izvadio hrvatsku vozačku, evo je ovdje, ali vama ništa ne vrijedi. Trebalo je 6 mjeseci da stigne iz Zagreba u Sarajevo, toliko o međudržavnim odnosima i statusu dvojnog državljanstva gdje svako svoju politiku kroji nauštrb drugog.
Završite što prije sa tim slučajem i dođite hitno kod Amka na drugo mjesto nesreće. Dogovoreno.
Mjesto stanovanja? Prema CIPS-u, pitah. Da. Ta i taj broj. Nema smisla da im objašnjavam da nemam stan, da sam ga prodao i da nisam prijavljen na drugoj adresi na kojoj živim, saznaće se za mjesec, za godinu.
Ja ne mogu da nađem taj član. Daj, ja ću, kaže vozač suvozaču. Nakon pola sata kaže: evo ga član 158. Hoćete li poći sa nama do Amka? Imate li vremena? Nemam, ali mi je usput, hajmo.
Brzo su raskrčili promet i ponovili nauk o euro formularu. 190 maraka ako platite u roku od 7 dana. Je li 95 ako platim za 3 dana? Nije. A ta dva boda? Ma, ništa vam je to. Treba vam hiljadu bodova da nešto osvojite. Onda rekoh dajte ta dva boda Sarajevu da stigne Želju. Na odlasku me suvozač pozove i govori kroz otvoren prozor: Dobro je da nisi pio. Ja sam prije deset godina imao sudar. Tih dana sam puno pio, mislio da sam pametan. I opalim neku žensku u autu kod Zenice. Sedam hiljada maraka kazne i suspenzija s posla. A ja sam mislio tih dana da sam pravo pametan i dok se to nije dogodilo ja nisam otkrio koliko sam…glup.
31.3.2018. ispred BKC-a čekam jarana da idemo na posljednji koncert Joan Baez u Sarajevu. Pozdravim neke ljude koje znam i oni mene pozdrave. Prozovem ga 15 do. Ej, jarane, ne mogu da zaustavim auto. Kako misliš? Ne mogu stati, nešto mi se mjenjač sjebo, samo je propo, a ja imam automatik. Danas smo bili na kafi iznad tranzita i rekao mi je da je prije par dana platio registraciju. Buraz, odoh do Opere da mi pošalješ kartu. Neće još početi, kasne s ulaskom, ne brini, stići ćeš na nešto. Tako i napravimo, te ja oko osmice odem s kartom do prodavača da ga pitam može li se ući bez printanja karte. Znaš šta jarane, imaš sreće. A jel? Imaju skener. Pa nego? Vratili su sa dva ćelosa 70 ljudi da printaju karte. Vratiće me malo morgen, ima ovdje bar-code i vozdra. Pa, ja ti kažem. Pa, ja ne bih ni išao tamo gdje ne može ovako. Hvala. Eto.
Šaljem poruku Hariju da upravo ulazimo dok me ljudi povremeno lupaju mokrim zelenim ili crvenim kišoberom na nenatkrivenom dijelu ulaznog foajea. Brojeva za garderobu više nema.
U parteru na našim mjestima sjedi jedna dama, ne zagledam ko je i kakva je, samo kažem da su mjesta zauzeta, a ona progovori na engleskom, pa mi pokaže kartu na kojoj piše XVIII. red. To ti je ovdje ispred, a ova dva su kako rekoh zauzeta. Još uvijek mislim da će Hari stići dok Joan izlazi i počinje koncert.
Između mnogih folk pjesmica tu su i neke koje dostojanstvena sijeda Joan pjeva i svira fantastično, nije to tek naša domaća folkoteka ili napad pijanih kauboja na Sarajevo. Svi primjećuju mijenjanje gitare nakon svake pjesme koju tiho joj donosi neko žensko iza zavjese. Zatim predstavi svog sina na bubnjevima i perkusijama, čovjek je mojih godina, ali ćelavi. Joan Baez je 1939. godište, ima kratko ošišanu kosu i pjeva i svira stojećki. Svi je snimaju mobitelima ili kamerama, jer je ovo poseban događaj za grad kad se osjećamo kao građani. Kad fenomalno otpjeva Diamonds and rust pokvari mi apetit, jer dama iz pjesme će da uzme dijamante, a ne hrđu, šta god joj hrđa značila, iako ima prekrasne crvene do smeđih prelijeva boja. Tekstovi su ljubavni, naravno nekih neostvarenih ljubavi, tu su drame, odlasci, propasti ili ubistva srebrnim bodežima, dok glavninu čine politički angažovani tekstovi najavljeni njenim predgovorom. U jednom od njih spomene da je njena zemlja, Amerika, zemlja pušaka i pištolja, te to kaže sa patosom, ali uz napomenu da se neki mladi ljudi bore protiv toga i da ona zna da će oni uspjeti u tome, jer nemoguće uvijek postane moguće.
Zatim dođe Hari, sjedne kraj mene i ide pjesma Lily from the valley što ju je maznula od Džonija Štulića kaže Hari. Iza nje slijedi House of the rising sun u najboljoj verziji na svijetu, kako ja mislim. Publiku kupi sa još jednom pjesmom koju svi znaju, pa ubaci i violinu. Uskoro zakanta o predsjedniku Obami koji je pjevao Amazing grace umjesto da drži govor nakon pucnjave u srednjoj školi i devetero izginulih. Zar ćemo uvijek da poštujemo posljedice, a nikad da ne rješavamo uzroke? Mi Sarajlije, na žalost, nemamo dirljive osjećaje spram naših predsjednika. Na plafonu BKC-a su osvijetljene viseće piramide raznim bojama light showa koji baca svjetlost sa bine i povremeno nas zaslijepi.
Nakon šatro kraja dolazi poslastica: Sarajevo, ljubavi moja. Publika je na nogama i svi smo obuzeti ljubavi spram grada u kojem smo se rodili, rasli i zakržljali. Riječ je o iskrenim osjećajima koje možemo dijeliti samo sa strancima, jer između sebe počinjemo samo da pljujemo i crnjačimo po propasti grada pred našim očima. Nakon slijedećeg šatro kraja Joan ostaje sama s gitarom i otpjeva maestralno Donu, koju je naravno maznula od Hende, odnosno i nije, jer je njena varijanta daleko dublja priča od Gdje si dušo, gdje Cyrano?
Kad misliš da ne može ići dalje za kraj krajeva otpjeva Imagine od Beatlesa i vrati me u predratno doba kad sam je zapisao u svoju teku kao prvu stranu pjesmu čiji sam tekst ikad pokušao da naučim. Podsjetila me je na davni san za koji još uvijek imam osjećaje. Osjećao sam se s njom i ostalima kao pravi Sarajlija i dok sam na izlazu pozdravljao staru sijedu kratko ošišanu drugaricu iz škole prof. engleskog Sabinu, bilo mi je drago da me je neko razbudio i podsjetio da je bilo vrijedno voljeti Sarajevo. Joan je stavila ruku na dlan i sklopila oči. Tako i mi ovdje živimo draga Joan, laku noć.
