Pred svake izbore ubjeđuju nas da su oni presudni za opstanak države – još tamo od početka devedesetih godina, ko je preživio sjeća se. Negdje u to doba formirana je klasa “državotvoraca” i klasa ostalih, uglavnom dobro preplašenoga biračkoga tijela.
Šta se za to vrijeme dešava sa onom drugom klasom? Neki mediji, nevladine organizacije i par opozicionih političara upozoravaju, organiziraju se protesti, štrajkovi bez značajnijih rezultata… Mladi ljudi bježe, starci umiru u razočarenju. Svima je sve jasno, u Bosni i Hercegovini više i nema razloga da se nešto radi skriveno. Jer, zaboravio sam napomenuti, kompletan pravosudni sistem je u rukama državotvoraca.
…
Idila se prekida sa dolaskom novih izbora. Tada se državotvorci uznemire, konsoliduju redove i izglade nesporazume da bi konačno ponovo obratili pažnju na glasačko tijelo.
Naravno da niko živ ne vjeruje u njihova predizborna obećanja, u njihove osnovnoškolske priredbe, vašarske glumce u pingvinskim odijelima koji namiguju jedan drugome, koji se gegaju u špicastim cipelama sa stomacima u kojima kao da je sklupčano proždrto lane, u njihove stisnute neradničke pesnice, džeparoške osmijehe sa svježe navučenim navlakama na zubima, tupave parole, koridske dosjetke, u njihove balone koje pedofilski dijele djeci, ne vjerujem da im iko može vjerovati, jasno se vidi da se radi o prevarantima… Nema se tu šta prozrijeti, odgonetnuti, analizirati, sve je jasno ogavno kao otvorena septička jama koja smrdi do trećega neba.
Protivnici se ne napadaju s dokazima o njihovim kriminalnim aktivnostima, niko ne preispituje oborene krivične prijave, niko se ne obazire ni na organizirane predizborne krađe… Znaju da za to nema potrebe pored nejefikasnijeg predizbornog metoda – manipulacijom strahom!
Državotvorci iznova govore kako su samo oni presudni za opstanak države, po principu: “Ako ne glasate za ovoga najebaćete od onoga!”
A glasačko tijelo ponovo je paralizirano od straha.
Uvijek je isto. Uvijek iste bolesne ambicije, ista žudnja za moći, iste prijetnje, iste laži, sve je isto i sve ostane isto, ostanemo na vrhu istog starog vašarskog točka, ni tamo ni ovamo, ni gore ni dole, sve oko nas škripi i sve se raspada, muka nam je i bojimo se. Uvijek isto.
…
Nisam analitičar niti želim da razmišljam o njihovim izbornim koalicijama i kalkulacijama. Vratiću se primordijalnim instinktima i zaključivati iskustveno. Poštujem drugačija mišljenja pa ovo nikome drugome ne preporučujem, da se odmah razumijemo i spriječimo nesporazume.
Dakle, na osnovu svega što sam doživio, ovaj put sam odlučio da se sam branim. Znam, nikakva je to odbrana ali nije ništa gora od njihove. Bar sam siguran da neću izdat sam sebe, dezertirat, pucat si u leđa ni krast od samoga sebe.
Kao što kaže stara partizanska pjesma:
“Dok god se čuje rondanje iz moga solitera
Znajte da još uvijek ima živih proletera”
