Ovogodišnji izbori – naravno ako ih uopće bude – poklopit će se s tridesetgodišnjicom prvih slobodnih višestranačkih izbora u BiH 1990. U stvari, njihovo neodržavanje bilo bi jedini prikladni način obilježavanja onog što se začelo te historijske noći prevrata od kada je započela naša demokratska tranzicija.

Neodržavanje izbora prikladno bi obilježilo tri decenije nacionalističkog i etnopolitičkog terora s izbornim legitimitetom, terora koji je iza sebe ostavio desetine hiljada života, raselio i ponizio milione, opuhao sve resurse i milionima preživjelih uskratio svaku perspektivu i radost života držeći ih u konstantnom grču egistencijalnog straha.

Taj strah je, vrijeme će pokazati, okidač koga atmosfera uoči „slobodnih i demokratskih izbora“, općih ili lokalnih, nepogrešivo aktivira svaki put. Tokom proteklih trideset godina (već trideset, a sjetimo se kuknjave o komunističkoj vladavini koja je trajala četiri decenije – ovdje režimi izgleda imaju mandat od četiri decenije) svaki izbori samo su ojačavali vladavinu etnonacionalističkog principa, ostavljajući dobronamjerne građane, analitičare i strane voajere (pardon, posmatrače) u čudu s pitanjem: „Zašto ovi ljudi glasaju onako kako glasaju?“

FENOMEN ZATVORENIČKE DILEME

To pitanje sam prije deset godina pokušao razriješiti s kolegom Johnom Hulseyem u tekstu „Explaining the success of nationalist parties“ u Političkoj misli (2010). Uradili smo malo istraživanje ovog fenomena glasanja kojim građani redovno sebi „pucaju u nogu“ iznova potvrđujući etnonacionalističke elite na vladajućem položaju, uz manje oscilacije.

Taj fenomen analizirali smo preko figure „zatvoreničke dileme“. Naime, suština etnonacionalističke koncepcije politike je u shvaćanju da najvažnija politička pitanja imaju formu zero-sum („sve ili ništa“) stavova, odnosno da se dobitak jedne strane ostvaruje samo gubitkom, porazom druge strane. Smisao „dileme zatvorenika“ je da ukaže da ljudi u jednom „prirodnom stanju“, odnosno stanju općeg nepovjerenja i stalnog egzistencijalnog straha i prijetnje (kakva im se u BiH omogućava u javnom diskursu od strane njihovih političkih elita, čuvara njihovih „vitalnih nacionalnih interesa“) imaju tendenciju da razmišljaju po sljedećem modelu:

1. Ono što je u najboljem interesu za A (A dobija resurs) u najgorem je interesu za B (B ostaje bez resursa) i obrnuto (WIN-LOSE);

2. Druga najbolja opcija za A i B je da sarađuju jedan s drugim (da A i B dijele resurs na jednakoj osnovi) (WIN-WIN);

3. Međutim, obično je slučaj da A i B jedno drugom ne vjeruju dovoljno da bi se odlučili za saradnju, smatraju je rizičnom, pa se i jedan i drugi odlučuju da rade tako da spriječe onog drugog da dobije resurs, pa tako i jedan i drugi završavaju lošije nego da su odlučili da sarađuju (LOSE-LOSE). Sjetimo se samo hladnog rata između zapadnog i istočnog bloka. Namjesto da izaberu saradnju i ogroman novac koji je utrošen u trku u naoružanju koja je kulminirala u takozvanim „ratovima zvijezda“ ulože, recimo, u ekonomiju, zdravstvo, obrazovanje i kulturu, od čega bi koristi imala cijela planeta, oni su sve vrijeme djelovali kako bi onog drugog spriječili da stekne punu dominaciju.

I A i B – zbog nepovjerenja, dakle, odlučuju izabrati NAJSIGURNIJI PRAVAC DJELOVANJA, alternativu broj 3. Djelujući sasvim racionalno oni – da bi izbjegli najgoru opciju, alternativu broj 1  – izabiru drugu najlošiju opciju (opciju 3). Kontekstualizirajući ovaj model u bogati trodecenijski etnopolitički bosanskohercegovački izborni obrazac pred našim glasačem iz reda naroda A naspram glasača iz reda naroda B i C, nalaze se četiri opcije:

1. Najbolji rezultat za glasača A: Glasač A glasa za svoju nacionalnu stranku dok glasači B i C glasaju za nenacionaliste. A zadržava svoje nacionalno jedinstvo (otklanja se egzistencijalni strah od nestanka naroda) dok B i C glasanjem za nenacionaliste to jedinstvo slabe, njihove grupe se fragmentiraju, doduše, prema razumijevanju A, to je ‘po zasluzi’ jer su oni – B i C – prvi počeli. Dakle, ovo je win-lose situacija, A sve dobija, a B i C u takvoj konstelaciji sve gube.

2. Drugi najbolji rezultat za glasača A: Glasač A glasa za nenacionaliste kao što glasaju i B i C glasači. Svi glasači imaju koristi od odbacivanja nasilne i neproduktivne nacionalističke prošlosti, uklanjaju svoje čuvare vitalnog nacionalnog interesa i predatorske elite koje su ih sve ovo vrijeme vodile u propast, okreću se drugim političkim temama.

3. Drugi najlošiji rezultat za glasača A: Glasač A glasa za nacionalističku stranku što čine i glasači B i C. Status quo se nastavlja. Strane nastavljaju da okrivljuju jedna drugu za političku katastrofu i niti jedna pokazuje spremnost da preuzme odgovornost za pogrešne poteze. Svi imaju koristi od ove situacije „negativne pravičnosti“ čija je karakteristika da niti jedna strana „ne profitira“. Ovaj rezultat je drugi najlošiji rezultat za glasače A, B i C.

4. Prvi najlošiji rezultat za glasača A: Glasač A glasa za nenacionaliste, a glasači B i C za nacionaliste. Fragmentacija „nacionalnog jedinstva“ prijeti A, njegova pozicija u zajednici s B i C dodatno slabi dok za one druge jača.

IGRA NA NACIONALNU KARTU

I tako dolazi dan glasanja. Ove opcije su na stolu. Kako glasati? U zagušljivoj glasačkoj kabini glasač A ne može znati kako će glasati B i C pa se upušta u vaganje kakve su moguće koristi, a kakve štete mogu proizići na osnovu toga kako je glasao.

Naravno, svi znamo da bi najbolji rezultat za sve bio izlazak iz etnonacionalističkog rezona „sve ili ništa“, okretanje prema saradnji i realnim egzistencijalnim problemima, ali u kontekstu u kojem vlada nepovjerenje, stalna zapaljiva retorika, konflikt koji ‘samo što nije izbio’, glasač se nalazi pred iskušenjem da „vara“, odnosno da podrži „svoje“ jer je to neka vrsta garancije da neće završiti s najogorom opcijom „razbijenog nacionalnog jedinstva“ i nepripremljen bude izručen na milost i nemilost drugom.

Foto: Izetbegović, Dodik i Čović, etnonacionalni politički lideri najodgovorniji za stanje u kojem je dovedeno bh. društvo

Ako glasač A odabere da glasa za „svoje“ (onu opciju koja je najubjedljivija u zaštiti vitalnog nacionalnog interesa grupe kojoj pripada A) najgore što se može dogoditi je da i B i C glasaju na isti način, odnosno da se produži status quo – i tako tridesetak godina.

Naravno, ne trebaju nam posebne analize da zaključimo da je igra političkih elita na „nacionalnu kartu“ najsigurnija i najisplativija. Da bi se ta igra nastavila od izuzetnog značaja je koristiti svoj utjecaj u medijima i poticati opću društvenu klimu koja će navoditi građanstvo da sigurnost potraži ne u prevazilaženju već, naprotiv, u održavanju etničkih podjela kroz mobilizaciju oko sljedećih okidača: za Bošnjake to će biti poziv na ukidanje entiteta, za Hrvate to će biti poziv na formiranje trećeg entiteta, a za Srbe je to otcjepljenje RS i prisajedinjenje sa Srbijom. Ti okidači – formulirani katkad ovako izravno, a katkad s novim detaljima, su pozivi na „sve – ili – ništa“ ili, kako se to kaže, zero-sum igru koja potiče logiku „dileme zatvorenika“.

Ovi okidači nalaze se u temelju svakog političkog vokabulara koji se rasplamsava osobito prije izbora kada izuzetno važno za etnonacionalne političke predstavnike postaje da se u javnosti prikaže kako su oni nepopustljivi, kako ne uzmiču pred zahtjevima onih drugih, čime se dodatno razvija nepovjerenje i produbljuje podjela.

Najgore u svemu ovome prolaze nenacionalne partije koje, s jedne strane, moraju ubijediti glasače da politika nipošto nije igra na „sve – ili – ništa“, a s druge strane, da ako se uistinu želi izaći iz etnonacionalne političke matrice koja počiva na nepovjerenju, mora se pokušati ostvariti političko organiziranje osnovano na povjerenju koje obuhvaća pripadnike i A i B i C koji se solidariziraju na drugačijoj ideološkoj osnovi.

BiH POTREBNA ANTINACIONALISTIČKA POLITIČKA SNAGA

Tek tada možemo govoriti o političkoj alternativi. Jer vladajuće etnonacionalne političke elite unatoč svojim razlikama, svađama i suprotstavljenim etničkim predznacima, dijele identičnu ideološku osnovu: državotvorni etnonacionalizam. To sve je s desne strane političkog spektra.

Za stabilnost, ravnotežu i općenito zdravlje jedne političke zajednice vrlo je važno da postoji politički spektar u cjelosti: od desnice, preko centra do ljevice. Našoj političkoj zajednici stoga je potrebna politička kontrasnaga, politički subjektivitet koji će unatoč svojim unutarnjim razlikama dijeliti identičnu ideološku osnovu. Koja je to ideološka osnova?  U dogledno vrijeme moći će se govoriti samo o antinacionalističkoj političkoj platformi.

Foto: Može li u zajednici izrasti politička kontrasnaga na ideološkoj antinacionalističkoj osnovi?

Nejasno je to i naravno neodređeno, baš kao što je bilo i prije tridesetak godina uz prve višestranačke izbore kada je „antikomunizam“ poslužio kao najmanji – ujedno i jedini – zajednički sadržilac pobjedničke koalicije takozvanih nacionalnih stranaka.

Baš kao nekada što je bilo rušenje komunističkog poretka, danas platforma političkog djelovanja mora biti rušenje nacionalističkog poretka, šta god to značilo. To je ‘koordinatni sistem djelovanja’ političkih, nenacionalističkih subjekata, građanskih udruga i nenacionalistički definiranih pojedinaca. Ako i ne postoji jasna predstava kakvu to uistinu političku zajednicu želimo, barem treba da postoji jasno uvjerenje, ili, još bolje, osjećanje koje bi nam organskom odbojnošću slalo signale kakvu to političku zajednicu uistinu ne želimo.

Izlazak iz logike zatvoreničke dileme i nepovjerenja i A i B i C moraju otpočeti u sebi spoznajom koja je utemeljena u tridesetogodišnjem iskustvu koja kaže: Nisu Bošnjaci, Srbi i Hrvati danas u BiH u opasnosti kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati, već kao pojedinci – onaj koji je ostao bez posla, ili je na višedecenijskom „čekanju“, onaj koji je na birou, ili mu jedino dijete stoji u redu pred Njemačkom ambasadom za radnu vizu, dakle uvijek kao konkretni individuumi koji sada s kamatama ubiru rezultate tridesetogodišnjeg glasanja za „svoje“ zelenaše.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime