Nakon frontalnog napada na Ukrajinu kao važan dio propagandne strategije Putinovog režima pojavila se metafora „kolektivni Zapad“ kao zbirno ime za čisto zlo i arhineprijatelja.
Iz te perspektive Ukrajina je samo sporedna ulica, kolateralna šteta, a pravi se rat, na civilizacijskom nivou, vodi između ugroženog „ruskog svijeta“ i uniformnog, konsolidiranog, jakog neprijatelja, kolektivnog Zapada koji poseže za ruskim prostorima, pa je njihova specijalna operacija više nego opravdana preventivna akcija.
Na taj način, ubijanje i razaranje ukrajinskih ljudi, gradova i infrastrukture postaje nevažan dio tog općeg, „pravog“ sukoba, ono se gotovo i ne primjećuje jer su oči uprte u nešto drugo, u „njega“, u kolektivno zapadno čudovište. S vrlo sličnim propagadnim strategijama Miloševićev režim se borio protiv svjetske nepravde i globalizacije desetkujući stanovništvo BiH i Hrvatske.
Ova strategija projekcije moćnog, uniformno-jedinstvenog, prijetećeg neprijatelja ima višestruku namjenu. Najprije, onu očitu, demonizacije neprijatelja, isključenja njegovih slugu – Ukrajinaca – iz sfere ljudskosti, nakon čega ubijanje takvih neljudi neće biti neki poseban zločin.
Druga namjena usmjerena je na postizanje ideološkog jedinstva i mobilizacije stanovništva na unutarnjem planu, razvijanjem narativa o pravedničkoj borbi protiv nekog „respektabilnog“ neprijatelja kakav je „Zapad uopće“, jer kakav je neprijatelj država i narod koji, prema riječima svoje propagande – i ne postoji, nema ničeg svog, koji nije ni država ni narod.
Ali, postoji i treća, latentna namjena – ona koja služi prikrivanju stvarnog straha od prodora onih vrijednosti i principa unutar kojih bi sada neupitna pozicija jedne režimske konstelacije bila nemoguća. Ne kaže se džaba da su „u strahu velike oči“, odnosno da se neprijatelj javlja opasniji i krupniji nego što on stvarno jeste.
Na sličan način se među srpskom i hrvatskom političkom elitom u BiH, ali i u Zagrebu, a nešto malo i u Beogradu, tokom proteklih deset, petnaest godina razvijao narativ o „političkom Sarajevu“, “čaršiji“, kao jednoj vrsti „kolektivnog Bošnjaka“ („muslimana“), zbirnom imenu za niz političkih ideja, postupaka koji su artikulacija jednog uniformnog, konsolidiranog, jakog političkog subjekta koji, uglavnom uz pomoć onog ruskog* kolektivnog Zapada, ovdje stvara uslove za uspostavu unitarističke hegemonije, za majorizacije i nametanja, koji bi putem načela „jedan čovjek jedan glas“ pretvorio BiH u građansku republiku u kojoj bi glasovi Srba i Hrvata bili manjinski.
Paralelno s tim, razvija se narativ o „bošnjačkoj većini“, protiv čije hegemonije je legitimno zahtijevati zaštitne mehanizme.
Taj jedinstveni, uniformni subjektivitet, nakon što izabere „bošnjačkog“ člana Predsjedništva BiH, onim viškom glasova izabere sebi usput i „hrvatskog člana Predsjedništva“, ne prežući od toga da gdje god stigne umetne svog Hrvata ili Bošnjaka koji će se opredijeliti kao Hrvat.
Dakako, da unutar „kolektivnog Bošnjaka“ takvih ideja i postupaka ima, što je vidljivo u izjavama različitih bošnjačkih pojedinaca o „matematičkim većinama“, vagonima, prebrojavanjima i lažnim predstavljanjima. Ali, zanimljivo je da takav prigovor najprije dolazi od onoga koji već decenijama upravo na načelu jedan čovjek i jedan glas vlada svojim entitetom, obesmišljavajući svaki oblik institucionalne zaštite kolektivnih prava kada su u pitanju drugi narodi. Tako se „zakleti neprijatelj“ ideje građanske države ne libi u svom ataru primjenjivati neke njene važne elemente.
Kao i u prvom slučaju, projekcija „kolektivnog Bošnjaka“ ima višestruku namjenu. Prva je ona najočitija. Orjentalizam i dehumanizacija. Riječ je o projekciji podrugojačenja, učvršćenja distance i razgraničenja spram nečeg tako stranog kao što je „muslimanstvo“, kao stranom tkivu, nečemu teško ili potpuno neprimjerenom ovom podneblju, nečemu s čime se treba razgraničiti. U „čaršiji“ kojom dominira miris ćevapa, u kojoj ima „više džamija nego u Teheranu“, su sve neki orjentalni tipovi koji lažu, koji su prevrtljivi, snishodljivi, lukavi, čijih 10.000 dobrovoljaca vreba iza granice, kojima treba sapun i slično. Nasuprot višestoljetnog iskustva suživota u razlici, u bosanskohercegovačke muslimane se učitavaju općeniti stereotipi iz neo-identitarnih islamofobičnih fantazmi, pa se „stvarno“ postavlja pitanje kako ih uopće „integrirati“ u europski kulturno-civilizacijski prostor. Da stvar bude zanimljivija, unutar kolektivnog Bošnjaka postoje oni koji tako misle i to isto rade još bolje i prilježnije.
Druga namjena je isto tako očita – mobilizacija vlastitog etnonacionalnog korpusa na toj stalnoj opasnosti koja vreba. Potrebno je, baš kao u ruskom slučaju, konstruirati jedan monolitni, prijeteći subjekt koji djeluje jedinstveno i da tako sklepan predstavlja kredibilnu prijetnju. Potrebno je, čisto da se naglasi poenta, katkad i prenapuhati sve to pa serbez izjaviti da je „čaršija“ glavni faktor nestabilnosti na Balkanu, jer se „s njima ništa ne može dogovoriti“.
Sve što dolazi od tamo pripada „kolektivnom Bošnjaku“, onako kako su u ratu postojali „soliterski“ ili „Alijini Srbi ili Hrvati“, tako je i danas sa svim tim predrazima, željkama, svetozarima, ivama, vojinima, sa svim tim socijaldemokratama i liberalima. Potrebno je svim sredstvima propagande i političkog djelovanja očuvati model kolektivnog Bošnjaka, odnosno da se jednoobrazno etnički kodificira sve što dolazi iz „čaršije“ kako bi se očuvao razlog postojanja etnički kodificiranog političkog organiziranja na drugoj strani.
Bez ideje „kolektivnog Bošnjaka“ pada monolitnost hrvatske, srpske i bošnjačke etnopolitike, potkopava se sami razlog njihovog postojanja.
I tako dolazimo do treće namjene, kao i u prethodnom primjeru, namjene prikrivanja stvarnog straha od prodora onih vrijednosti i principa unutar kojih bi sada neupitna pozicija jedne režimske konstelacije bila nemoguća. Posljednji izbori, kako god ih posmatrali, kritizirali, pa i s pravom bili razočarani u nekim elementima (strahovita krađa na rubu razbojništva, nebrojene nepravilnosti, Schmitove intervencije, uplitanje zvaničnog Zagreba koji, by the way, nije niti na pragu da riješi na kvalitetan način izborni zakon u svojoj zemlji) uzdrmali su taj višedecenijski monopol etnopolitike.
Kolektivni Bošnjak se opasno zaljuljao i njega pored posrnule SDA koja ga iznutra želi na brzinu popraviti, vršeći pritiske i pozivajući na jedinstveni patriotski front, izvana sada pridržavaju HDZ i SNSD svojim izjavama o razgovorima s „bošnjačkim partnerima“ ili „o dogovoru među njima (muslimanima) ko će ih predstavljati u institucijama vlasti“, pokušavajući da održe iluziju da taj subjekt još postoji.
Duh pluralizma je napokon pušten iz boce. Izranjao je on tu i tamo, ali sada po prvi put ima historijsku priliku da na državnom i entitetskom nivou istupi s drugačijim perspektivama, drugačijom organizacijom i načinima govorenja koji će obesmisliti logiku etničkog tora iznutra, prema kojem će tvrde etnopolitičke konstrukcije izgledati tužno kao krpe aprilskog snijega.
Prva partija organizirana na nacionalnoj osnovi u BiH je na pragu da izgubi dominaciju, i to ne samo kao partija, nego i kao ideja. Dašak pluralizma je na svom vratu osjetio i Milorad Dodik, tijesno i uz brojne sumnje pobjeđujući svoju oponentkinju. To bi mogla biti „pirova pobjeda“. Danas postoji mogućnost da izgubi dominantnu poziciju u Domu naroda.
Stoga je danas očuvanje predstave „kolektivnog Bošnjaka“ najpreči vitalni interes svih bosanskohercegovačkih etnopolitika.
