Čini se da mi ne možemo bez kadrovske potpore iz Bosne i Hercegovine: nakon 20 godina Milana Bandića i tzv. vladavine Hercegovaca, glavni grad Hrvatske prešao je u ruke – Bosanca po ocu, Tomislava Tomaševića.
Šalu na stranu, kolosalna pobjeda zeleno-lijeve Političke platforme Možemo! i Tomaševića na lokalnim izborima u Zagrebu, na kojima su premoćno osvojili i Gradsku skupštinu i gradonačelničku fotelju, baš kao i uvjerljiva pobjeda liberala iz stranke Centar, Ivice Puljka u Splitu, iz temelja su protresli hrvatsku političku scenu. Te su pobjede toliko važne da, u ovom trenutku, nijedan od centara moći u Hrvatskoj ne želi da uspiju i vjerojatno će koristiti sve što im stoji na raspolaganju da zaustave ekspanziju političara i stranaka koji nisu dio postojećih, dobro uhodanih shema vladanja.
GRAD ZAGREB SA 2,2 MILIJARDE EURA PRORAČUNA
Jer, na proračune dvaju najvećih gradova i pratećih im tvrtki navezani su čitavi lanci tvrtki, financijskih institucija, udruga i pojedinaca koji su desetljećima izvlačili korist od korumpiranih vlasti i klijentelističkih piramida.
Gradonačelnik Zagreba upravlja s čak 17 milijardi kuna (2,2 milijarde eura) iz gradskog proračuna i Zagrebačkog holdinga. Riječ je o više od desetine vrijednosti ukupnog proračuna Republike Hrvatske! Splitski proračun iznosi 1,3 milijarde kuna, ali na području na kojem je turizam ostao gotovo jedina gospodarska grana, onaj tko ga kontrolira de facto kontrolira i ključne tokove novca u cijeloj Dalmaciji.
Foto: Ivica Puljak, novi gradonačelnik Splita iz redova liberala
I Tomašević i Puljak pobijedili su s jasno artikuliranom namjerom borbe protiv korupcije i klijentelizma kojima je Hrvatska zarobljena, i birači su im povjerovali. S razlogom.
Nijedan od njih nije povezan sa starim stranačkim strukturama, nisu upetljani u mutne poslove, a i oba su već u prvim danima rada krenuli rastavljati nakaradne strukture poslovanja gradova i gradskih tvrtki, preko kojih se desetljećima javni novac neopravdano, nerijetko i posve nezakonito, pretače u privatne džepove.
Ti su privatni džepovi, naravno, najčvršće povezani s pokojnim Milanom Bandićem i HDZ-om – koji Hrvatskom, u 30 godina postojanja neovisne države, nije vladao samo osam godina, a i tih osam je bilo podijeljeno u dva odvojena mandata vladavine SDP-a pod Ivicom Račanom i Zoranom Milanovićem.
U ovom je času nije jednostavno procijeniti kakve će i kolike sve posljedice po odnose u vladajućoj stranci imati gubitak kontrole nad Zagrebom, a koja im je bila osigurana kroz partnerstvo s Bandićem. Bandić je glavnim gradom suvereno vladao punih 20 godina i s te pozicije bitno utjecao na ukupne odnose snaga.
Uostalom, i prvu vladu Andreja Plenkovića, čije je glavno obilježje bila korupcija i klijentelizam i iz koje je izletjelo 15 ministara (većina zbog korupcije), upravo je Bandić držao na životu. Bez Bandića i njegovih 10, kako ih je nazivao, „žetončića“ (parlamentarni prebjezi iz drugih stranaka – najviše iz SDP-a) Plenković sigurno ne bi dočekao redovan kraj prvog premijerskog mandata. Održao se političkom trgovinom, i drugu je vladu nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora sastavio zahvaljujući trgovanju, samo što su se, u međuvremenu, promijenili i vlasnici žetončića i žetončići sami.
Foto: Hrvatski premijer Andrej Plenković (HDZ)
Iako mu, zbog potopa na parlamentarnim izborima, Bandić više nije mogao držati ljestve u Saboru, Plenković nije htio kvariti zajedničke, dobro uhodane poslove, pa je za prvog čovjeka glavnog grada kandidirao dotad posve neprimjetnog gradskog političara Davora Filipovića, kojem je malo tko u početku bio u stanju i zapamtiti ime. Taj rođeni Sarajlija, kao Plenkovićev alibi kandidat, naprosto nije imao šanse jer za Bandićeva života nije bilo ni planirano da je ima, a još kad se vidjelo koliko je nedorastao i nevičan političar, valjda je još samo Plenković vjerovao da će Filipović proći u drugi krug.
PAD POPULARNOSTI HDZ-a i SDP-a
Uz to, Plenkovićev kandidat za Split, priprosti Vice Mihanović, u drugom je izbornom krugu bio potučen do nogu. I to u samom srcu HDZ-ove tridesetogodišnje vladavine državom.
Izgubio je i simbolički važne Vukovar i Knin, za utjehu mu je ostala pobjeda HDZ-a u Osijeku i nizu županija, manjih gradova i općina, zbog kojih je živčano u izbornoj noći proglasio „kolosalnu pobjedu HDZ-a na lokalnim izborima“, ali ni za mnoge od tih pobjeda Plenković nije zaslužan.
Osijek je osvojio mladi Ivan Radić, desna ruka uspješnog Osječko-baranjskog župana i potpredsjednika stranke Ivana Anušića, koji ovih dana jedva skriva ambicije za preuzimanje HDZ-a na nacionalnoj razini. Otvoreno je nakon „kolosalne pobjede“ kritizirao šefa stranke, u čemu mu se pridružio i gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković. I Anušić i Franković su zvijezde novog HDZ-ovog naraštaja koji, za razliku od Plenkovića, ovih dana ostavljaju dojam pobjednika, a HDZ-ovci naprosto mrze poraze.
SDP Peđe Grbina se utješio pobjedom u Rijeci, imaju nekolicinu sjajnih gradonačelnica i gradonačelnika, pa i župana, ali im općenito prijeti odumiranje. U Zagrebu su se spasili partnerstvom s Možemo!, pa su odmah raspustili zagrebačku organizaciju kojom je, zapravo, i nakon napuštanja stranke, upravljao Milan Bandić, ali malo tko ih još uvijek doživljava kao ozbiljnu alternativu HDZ-u na nacionalnoj razini.
Foto: SDP Peđe Grbina pobijedio u Rijeci, tradicionalnom uporištu
Na koncu, HDZ je nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana, bio taman toliko jak koliko je SDP bio slab.
Posljednji lokalni izbori u Hrvatskoj pokazali su da velike, stare stranke gube moć i utjecaj te da im za vratom pušu neki novi klinci, s lijeva i s desna, koji su osim pobjede na lokalnim izborima, upravo osvojili i gradske proračune i s njima istinsku šansu da se građanima nametnu kao rješenje i za nacionalne, a ne samo komunalne probleme. Posljednji izbori u urbanim su sredinama pokazali i da birače više ne zanimaju nacionalističke teme, odnosno kupoprodaja pukih ideologija koja ih je 30-ak godina uporno opijala.
Sarajevo i Zagreb okrenuli su leđa strankama koje su dominirale od osnutka nacionalnih država, rekli su glasno ne korupciji i klijentelizmu umotanom u nacionalne zastave, iz čega bi se optimistično moglo zaključiti kako Balkanom pušu novi politički vjetrovi i kako se možda bližimo kraju poraća, odnosno tranzicije.
Ali, čeka nas još jedan važan test – lokalni izbori u Srbiji, koji bi se redovno trebali održati na proljeće sljedeće godine i koji bi trebali dati odgovor na pitanje hoće li Aleksandar Vučić izgubiti Beograd i hoće li time njegova moć početi slabiti, kako danas, nakon lokalnih izbora, očigledno slabi moć do jučer nedodirljivih vladara Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
