Bakir Izetbegović nastavlja da prodaje državu, a narod koji predstavlja uvodi u proces palestinizacije.
Nakon što je prepustio Draganu Čoviću sve što je ovaj poželio, sada je bunar želja okrenuo prema Miloradu Dodiku. Na Miletu je tek da poželi, Bakir sve završava.
Vrijedi podsjetiti (i ako treba upozoravaćemo svaki dan), kako bi obesmislio istragu u predmetu respiratori (jer je istraga usmjeravana prema samom vrhu i prvoj dami), a kasnije kako bi pošto-poto na čelu Obavještajno-sigurnosne agencije BiH ostavio Osmana Mehmedagića Osmicu, čovjeka koji nema ni validnu fakultetsku diplomu, ali zato ima ono važnije – tridesetogodišnju vjernost porodici Izetbegović, Bakir je počeo da daje bukvalno – sve!
Trebalo je samo doći do bunara želja i ubaciti novčić.
Prvi je svoju kovanicu ubacio Čović pa je tako – ono što je njemu bilo odsudno važno – zaustavljena istraga o kriminalu stoljeća u Aluminiju, dobio je podjelu Mostara kakvu je zamišljao, a bonus želja su nove četiri godine u vlasništvu državnih carina (gdje se vrte ogromna sredstva), kao i Bakirovo partnerstvo po kojem će Čović biti dio svih budućih struktura vlasti. Čak i onih na koje nije računao. I to sve za čovjeka koji ima svega tri posto podrške u odnosu na ukupan broj birača u BiH!
Onda je do Bakirovog bunara želja došao Mile Dodik. Šef SNSD-a i neprikosnoveni vlasnik svih političkih i društvenih događaja na prostoru RS, usput i entitetski premijer, ministar finansija i šef policije, danas je dobio poziciju direktora RAK-a na koju je imenovan Draško Milinović, bivši direktor RTRS-a i njegov dugogodišnji medijski satrap. Mnogo bitnije od toga, uprkos ogromnom nezadovoljstvu javnosti i djela međunarodne zajednice Dodik je ipak progurao više nego spornog, kompromitiranog Darka Ćuluma na poziciju direktora SIPA-e, koja bi trebalo da pripada samo najčasnijim kadrovima!
Kako bih vam ukazao koliko je situacija bezizlazna po samog lidera SDA, politiku koju predstavlja, ali i za samu državu te vlastiti narod koji svjesno palestinizira, uz sve nabrojano u ovom trenutku i četiri ključne pozicije izvršne i zakondovane vlasti u državi drži – Dodik.
To su Vijeće ministara (Zoran Tegeltija), Visoko sudsko i tužilačko vijeće (Milan Tegeltija), Predstavnički dom (predsjedavajući Nebojša Radmanović) te Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH (predsjedavajući Nikola Špirić). Još nikada se od prvih demokratskih izbora, odnosno, od uvođenja parlamentarne demokratije u BiH nije dogodilo da ove četiri pozicije drže predstavnici jednog naroda, što može da ima dalekosežne posljedice po državu – pogotovo ako ti funkcioneri predstavljaju nezdrave i opasne politike po njenu opstojnost!
Ako tome dodamo da Čović kao Dodikov partner u razbijanju države drži i odsudno brani poziciju direktora državnih carina, a pogotovo da kontrolira Tužilaštvo BiH preko glavne tužiteljice Gordane Tadić, više nego dovoljno da shvatite svu ozbiljnost situacije.
A to im je sve omogućio Bakir Izetbegović. Da bi zadržao Osmicu na čelu OSA. Da bi bila obesmišljena istraga u predmetu respiratori u okviru koje su se, baš juče, sasvim slučajno zagubili i neki dokumenti o njihovoj nabavci. Da bi, nešto ranije, uhljebio višestruko komprimitiranu Biseru Turković kao šefa bh. diplomatije. Naposljetku, da bi pokušao da ugura još jednog svog poltrona (Selmu Cikotića) za ministra sigurnosti.
Ako se, pri tome, pitate kako je uopće moguće da trojica lidera etnonacionalističkih ideologija i filozofija mimo institucija sistema dogovaraju sve ovo, pri čemu raspolažu i resursima najvećih javnih preduzeća kao da su njihovi privatni – odgovor je vrlo jednostavan. Moguće je jer smo im mi to dopustili.
To je njihov modusu operandi koji godinama prolazi. Sjedeljka u kafani ili centrali, što gori kandidat, što komprimitovanija karijera, to veća pogodnost da utvrde i dogovore neku od fotelja. Jer njima ne treba niko ko će raditi svoj posao. Ko će otvarati predmete, istraživati, isljeđivati kriminal. Njima trebaju oni koji će sve takve pokušaju osujetiti.
A građane, opet, ništa ne može natjerati da iskažu nezadovoljstvo. Samo nek ne puca.
