Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Zoran Milanović je u svom vrijeđalačkom maniru nedavno BiH usporedio s Yugom 45, naime, rekao je da „ako je nešto Yugo 45, ne može biti Passat, ali Yugo 45 ide“.

Međutim, taj isti opis odgovara i državi čiji je predsjednik. Hrvatska, na žalost, nakon prijema u EU nikako da postane „Passat“, čuvar europskih vrijednosti.

Dešava se obrnuto. Na tragu Karamarkove pobjede, potom Kolindine „jogurt“ reakcionarne revolucije, na tragu globalnog desničarenja i post-factual retorike permisivizma (možeš slobodno vrijeđati na rodnoj, rasnoj, vjerskoj, kulturnoj osnovi, slobodno možeš govoriti o „višim“ i „nižim“ ljudskim bićima, kulturama, itd.) politički Zagreb se vratio u dobri stari „Yugo 45“ koji, istina, sada nosi europske tablice.

BULSHIT DRŽAVA I ŠAKA JADA

I istina, taj Yugo ide, ali ide na staro, oprobano, mentalno onečišćujuće gorivo, kerozin populističkog etnonacionalizma. Za volanom mu je socijaldemokrat Milanović, ali on nipošto nije prvi socijaldemokrat koji ide na kerozin. Zato što je drugi on mora da sustigne onog prvog.

Pa onda slušamo: BiH je „bullshit država“, a Srbija „šaka jada“; pa red „safuna i parfuma“, pa red odlikovanja osumnjičenim za ratne zločine, pa onda, za Komšića kaže kako on „parazitira na hrvatskom biračkom tijelu i dok se god to ne promijeni situacija će biti nenormalna“, pa da je „lažni Hrvat“, a onda, eto Bošnjaka koji „džepare“ glasove Hrvatima koji su „u manjini i ako ih hoćeš zlostavljati, vrlo lako, radiš to zato što možeš“.

Milanović je populistički permisivizam u svom najjačem izdanju (Foto: Dubravka Petric/PIXSELL)

Kada se uzme u obzir i Milanovićeva retorika u Hrvatskoj, onda se može zaključiti da on to radi upravo zato „jer mu se može“. Milanović je za kratko vrijeme postao balkanska verzija Trumpa, stalno u predizbornoj kampanji, svaki dan izbaci po jednu otrovnu strelicu prema bilo kome oko čega se vrte mediji i javni diskurs tog dana i tako opet sutra. Populistički permisivizam u svom najjačem izdanju.

Ni sa srbijanske strane stvari nisu puno drugačije. Možda su malo perfidnije. Predsjednik Vučić se ne skida s televizija s nacionalnom frekvencijom odakle napada, vrijeđa, ponižava svoje građane, dok preko telefona dijeli milione, otvara fabrike, premješta brda (valjda opet, što kaže Milanović, „jer mu se može“).

Ni on za BiH nema lijepe riječi: podržava je samo ako ostane ovakva kakva jeste – nefunkcionalna. U svojoj negaciji genocida u Srebrenici spreman je ići toliko da niti eksterminaciju nedužnih Srba u Jasenovcu nije spreman nazvati genocidom. Za razliku od Milanovića, koji je kao tough guy, on se pokušava predstaviti kao čovjek od mira i razgovora, čovjek koji želi gledati u budućnost pa za svoje otrovne poruke prema Bosni – koje se tiču sadašnjosti i prošlosti – koristi pobočnike kao što su Vulin ili Brnabićka.

Tako od Vulina čujemo da je Vučić predsjednik svih Srba, a Beograd glavni grad Srba; da ako Kosovo treba postati nezavisna država to isto treba omogućiti srpskom entitetu u BiH; Brnabićka je uspjela Vučića predstaviti najvećom žrtvom koja je ikad bila u Srebrenici.

Foto: Vučić podržava BiH samo ako ostane ovakva kakva jeste – nefunkcionalna

Oba populistička lidera sa svojim poslušničkim svitama iz BiH sa svakim novim danom pomjeraju granice trumpističkog ludila. Objašnjavati sada Milanoviću koji se zaklinje u izvorni Dayton da tamo nigdje ne piše „legitimno predstavljanje“, te da se ne bira „predstavnik“ ovog ili onog naroda, ili Vučiću da su decenije nefunkcionalne države BiH desetkovale srpski narod u BiH a srpski entitet gurnule u dužničko ropstvo, dođe mu isto kao Trumpu objašnjavati da su izbori 2020. bili regularni i da varikina ne liječi covid. I Trump i Milanović i Vučić bi da budu arbitri, da oni određuju ko je a ko nije pravi Amerikanac, Hrvat ili Srbin.

SINHRONIZIRANOST BEOGRADA I ZAGREBA

Ali, šta je cilj te populističke permisivnosti, tog blaćenja i vrijeđanja BiH? Teško je ne uočiti naročitu sinhroniziranost u takvim nastupima Zagreba i Beograda, čak se i Ljubljana (Janša) tom cipelarenju BiH pokušao priključiti svojim non-paperom. U jednom od prethodnih svojih komentara pisao sam kako nacionalizmom zadojene političke elite nacionalno-homogenih država Zapadnog Balkana doživljavaju multietničke države kao što su BiH, Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Oni te države vide kao prazne prostore za svakojake demonstracije svoje moći, pa i nekog svog mikro-imperijalizma. Smatraju ih inferiornim oblicima državnosti u čije se unutrašnje stvari i političke procese mogu po svojoj potrebi – obično unutrašnje naravi – miješati.

I na tom mjestu dolazimo do druge karakteristike ove balkanske inačice trampizma – kulturalnog rasizma, koji proističe iz zamišljanja vlastite superiornosti. BiH i Srbija, kako kaže Milorad Pupovac, često se u Milanovićevim govorima spominju pogrdnim i nerijetko rasističkim rječnikom. S druge strane, rasističkim riječnikom obiluje i svakodnevni govor Vulina ili Dodika („ne žele da mu sude sudije muslimani“). Kada je BiH u pitanju – prema kome je upućen kulturalno-rasistički govor?

Foto: Milorad Dodik, savršeno prilagodljiv – i provodljiv – svakoj novoj politici Beograda

Budući da u BiH žive pripadnici jedne rase ljudskih bića, teško je provoditi neki tradicionalni rasizam. Nema vidljivih markera različitosti koji bi se nepogrješivo odslikavale u političkim institucijama i djelovanjima, odnosno kako bi se koncept rase pretvorio u zakon, da bi „žuti“ glasali za „žute“, „crni“ za „crne“, a neki „bijeli“ za „bijele“, odnosno da žuti ne bi glasali za crne, a crni za bijele.

Ni drugi, uobičajeni marker različitosti – jezik, ne može u BiH poslužiti za tu svrhu, kao recimo na Kosovu, gdje prosta upotreba jezika na ulici jasno markira drugost drugoga. U odsustvu boje kože ili radikalno drugačijeg jezika imamo zato „kulturu“; etno-kulturalni identitet. To je jedna simbolička dimenzija u koju se može ugurati štagod to političkoj eliti odgovara u datom trenutku.

Ni Beograd ni Zagreb, a kako vrijeme odmiče ni frakcije političkih elita u Sarajevu ne žele znati – uostalom sva avantura, najprije ratova devedesetih, a potom političkih djelovanja u novom stoljeću poduzeta je protiv toga – da se politički subjektivitet pojedinih bosanskohercegovačkih naroda temelji jedino u zajedništvu, u međusobnom komunikativnom oblikovanju, nipošto u odvojenosti i partikulariziranju. Tek zajednički horizont omogućuje partikularni identitet. To zajedništvo se mora raspetljati, razlučiti partikularne elemente i pripisati im kroz orkestrirano političko djelovanje druge oblike pripadnosti, odnosno zajedništva – nacionalno zajedništvo. Važan instrument tog podrugojačenja i raspetljavanja je „kulturni rasizam“.

KULTURNI RASIZAM

Kulturni rasizam je onda uvjerenje u superiornosti, odnosno inferiornosti drugih kultura. U politici, ovo stajalište se provodi nizom pritisaka i stvaranjem takve atmosfere koja će onog „slabijeg“ ili „inferiornog“ prisiliti da se pomiri sa svojim inferiornim položajem, odnosno položajem koji „superiorni“ smatra prikladnim.

Otvoreno zaobilaženje bh. državnih institucija, proizvodnja potrebe za dijalogom etničkih glavara i pozivi na razgovor tako raspetljanih bosanskohercegovačkih partikulariteta – malo u Beograd, pa malo u Zagreb – transformiraju BiH u neki slučajni zbir ljudi i prilika koji se nikada „ni u putu nisu sreli“, ali su silom prilika zatočeni u bosanskohercegovačkom kavezu.

Kako raspetljati zajednički horizont života u BiH? Tako što će se bh. Srbi i Hrvati dijasporizirati, a oni preostali – uglavnom Bošnjaciorijentalizirati. Dijasporiziranje podrazumijeva razvijanje otuđenja od zajedničke pripadnosti BiH, omalovažavanje njihovog viševijekovnog prisustva u BiH koje je u suživotu s drugim narodima i grupama ostavilo značajnog traga kako na identitetu same BiH, tako i tih samih naroda.

Foto: Čović i nevladina organizacija Hrvatski narodni savez (HNS), kojoj se daje politički značaj, iznimno bitni instrumenti u dijasporiziranju bh. Hrvata

Dijasporiziranje se postiže kroz sinhronizirano političko i kulturno, odnosno ideološko djelovanje s ciljem proizvodnje osjećaja pripadnosti nekom širem, jedinstvenom narodnom korpusu kojem je glavni grad Zagreb ili Beograd, a predsjednik mu je Milanović, odnosno Vučić, koji se predano bore za njihova prava i interese. Konačni proizvod te dijasporizacije je to da je postalo politički nekorektno reći bosanskohercegovački Hrvat ili Srbin. To reći je izjednačeno s uvredom.

Nakon što se kroz dijasporiziranje prostor identifikacije s BiH isprazni, onaj preostali, treći element, se na račun svoje neposredne pripadnosti bh. prostoru (premda se i u njemu nalaze elementi autodijasporizacije isticanjem privrženosti „turskom“ kulturnom krugu) proizvodi u unitarističku hegemonijsku silu i to kakvu silu – orijentalnu, neeuropsku. U takvoj, mora se reći, s obzirom na okruženje u kojem se nalazi BiH, karikaturalnoj percepciji, privrženost liberalno-demokratskim vrijednostima postaje prijetvorno i skriveni plan za stvaranje, a čega li drugog do „islamske države“.

Suprotstavljanje toj tendenciji za „dominacijom“ Bošnjaka moguće je za njih na samo jedan način – njihovom kontinuiranom „enklavizacijom“ – političkom, društvenom, kulturnom, ekonomskom, a po mogućnošću i onom teritorijalnom (vidi non-paper). Isto onako kako se enklavama za vrijeme rata u BiH određivalo koliko humanitarne i medicinske pomoći mogu dobiti, danas neki smatraju da im mogu određivati koliko „građanski“ i koliko od političkih prava i sloboda mogu dobiti. Valjda zato „jer im se može“.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime