Velika bura koja se digla usljed najavljenih promjena izbornog zakona je, kako je to u dejtonskoj Bosni običaj, već stavljena u predizborni pogon najširih narodnih mobilizacija. Uistinu, dobrim dijelom krivicu za to nosi sam visoki predstavnik. Mijenjati izborni zakon pred same izbore je i u mnogo stabilnijim državama siguran recept za katastrofu koji otvara vrata politike i najopskurnijim likovima koji vide šansu za svojih pet minuta slave i radikalnog egzibicionizma.
Drugi dio krivice svakako nose same etnonacionalne elite, ali i establishment građanskog bloka. Imali su decenije prilike da vode ozbiljne razgovore o tome i donesu važne odluke. Nisu imali naprosto vremena dok su združenim snagama krčmili javne resurse i imovinu, profitirali na pandemiji i smišljali dealove kako ovladati kliničkim centrima, poreskim upravama, javnim nabavkama, tužilaštvom, pravosuđem, itd.
TRANSFER ODGOVORNOSTI
I evo sada odjednom izljeva pravedničkog gnijeva i patriotskog zanosa koji treba prodati svom narodu i prekriti svoj decenijski nerad i destrukciju i usput osigurati što je moguće bolji izborni rezultat. Umjesto na sebe odgovornost će transferirati na druge – Adise, pomagaj! Reci im!, Predsjedniče svih Hrvata i euro-poslanice Zovko ne daj nas! Mile, presjeci!
Dakle, pravo pitanje nije šta Schmidt želi s ovim izmjenama, nego šta su do sada „legitimni politički predstavnici“ svih boja po tom pitanju uradili. Odgovor na ovo pitanje, čini mi se, zna svaki građanin i građanka ove zemlje.
Pogledajmo, stoga, što je moguće hladnije glave, što je to što predlaže visoki predstavnik prema dokumentu koji su objavili mediji.
Prijedlog o poboljšanju prohodnosti zakona propisom kojim je svaki dom (Zastupnički dom i Dom naroda) dužan odbaciti ili usvojiti zakon u tačnom roku nakon što je zakon odobren u drugom domu je više nego dobrodošao. Time se povećava efikasnost rada federalnog parlamenta. Jedna od najboljih promjena za koju sam se i sam zalagao proteklih petnaestak pa i više godina je reguliranje notornog instituta zaštite vitalnih nacionalnih interesa.
U dokumentu se kaže da se na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa više ne može pozivati po svim pitanjima, već samo po pitanjima koja su navedena u Ustavu i, što je još možda važnije, Vijeće za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa pri Ustavnom sudu će biti nadležno da razmatra sva ova pitanja.
Dobar prijedlog je svakako i to da će se proces formiranja vlasti, koji kako smo imali priliku vidjeti, može „u nas“ potrajati i četiri pune godine, ubuduće obavljati uz sukcesivna smanjivanja biračkog praga za imenovanje kandidata za Predsjedništvo Federacije BiH ukoliko delegati ne predlože kandidate u zadanim rokovima.
Namjesto situacije pravnog puča, bezakonja koju političke vrhuške održavaju protekle četiri godine, Schmidt predviđa utvrđivanje jasnih rokova u kojima će tijela odlučivati o imenovanju sudija Ustavnog suda. U dokumentu se navodi da će, ukoliko Predsjedništvo Federacije ne predloži sudije u određenom roku, Dom naroda glasati o listi koju dostavi Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Osim toga, postupak imenovanja članova Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa premješta se iz Parlamenta u sam Sud, koji će iz svojih redova imenovati sudije u Vijeće.
U dodatku što je, zbog žalosnih iskustava u prošlosti, posebno važno, Schmidtovim izmjenama uvodi se rok za predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH u toku kojeg će imenovati Vladu Federacije BiH. Sve ove izmjene do sada su predstavljale važne poluge za opstrukciju i obesmišljavanje institucija „većeg bosanskohercegovačkog entiteta“.
E sad dolazimo do najspornije odredbe u ovom prijedlogu. Tamo se kaže da će jedino oni kantoni u kojima jedan konstitutivni narod čini preko 3% ukupne populacije tog konstitutivnog naroda u cijeloj Federaciji BiH birati delegate tog konstitutivnog naroda u Dom naroda FBiH. Na stranu sad višedecenijski skandal i sramota za cijelu Federaciju koji je srpskom konstitutivnom narodu uskraćivao predstavništvo u tijelima tog entiteta, sada po Schmidtovoj odluci, ta sramna praksa treba biti proširena i na Bošnjake i Hrvate kojih, uglavnom usljed ratnog nasilja, nema 3% u datom kantonu.
Uostalom i tu veliki dio odgovornosti snose partije „predstavnice svog naroda“ kojima je bio veći interes popuniti prostor oko Sarajeva ili Mostara „svojima“ nego ih poticati i pomagati u povratku na svoja ognjišta.
Ali, bez obzira na tu notornu neodgovornost predstavnika naroda, ovdje je teret odgovornosti visokog predstavnika i međunarodne zajednice najveći. Zašto? Zato što zadire u sami karakter države, odnosno u njezin „državni razlog“.
Dejtonski, pa i Vašingtonski sporazum koji je u njega inkorporiran, kao i svaki ustavni dokument podložan je interpretiranju koje provode i za koje se bore različiti politički subjekti. Tako jedna interpretacija koja se predstavlja kao ona koja je vjerna „slovu Dejtona“ naglašava subjektivitet konstitutivnih naroda i entiteta na uštrb države, a druga insistira na subjektivitetu građana, na efikasnosti državnih institucija i podređenosti entiteta.
Sami Dejtonski ustav u sebi nosi mehanizam svog transformiranja po kojem su njegove odredbe podređene Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, čime je i nagovješten suštinski građanski karakter države kakva je, razumno je za pretpostaviti, bila izvorna nakana dejtonskog ustavotvorca. Zbog toga je konačna interpretacija povjerena visokom predstavniku jer se računalo da će oprečne, iz rata proizišle nacionalističke interpretacije, još neko vrijeme predstavljati prijetnju po stabilnost zemlje.
Niz presuda Europskog suda za ljudska prava, od presude u slučaju „Sejdić i Finci“ (2009), pa do presude „Pudarić vs. BiH“ (2021), mišljenja Venecijanske komisije, rezolucija parlamenata važnih zemalja, brojnih mišljenja eksperata, jasno ukazuju na neodrživost etnonacionalnog diskriminatornog režima. To je više nego dobro potkrijepljena osnova za promjenu izbornog zakona u Federaciji, ali i na nivou BiH koja još uvijek nije jedna izborna jedinica.
Namjesto elaboriranih presuda i mišljenja, visoki predstavnik se odlučio da izborni zakon radije mijenja na osnovu dojma po kojem sadašnji propisi, kako se kaže u dokumentu, dovode do „ponekad neuravnotežene zastupljenosti konstitutivnih naroda Federacije BiH u Domu naroda“. Dakle, s jedne strane imamo dokazanu i sudski verificiranu diskriminaciju cijelih grupa građana, a s druge strane „dojam“ o ponekad neuravnoteženoj zastupljenosti.
Zašto kažem dojam? Zato što niti jednom presudom relevantnog suda u BiH ili u EU ta ponekad neuravnotežena zastupljenost nije potvrđena.
Ako odluku temeljite na subjektivnom dojmu a ne na objektivnim, potvrđenim činjenicama, onda će i njene odredbe biti stvar subjektivnog nagađanja, kao recimo „procenti“. Dakle, zašto tri, a ne 3,5, ili 1,7%. Koji su argumenti za 3%, a protiv 3,5% ili, da budemo malo zluradi, 3,25%?
„NAROD NA ČEKANJU“
Čime se legitimira taj omjer – vjerovatno nikada nećemo saznati ukoliko i sami ne budemo dijelili subjektivni dojam kojeg je stekao visoki predstavnik. Međutim, mnogo važnije, a možda i kobnije od ovog ili onog procenta, je posljedica tog „procentualnog“ pristupa koja bi mogla da utiče na samu promjenu suštine državnog uređenja (multietnička građanska demokratija, ili etnokratija).
Kada u sferi politike postavljamo visoke ljestvice, kada povisujemo prag za učešće u političkom životu, obično govorimo o nedemokratskom ili demokratski upitnom činu. Riječ je o neliberalnom djelovanju kojim se odozgo oktroira neka homogenost, politička uniformnost. Svako pojednostavljenje, pa i redukcija političkog subjektiviteta na „konstitutivne narode“, počiva na nekom prethodnom isključenju, redukciji pluralnosti, čime se otvaraju vrata autoritarnim praksama koje će biti neosjetljive za razliku, a razlika je izvor političkog uopće.
Liberalni svijet je odavno razvio mehanizam afirmativne akcije koja se odnosi na institucionalne i političke mjere s ciljem uključenja određenih društvenih grupa koje su slabo ili nikako predstavljene u institucijama političkog odlučivanja, ali i drugim istitucijama kao što je obrazovanje itd., na temelju rase, vjere, etnije, roda i slično.
Zagovornici ravnomjernijeg, pravičnijeg predstavljanja, a koje se ne odnosi uvijek na manjine, jer recimo žene čine 50% ili čak i više od populacije, ali nisu pravično, ravnomjerno predstavljene, grozničavo se bore za svaki procenat koji bi poslužio kao opravdanje za aktiviranje afirmativne akcije.
U BiH, na osnovu dojma visokog predstavnika Christiana Schmidta, ponekad neravnomjerna predstavljenost se rješava obrnuto, povisivanjem praga ili procenta. Cilj afirmativne akcije je uključenje onih koji su neravnomjerno predstavljeni, a cilj ove Schmidtove akcije je njihovo totalno isključenje i ustavno betoniranje njihove isključenosti. Kako nazvati ovaj naum visokog predstavnika kojim se nepravično žele isključiti različiti ljudi?
Možda „negativnom“, ili „autoritarnom“ akcijom.
Njome se na zakonski, pa i ustavni način, politički subjekt s građanina transferira na „narod“ kojega, „zna se“, predstavlja njegova „narodna partija“. E to bi bio pravi neokolonijalistički potez po kojem je za „zaostale“ i „nezrele“ narode dovoljno ako budu grupno zastupljeni, ma i to im je previše, sve dok se ne civiliziraju.
Na čudan način Schmidt ostvaruje stari totalitarni ideal KPJ iz kasnih 1940-tih izražen u paroli „čitav narod je uz partiju“ (koji je i danas ideal HDZ, SNSD i SDA).
Onaj iz naroda koji to nije, dakle ako pripada onima ispod 3%, to je suvišak, otpad, ili neki „narod na čekanju“.
