Stabilokratija se može ubrojiti u modele tzv. real-političkog pristupa rješavanju konflikata uglavnom u dijelovima svijeta koji imaju manju geopolitičku važnost iz perspektive dominantnih političkih sila. Po načinu operiranja, stabilokratski pristup mogao bi se smatrati dijelom takozvanog appeasement pristupa, ili „pristupa udovoljavanja“, ili njegovo naličje, koji predstavlja naročitu vrstu međunarodne politike u kojoj se mir i stabilizacija pokušavaju ostvariti uz pomoć koncesija agresivnijoj i po pravilu „jačoj“ strani.
U praksi, to istovremeno znači, prema Florianu Bieberu, održanje naročitih „režima kojim dominiraju nedemokratski odnosi“. Ti nedemokratski režimi, ili demokratski samo u formalnom smislu, na ovaj način, kako zaključuje Bieber, dobijaju vanjsku podršku „samo na temelju lažnog obećanja stabilnosti“.
I u slučaju pristupa udovoljavanja riječ je o lažnom obećanju stabilnosti. Nakon što mu je omogućeno da anektira Austriju a potom i samu Češku, Hitler je istom taktikom zahtjeva agresivne strane svoju aspiraciju prema Poljskoj maskirao obećanjem da će se „čim se riješi poljsko pitanje on vratiti svom svijetu umjetnosti“.
Koncept stabilokratije podrazumijeva uvijek poluautoritarne i pseudodemokratske režime(stabilokratiju je besmisleno primjenjivati na funkcionalne liberalno-demokratske zemlje). Političke elite tih režima obećavaju održanje stabilnosti, prevenciju konflikata, s jedne, i predanost nastavku procesa demokratizacije i približavanje europskim integracijama, s druge strane.
Obećanje Aleksandra Vučića da će na miran način riješiti problem Kosova, njegova inicijativa Otvorenog Balkana u situaciji europskog zamora proširenjem, ili obećanje Milorada Dodika da neće upotrijebiti nasilje u pravljenju države u državi, primjeri su stabilokratskih aranžmana na Zapadnom Balkanu.
Za takva obećanja lokalni lideri s kredibilitetom (izbornim, pozicionim – u smislu hegemonijskog ovladavanja ključnim institucionalnim i ekonomskim polugama društva) dobijaju prešutnu podrškuključnih europskih, američkih, ali vidimo i onih „neliberalnih“ (ruskih), pa i turskih političkih aktera, što dokazuje kako je riječ o jednom prvenstveno real-političkom konceptu.
Stabilokratija je aranžman na obostranu korist velesila, s jedne, i lokalnih nametnika, bullyja, s druge strane, jer ih podjednako oslobađa odgovornosti, naravno, na uštrb najširih slojeva građanstva, njihovih prava, sloboda, blagostanja.
S jedne strane, umanjuje se odgovornost lokalnih političkih elita prema listi zahtjeva koje proističu iz demokratske tranzicije i puta europskih integracijskih procesa, a s druge strane, odgovornost europskih političkih elita prema proklamiranim principima i vrijednostima koje su u temelju njihovih političkih zajednica, što svjedoči u principu o jednoj orjentalističkoj politici. U tom trenutku, politika stabilokratije postaje otvorena politika udovoljavanja najjačoj i po pravilu najagresivnijoj strani.
Međutim, upravo zbog te činjenice zanemarivanja, ignoriranja vladavine prava, demokratskih procedura, ljudskih prava i sloboda, stabilokratija ima tendenciju da se izvrgne u svoju suprotnost; da postane izvorom stalne nestabilnosti; da demokratska fasada padne i izvrgne se u svojevrsni autoritarizam, a ljudska prava, namjesto mehanizma zaštite ugnjetenih i ugroženih, slabih, namjesto oružja emancipacije, izvrgavaju se postepeno u ideološki vokabular silnika koji „imaju pravo na svoje mišljenje“, u opći mehanizam porobljavanja.
Florian Bieber smatra da upravo ovaj strukturni nedostatak demokratije u stabilokratiji postaje vremenom „glavni izvor nestabilnosti same“. Stabilokratija počiva na kredibilnom obećanju lokalnog političkog lidera da društvo može držati pod kontrolom, da će obuzdavati radikalizme, da će, možda, zbog svojih unutrašnjih potreba morati, s vremena da vrijeme, da uguši opozicione snage i mišljenja, da zaigra pagtriotsku igru zveckajući izjavama ili oružjem prema drugima, ali njegovo navodno dovođenje stabilnosti pod znak pitanja biva opravdano time da je obećanje dato, da on može držati stvari pod kontrolom.
Međutim, svaki od tih lidera u pravilu ostavlja iza sebe devastirane demokratske institucije, ogromno nepovjerenje građana u demokratiju i demokratske institucije i povratno, te zemlje čini potkapacitiranim za demokratsku tranziciju. Još gore, jednom kada se neki lider identificira kao kredibilan kontrolor i simulator koji se može kooptirati, vrlo teško će mu biti naći zamjenu i odbaciti ga.
Zato govor o tome, naprimjer, kako su Vučićev režim ili Dodikov režim izvor nestabilnosti na Balkanu, jednostavno ne prodire kroz europske stabilokratske filtere. Kao što se nekoć vjerovalo u koridorima Foreign Officea da Milošević, koji je najjači igrač na Balkanu i koji obećava da će držati stvari pod kontrolom, neće ići „predaleko“. Danas se, uprkos činjenicama na terenu, vjeruje nekim novim Miloševićima.
Naravno da je takva situacija posebno opasna za ljudska prava: naprimjer, neprovođenje niza odluka i presuda Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) jedna je od ključnih poluga stabilokratskog pristupa međunarodne zajednice u BiH. U posljednje vrijeme čak možemo čuti da one snage u zemlji koje se pozivaju na provođenje ovih presuda predstavljaju izvor nestabilnosti, odnosno da ljudska prava koriste za svoja partikularna politička djelovanja, a da su snage koje se uopće ne pozivaju na ta prava, odnosno koje ne žele implementirati te odluke, izvor stabilnosti.
To najbolje govori o prirodi stabilokratskog pristupa.
Istina je da institucije EU i OHR povremeno poručuju da institucije BiH treba da provedu ove presude, istovremeno znajući da je za tu provedbu potrebna promjena ustava koja, kada bi uistinu bila provedena, iz ležišta izbacila upravo one kooperativne i kredibilne snage koje obećavaju stabilnost.
Ljudska prava, generalno europske vrijednosti, shvaćene ozbiljno, ozbiljno bi narušile stabilokratski poredak u BiH i njezinom susjedstvu. Činjenica da se provođenje presuda ESLJP prepušta na raspravu i dogovor vodećih političkih snaga na nivou BiH ogoljuje sav cinizam stabilokratskog pristupa – naime, oko čega se tu ima pregovarati i dogovarati kada su u pitanju ljudska prava i slobode. Ona se provode i poštuju, ili se ne provode i ne poštuju.
Još gore, način na koji se regrutiraju lokalni lideri stabilnosti – kredibilna prijetnja haosom, otcjepljenjem, osnivanjem svoje vojske – samo će vremenom inspirirati nove kandidate za lidere stabilnosti koji će pokušati da nadjačaju prethodnike u radikalizmu, pa će se postepeno usložniti spirala nestabilnosti.
Ne smijemo zaboraviti modus operandi kandidata za stabilnost. Dovoljno je da se podsjetimo Konrada Henleina, vođe partije sudetskih Nijemaca koji je otpočeo s pričom o ugroženosti Nijemaca u Čehoslovačkoj s ciljem pripajanja Sudetske oblasti Njemačkoj, što je rezultiralo udžbeničkim primjerom za politiku udovoljavanja. Henlein je Hitleru obznanio svoju taktiku: „Moramo uvijek zahtijevati toliko da nikad ne možemo biti zadovoljeni“.
Taj jednostavni modus prepoznatljiv je među balkanskim stabilokratama. Na taj je način Aleksandar Vučić kreirao kod EU i SAD predstavu da oni, u stvari, sada, ako bi on popustio oko Kosova, nešto njemu duguju. On često ponavlja – „a šta ćemo mi dobiti zauzvrat“?
Na kraju, kažemo da je stabilokratija zaživjela ako je rezultirala stabilnošću, ali bez demokratije i fundamentalnih liberalno-demokratskih vrijednosti. Na tom mjestu racionalno je postaviti sljedeće pitanje: ako je to ono što nam može ponuditi i Rusija – stabilnost bez liberalne demokratije – u čemu je onda razlika? Kome je potrebno obećanje vjernosti europskom putu – do europskim političkim elitama samim.
Veliki američki predsjednik Theodore Roosevelt je američko nećkanje da uđu u Prvi svjetski rat na pravoj strani, 1917. opisao na sljedeći način:
„Amerikanizam znači vrline hrabrosti, časti, pravičnosti, istine, iskrenosti i smjelosti – vrline koje su stvorile Ameriku. Stvari koje će uništiti tu Ameriku su prosperitet-po-svaku-cijenu, mir-po-svaku-cijenu, prvo-sigurnost, namjesto prvo-dužnost, ljubav prema udobnom životu i brzo-se-obogatiti-teorija života“.
Te iste riječi, sto i više godina poslije, možemo reći za Europu.
