Dok se sa zapadne strane ipak nešto pokrenulo – najava jačeg i odlučnijeg angažmana EU i SAD ka jačanju institucija BiH, vladavini prava, podršci suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH i njenim euroatlantskim integracijama, uz prigodnu vježbu NATO snaga – s Istoka, reklo bi se „iz Rusije s ljubavlju“, jačaju pritisci i prijetnje.
Više puta je rečeno da će se koraci BiH k NATO integracijama u Kremlju smatrati aktom neprijateljstva prema Rusiji. Preko svog ambasadora u BiH Igora Kalabukova Rusija poručuje da nema ništa protiv – naravno, ako građani te potencijalno neprijateljske zemlje baš to žele – članstva BiH u EU, dok iz EU jasno poručuju da je s dejtonskim ustavnim okvirom to nemoguće.
Međutim Rusija podržava isključivo dejtonsku BiH, ali bez visokog predstavnika?
KAKO RUSIJA BRANI „PRAVA“ BOŠNJAKA
Zbilja, ima li demokratskijeg stava od onog kakav iznosi zvanična Rusija, naime, da BiH treba biti prepuštena svojim građanima da o njoj odlučuju?
Ali, odmah u sljedećoj rečenici Kalabukov precizira šta ustvari misli pod tim: konstitutivni narodi su oni koji moraju odlučivati u BiH.
Gdje nestadoše građani iz prošle rečenice? A da bi sve izgledalo fer i nepristrasno kada govorimo o konstitutivnim narodima, iz Banjaluke Kalabukov rezolutno poručuje: „Rusija će braniti prava i Bošnjaka i prava Hrvata a naravno i prava Srba u BiH“, stavljajući skromno odbranu Srba na posljednje mjesto.
Foto: Igor Kalabukov, ruski ambasador u BiH
Stvarno bih volio znati za barem jedan primjer kada je to Rusija „branila prava Bošnjaka“, odnosno za barem jedan stav koji bi mogao biti shvaćen da nije otvoreno „prosrpski“. U tom pogledu, ako govorimo o „aktima neprijateljstva“, osobito, ako se sjetimo srčanog zalaganja Rusije protiv prijedloga rezolucije o Srebrenici u UN, on je već učinjen – ali ne iz Sarajeva, već iz Moskve. Nema tog Bošnjaka (ako već pričamo u etničkim terminima) koji će u tom aktu Rusije prepoznati odbranu prava Bošnjaka, koji u tome neće vidjeti neprijateljski akt.
Zaista je paradoksalno, slažem se s ambasadorom, da „govorimo o BiH kao suverenoj državi a u isto vrijeme pričamo o Kancelariji visokog predstavnika“, ali visokog predstavnika u BiH upravo zadržava takav govor o „konstitutivnim narodima“, oličenim u njihovim etnonacionalističkim oligarhijama kojima odgovaraju slabe institucije države, korupcija, blokade i opstrukcije svakog smislenog organizacijskog, racionalnog, institucionalnog napora koje su kulminirale za vrijeme ove pandemije kada su „zaštitinici vitalnih nacionalnih interesa“ svojih konstitutivnih naroda združeno učestvovali u bešćutnom pomoru baš „svojih pripadnika konstitutivnog naroda“.
Etnonacionalističkim oligarhijama u BiH, a ne građanima BiH, odgovara zadržavanje tog status quo stanja, koga karakterizira bahato rasturanje javnih resursa, sveopća neodgovornost, a sve u ime odlučivanja „konstitutivnih naroda“, pri čemu su neke od tih oligarhija ekspoziture radikaliziranih nacionalističkih politika iz bližeg susjedstva kojima upravo nije stalo do „BiH kao suverene države“.
Ali, za pravo razumijevanje pozicije Rusije prema BiH i zapadnom Balkanu, koja preferira etnos a ne demos, treba izaći iz ovog lokalnog konteksta. Od kada se Rusija pojavila kao svjetska sila (od Petra Velikog – 18. stoljeće) i u svojoj carskoj i u sovjetskoj (isključujući kratki period vladavine Lenjina) i danas, u svojoj „demokratskoj“ (isključujući kratki period vladavine Jeljcina) fazi, njezin politički princip je bio i ostao „etnički“.
TRADICIONALNI ANTILIBERALNI STAV
Naročiti tip ruskog etnonacionalizma, kao dio ukupnog procesa modernizacije koja je počela tokom 19. stoljeća, da bi nakon kratkog revolucionarnog prekida bila nastavljena pod Staljinom, danas je doživio svoju renesansu isključivo kao rezultat političkog djelovanja elita. Ruska modernizacija tekla je i teče uvijek odozgo iz administrativnog centra (dakle, bez razvijene srednje klase koja je na Zapadu bila nositelj revolucionarnih promjena, što je uostalom bio slučaj i sa istočnoeuropskim i ex-jugoslavenskim zemljama tokom 20. stoljeća) i ogledala se uglavnom u jačanju državnog vojnog potencijala.
Još važnije, u svakoj od ovih faza, Rusija se pokušala modernizirati izbjegavajući „opasne“, „dekadentne“ revolucionarne liberalno-demokratske tekovine, „zapadnjačke“ ideje i institucije proistekle iz građanskih revolucija na Zapadu.
Taj tradicionalno antiliberalni stav uvijek je, u svakoj kombinaciji ideoloških i političkih snaga u Europi, Rusiju svrstavao u „konzervativni“ tabor Europe. Ali taj konzervativizam je bio itekako aktivan, ili bolje reći agresivan, kako prema vani, tako i prema unutra. S obzirom da je od Bečkog kongresa 1815. godine pa do uspostave Njemačkog carstva 1871. godine Rusija bila vodeća oružana sila, upravo „žandar Europe“, po Europi je gušila slobodarske nacionalističke pokrete (vidjeti tekstove Marxa i Engelsa iz 1848.), dok je istovremeno po Balkanu potpirivala nacionalizme protiv Otomanskog carstva čiji je prostor smatrala ekskluzivno svojim interesnim područjem.
U toj agresivnoj konzervativnoj vanjskoj politici, već prema potrebama koristila se etničkim, panslavističkim, a ponekad i panortodoksnim ideološkim frazama. Na unutrašnjem planu, s ciljem zaustavljanja prodora liberalnih ideja, postepeno je razvila jaku tajnu policiju s fantastičnom mrežom doušnika uz jake mjere cenzure javne riječi. Sličan metod, samo u novom ideološkom ruhu kome je etnonacionalizam bio u temelju, Rusija primjenjuje nakon dolaska Staljina na vlast.
Foto: U slabljenju EU i SAD, odnosno uticaja NATO, Putinova Rusija se oslanja na razvijanje različitih potpornih mreža s evropskim partijama desnice
Svoj antiliberalni i konzervativni princip danas Rusija potvrđuje organiziranim slabljenjem liberalno-demokratskih kapaciteta SAD i EU. Za razliku od carske i sovjetske paradigme koja se uglavnom oslanjala na vojnu prijetnju, današnja, putinovska paradigma je sofisticiranija. Ona se oslanja na razvijanje različitih potpornih mreža – ideoloških, obavještajnih i financijskih – s europskim partijama i pokretima desničarske, konzervativne orjentacije. Ovoj strategiji treba dodati i stalni pritisak oko energenata, ali i paraobavještajne pokušaje destabilizacije manjih zemalja, kao što je Crna Gora.
Ovaj kompleksni vid djelovanja širokog spektra, kojim se „indirektnim i asimetričnim metodama“ postižu strateški politički i vojni ciljevi Rusije, neki nazivaju i „doktrinom Valerija Gerasimova“, načelnika Štaba Oružanih snaga Rusije.
POMOĆ U JAČANJU EVROPSKE DESNICE
Rusija financijski i(li) medijski podržava tako partiju Marie Le Pen (s 9 miliona eura, preko banke u Češkoj republici), austrijsku Slobodarsku partiju, Neil Farrageovu UKIP koja je predvodila Brexit, Slobodarsku partiju nadaleko čuvenog islamofoba Geerta Wildersa, mađarski Jobbik, sjevernoitalijanske nacionaliste; podržava i režim Viktora Orbana, itd. Sve ove partije su antiliberalne i etnocentrične. Sve one su u ideološkom smislu srodne svjetonazoru Putinove Rusije koji počiva na nacionalizmu i konzervativnim društvenim vrijednostima, nasuprot „dekadentnim“ liberalno-demokratskim vrijednostima koje promiče EU i SAD.
Preko podrške ovim partijama Rusija postiže svoj strateški cilj slabljenja EU, odnosno cilj reformuliranja europskih principa i vrijednosti k nacionalizmu i desnici, pa danas već možemo govoriti o proruskom bloku unutar samog Europskog parlamenta.
Foto: Marine Le Pen, Jaroslaw Kaczynski, Matteo Salvini i Viktor Orban, istaknuti predstavnici evropske desnice koju pomaže Putinova Rusija
U dijelovima kontinenta izvan EU Kremlj djeluje otvorenije – potiče etnonacionalističke separatizme i njihove teritorijalizirane aranžmane (Donbas, Abhazija, Transdnjestrovlje, pa u to pokušava iznova uvući i Republiku Srpsku i u posljednje vrijeme rukovodstvo bosanskohercegovačkog HDZ-a) održavajući u nedogled stanje zamrznutog konflikta dok se lokalni „konstitutivni narodi ne dogovore“.
Te sporne prostore Kremlj održava kao svojevrsne „tampon zone“ razgraničenja prema EU i NATO. U tom svjetlu treba posmatrati i remetilačku ulogu Srbije koja se oslanja na strateške poteze Rusije u nadi da će se steći okolnosti za njenu teritorijalnu ekspanziju.
Ako u ovom ključu sada pročitamo ono što izjavljuje Kremlj i što nam govori ambasador, stvari treba da su kristalno jasne. Etnonacionalizam i identitetske politike koje podržava ta velesila su se u posljednje tri decenije dokazale kao prijetnja za opstojnost BiH i već su odnijele oko 100.000 života. Politika koja govori protivrječno – da je za Dejton, ali da nije za visokog predstavnika, da nema ništa protiv članstvu u EU – ali s ustavnim okvirom koji to članstvo onemogućuje, da građani treba da odluče – ali u formi tri odvojena konstitutivna kolektiva, čime se na direktan način otvara prostor za miješanje barem dvije susjedne države s pretenzijama prema BiH, sastavni je dio one asimetrične i indirektne metode provođenja političke strategije jedne sile koja ovako unedogled održava zamrznutim bosanskohercegovački konflikt.
Jedini način da se tome suprotstavi jest iskrena privrženost principima liberalne demokratije i insistiranje na njima po svaku cijenu. Da li BiH ima snage za taj civilizacijski izbor – veliko je pitanje.
