Zar smo u to uopće mogli sumnjati? Presuda Novaliću i ostalima odmah je prepakovana kao presuda bošnjačkom narodu, kao dio orkestriranog napada na Bošnjake, a da narativ bude uvjerljiviji, taj napad vode svjetske sile zajedno s našim dušmanima.
Mora biti odnos „njih jedanaest, a ja jedan“, mora biti najveća svjetska sila protiv b (vidjeti za isti izvor inspiracije nedavni govor Aleksandra Vučića u povodu intervencije NATO 1999: „njih sedamnaest, a mi, mali, sami“); mora to biti neka nepravda kosmičkih razmjera, a mi neizostavno krhki, slabašni, ali s Božjom milošću na svojoj strani, tome se hrabro odupiremo.
Ukratko, imali smo u nekoliko posljednjih dana konstrukciju cijele mitologije nacionalnog žrtvoslovlja na djelu. I to je uobičajeni obrazac etnopolitike – bošnjačke, srpske, hrvatske, a vidimo da i Trump slične argumente izvlači – o uroti liberala, komunista, radikalnih progresivista protiv „tihe većine“ čiji je način života, koji samo on brani, ugrožen – čim je dospio na optuženičku klupu.
Za sve nas koji imamo sjećanje malo duže od zlatne ribice u akvarijumu, dovoljno je da se sjetimo Ante Jelavića, a nešto kasnije i samog Dragana Čovića na optuženičkoj klupi. Horski su, svaki u svoje vrijeme, ponavljali kako se, u stvari, ne sudi njima nego cijelom hrvatskom narodu.
O nebulozama srpskih nacionalista kako se samo Srbima kao cijelom narodu sudi i u Hagu i u Sarajevu izlišno je trošiti riječi. Znamo mi dobro da „belosvetska zavera“ protiv Srba, njihovih manastira i nejači, „s namerom da se zatre sve srpsko“ već decenijama traje nesmanjenom žestinom. Ali, štagod mi pričali, kako god to ironizirali, kako god se s time zezali, to je više nego uspješna strategija. Ona djeluje iz jedne besmislene žrtvoslovne tirade u drugu.
Možemo mi do sutra govoriti da je ta strategija neopisivo infantilna – ako, naprimjer, jedan cijeli bošnjački narod zavisi od sudbine Novalića, ili cijeli hrvatski narod od sudbine jednog Jelavića ili Čovića, ili pak ako je srpstvo otjelovljeno u Dodiku, odnosno ako cijeli srpski narod zavisi od vječite žrtve – Vučića, onda stvarno moramo biti zabrinuti. Zato što takav stav svjedoči o iznimno niskom stupnju i političke i historijske svijesti onih koji to bezrezervno prihvaćaju.
Možemo reći i da je takva strategija nepodnošljivo crno-bijela (mi čisti i ispravni, oni zli) i krajnje pojednostavljujuća (a što li nije Jelka osuđena? Pa naravno, znamo to dobro), ali ipak, ta strategija nepogrešivo djeluje. Ona nepogrešivo mobilizira svoj narod pospješujući kod njegovih pripadnika infantiliju kolektivnog pripadanja i time amnestiranja od bilo kakve odgovornosti za ono što govorimo i radimo. Zagovornici te strategije nisu sami infantilni, zato ta cijela narativna strategija ima kvazimoralni ton: osuđujemo kriminal (ili zločin) bez obzira na naciju, nama treba „jedan Sanader“jer hoće i „ovi naši ukrasti“, ali zašto baš da krenu od nas ili zašto sude baš onom našem, itd.
Ali to nije sve što je potrebno za uspjeh te strategije.
Da bi žrtva bila dodatno zagarantirana u svojoj čistoti i nevinosti, da bi odgovornost bila potpuno amnestirana, potrebna je i jedna viša instanca garancije. Bez nje teško da bi ova priča na duže staze mogla zadržati kredibilnost. Naime, ako nevinost nije i metafizički potvrđena, ona će uvijek biti sa zrnom soli. Treba nam apsolutni certifikat ispravnosti. Pogađate: religija!
Već je to ustaljeni marketinški obrazac da se osumnjičeni legitimni predstavnici svojih naroda, kad zagusti, ili u osvit izbora, ili neke važne „nacionalno-interesne“ odluke, slikaju u bogomoljama, pri nekom molitvenom činu, često uz vjerske velikodostojnike. Evo ga i naš, friško osuđeni uznik,osuđen na pravdi Boga, poslije izricanja presude, na Facebooku, u prvom safu, sa znakovitim komentarom: „Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!“ (Ali Imran, 173).
U slučaju nevolje, dovoljno vam je malo manifestne bogobojaznosti (Facebook), uz prigodnu referencu na sveti tekst i to bi trebalo biti dostatnim dokazom vlastite pravovaljanosti. Religija koja se kod nas nerijetko, strateški, od strane etnopolitičara instrumentalizira i flagrantno otvoreno koristi za zaustavljanje svakog razgovora, svakog propitivanja, svake sumnje, treba da obavi taj završni posao opravdanja, da podari tu finu glazuru nevinosti.
S vladavinom etnopolitike dobili smo sada već cijele generacije „bogobojaznih političara“ – od onih iz stare garde, do ovih poletaraca koji mašu svojom bogobojaznosti kao instant potvrdom svoje ispravnosti, legitimacijom neupitnosti onoga što govore.
Iz te perspektive gledano, danas je postala opasna rečenica koju možemo čuti u javnom prostoru kod nas, a koja glasi: „ja se bojim samo Boga“. Ovu bogobojaznu rečenicu obično izgovaraju silnici, bahati moćnici, vlastodršci kada su suočeni s nekom aferom, kada su zatečeni u nekom nedjelu. Ova poniznost koju bogobojazni vokabular treba sobom da nosi samo je hinjena.
U stvarnosti, ona je samo jedan izraz, kalkulantsko lice moći. Kroz ovu frazu oni u stvari naglašavaju upravo svoju nedodirljivost, nepogrešivost, ispravnost, šta god da rade; da im „zemaljski“ propisi, institucije, pravila, procedure, sudske presude ne mogu ništa, već samo Bog i njegov sud. A Bog je, koje li pogodnosti, ionako izvanzemaljski, u svojoj onostranosti i transcendenciji, nedostupan umu običnih smrtnika, pa ćemo rezultate Njegovog suda doznati ne prije Sudnjega dana.
Ta bogobojaznost i naprasno uprizorena poniznost, ta napadna skrušenost, prerasta lako u svoju suprotnost. Budući da je Bog u, za nas, nedostupnoj onostranosti, kada takvi kažu da se samo Boga boje, u stvari nam poručuju da je i odgovornost za ono što su učinili tamo negdje, u toj nedostupnoj onostranosti, u transcendenciji, pa obični zemaljski smrtnici sa svojim zakonima i institucijama tu nemaju šta tražiti. Te zemaljske institucije i zakoni samo mogu biti, u stvari, nepravedni, jer, naravno – touche – samo je Bog pravedan.
Ta pravda je vama, običnim smrtnicima, nedokučiva. Bogobojaznost u etnopolitičkom diskursu, ali i šire, figurira općenito kao stilska strategijska figura. Nju koriste, po pravilu, konzervativni političari svih boja – u našem slučaju, obično zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa, a obično je guta stvarno bogobojazna sirotinja. Njome se bahati štite od bilo kakvog propitivanja njihovih odluka, politika, njihove imovine.
Slično onim najvatrenijim zagovornicima „obiteljskih vrijednosti“ – gledamo to često na američkoj političkoj sceni – za koje se poslije ispostavi (djelovanjem „nepravednih“ zemaljskih institucija) da su, u stvari, najgori preljubnici, seksualni predatori i slično. Ta figura nam je važna jer možda najviše preko nje možemo ogoliti funkciju religijskih metafora i fraza u samom srcu našeg dnevno-političkog etnonacionalističkog vokabulara, ali i drskost onih koji to zloupotrebljavaju.
Bogobojazni stav u političkom diskursu kaže „vi, obični bojite se zakona i pravila, a ja se, eto, bojim samo Boga“ (i šta mi možete). Time se ističe posebna veza milosti koju imam s tim onostranim bićem. Poruka običnim smrtnicima glasi – mi, koji već imamo monopol vlasti na zemlji, imamo monopol i nad nebeskim svijetom, i njega ćemo vam uzeti.
Kao da im nisu dovoljne zemaljske blagodeti, oni bi malo i one nebeske, koje su u ovim našim religijama tradicionalno rezervirane za ubogu sirotinju. Manifestnom religioznosti u javnoj sferi želi se osigurati u svojoj nedodirljivosti, naturalizirati svoju poziciju i djelovanja, transcendirati od promjenljivog toka svakodnevnice, pa stoga tu vrstu treba razumjeti kao opasnu ideološku strategijukoja osigurava bogobojaznog političara da može i dalje bezočno krasti, koruptivno postavljati svoje ljude, namještati tendere, kupovati sumnjive respiratore za skupe pare, upropaštavati zdravstvene sisteme pred nastupajućom pandemijom, naručivati hurme umjesto vakcina, bez trunke suosjećanja tjerati mlade iz zemlje, oduzimati građanima svaku nadu, vrijeđati zdravi razum i inteligenciju, hvaliti se povećanjem budžeta zbog inflacije, a istovremeno ne ukidati akcize i nipošto smanjivati PDV, uz izbore povećavati penzije (kao i na dan izricanja presude).
To mogu jer vitalni nacionalni interes je iznad svakog individualnog interesa živog građanina.
