Kao uvod u ovaj komentar moram da vam ispričam događaj od prije dvadeset i kusur godina u kojem smo učestvovali kolega fotograf i ja.
Toga dana, naime, poslani smo kao novinarski tim u „diverzantsku“ akciju upada u kasarnu koju je zauzela odmetnuta jedinica hrvatske kompenente tadašnje Vojske Federacije BiH, negdje u rejonu Kreševa. Bilo je iznimno napeto i opasno, sam prilaz mjestu događaja obilovao je situacijama koje su bile sve samo ne sigurne i normalne.
Da skratim, nekako smo kao novinari upjeli prići kasarni koju je zaposjela jedinica hrvatske sastavnice vojske FBiH. Svi oni, kao i njihovi komandiri, pošli su za tadašnjim vođstvom HDZ-a BiH na čelu sa predsjednikom stranke Antom Jelavićem, uprkos ozbiljnim upozorenjima pravne države i međunarodne zajednice da je to put u jednom pravcu.
Sam naš susret sa vojnicima bio je nešto poput plivanja među jatom ajkula; na samom ulazu u kasarnu nailazili smo na prezir i ljutite poglede koji su nam govorili da je naš potez samoubilački. Kao što se na kraju i pokazao.
Umjesto da mi postavljamo pitanja – pitanja su na ulaznoj kapiji postavljana nama, s oružjem na gotovs, a meni su kao demonstraciju šta nas čeka uzeli diktafon (tadašnji trakaš) iz kojeg su iščupali i zgužvali sve što je do tada zabilježeno. Kad sam se osvrnuo da vidim šta je sa fotografom – njega nije bilo, kolega se, što bi se žargonski reklo, ufatio noge brzinom svjetlosti ostavivši mene da iz sebe iščupan svu nakupljenu mudrost sarajevskog haustorčeta ako želim da se spasim. Nekako.
I nekako sam se i spasio. Ali u danima koji su uslijedili nisu oni. Pogotovo to nije njihovo političko vođstvo jer im je kasnije suđeno u procesu za hrvatsku samoupravu, ali i Hercegovačku banku zbog koje je nekoliko godina kasnije sam Jelavić osuđen na 10 godina zatvora pa poreko noći „nestao“ i obreo se u Hrvatskoj postajući najpoznatiji bjegunac od pravde u regionu. Kapitalac.
Znate li ko ga je uskoro zamijenio na čelu HDZ-a BiH, nakon što je dvije, tri godine mandata protkanog najčistijom dosadom protračio Bariša Čolak? „Mlađahni“ i perspektivni ratni direktor Sokola, već tada nadaleko poznat po robovlasničkom iznajmljivanju bošnjačkih logoraša sa Helidroma. Pogađate – riječ je o Draganu Čoviću koji je, puste li simbolike, jučer – dvadeset i jednu godinu kasnije – odlučio da krene putem Jelavića. Čisti dejavu.
Jučer nam je Čović nakon sjednice HDZ-ove nevladine organizacije Hrvatski narodni sabor (HNS), uz ostalo, saopćio kako će krenuti u „teritorijalnu reorganizaciju države“ ukoliko stranke sa sjedištem u Sarajevu ne pristanu na izmjene Izbornog zakona – po volji HDZ-a.
Drugim riječima, Čović nam je svima zaprijetio reinkarnacijom Herceg-Bosne, odnosno uspostavom trećeg entiteta ukoliko – da to pojasnim jednostavno – ne bude prihvaćen ultimatum HDZ-a o izmjenama Izbornog zakona koje bi zauvijek osigurale prisustvo predstavnika HDZ-a u Predsjedništvu BiH a ovoj partiji vječni ostanak u zakonodavnoj vlasti (domovima naroda), samim tim i izvršnoj.
Sva druga priča je najobičnija zamjena teza i najčistija manipulacija, kako je to i u slučaju dvodecenijskog spina o ugroženosti Hrvata u BiH (koji su ugroženi ništa manje ili više u odnosu na ostala dva naroda i građane) u situaciji kada funkcioneri HDZ-a drže (godinama) sve finansijske poluge u državi, najatraktivnija direktorska mjesta te su zastupljeni u državnim organima i javnim preduzećima (i drugim poslovima) u mnogo većem broju nego što bi to trebali po reciprocitetu u odnosnu na vlastitu brojnost u BiH.
No, spin o „ugroženosti“ već je neko vrijeme konzerviran jer se sada uveliko vozi priča o nužnosti “legitimnog predstavljanja naroda“ koja je dio HDZ-ovog paketa u pregovorima o izmjenama Izbornog zakona. Naime, dva HDZ-a, onaj hrvatski i naš bosanskohercegovački, odnosno njihova vođstva na čelu s liderima Andrejom Plenkovićem i Draganom Čovićem, već mjesecima vrše izniman pritisak na međunarodnu zajednicu i nihove predstavnike kroz argumentaciju koja uvijek počinje i završava s načinom izbora u Predsjedništvo BiH sarajevskog Hrvata Željka Komšića (koji bi, istini za volju, već mogao biti upisan u inventar u zgradi kolektivnog šefa države).
No, to ne znači da je Komšić, koliko ga god ja smatrao neradnikom i političkom štetočinom, izabran nelegalno i nelegitimno. To također ne znači da Komšić ne treba ili ne smije ponovo da se kandidira (koliko god, ponavljam, ja smatrao da ne bi trebao) sve dok Ustav BiH predviđa da se sa teritorije Federacije BiH biraju dva člana Predsjedništva, a sa teritorije Republike Srpske jedan.
Potpuno je, pak, druga priča moje uvjerenje da smo među demokratskim svijetom označeni kao zaostalo tranzicijsko društvo koje je nakon 20 godina međunacionalnog trvenja spalo na to da hrvatski narod, onaj njegov građanski i onaj njegov etnonacionalni dio, mogu predstavljati samo ova dva čovjeka koji jedan od drugoga žive, koji se jedan drugim hrane i čije političke karijere zavise jedna od druge.
Kako god, političke uloge Komšića i Čovića su nemjerljive i neuporedive naprosto jer Komšić, kakav god neradnik i demagog bio, koliko god budžetski „cijedio“ ovu zemlju s četom uhljebljenih savjetnika – voli Bosnu i Hercegovinu i ne želi joj zlo, što se nikako ne bi moglo reći za Čovića kojem je na pominjanje BiH godinama tekao med iz usta istovremeno dok je s Dodikom kovao planove kako da je razori ili da barem zapiša trećinu teritorije na kojoj bi sa svojom političkom sektom (što HDZ uistinu jeste) zadržao vječnu vlast.
Upravo je takav Čović. Žargonski rečeno, namazani, pokvareni, zli i kriminogeni političar, koji je za 20 i kusur godina bavljenja politikom zajedno sa užom i širom familijom stekao iznimno bogatstvo, pokupovao luskuzne nekretnine, izgradio vilu (prema kojoj je skrenuo i tok rijeke) i pozapošljavao većinu rodbine u javnim preduzećima.
Danas jedan takav čovjek prijeti hajdučijom i udarom na ustavni poredak države koja mu je dala sve. No, za razliku od Dodika Čović nema nikakve mehanizme zaštite ukoliko poput Jelavića krene protiv države – a država odluči da se s njim obračuna – što ne sumnjam da bi se desilo.
Stoga država i svi oni koji je predstavljaju ne smije da popusti pred ultimatumom političkog predstavnika HDZ-a koji joj želi zlo. Ukoliko ne blefira onda mu je politička avantura bitnija od milionskih nekretnina i bogatstva koje je stekao.
A Čović nije glup. Osim što je kukavica.
