Piše: Nedžis HALILOVIĆ (Bosanski Bukvalista)
Decembar i nije baš mjesec u kojem čovjek može vani raspaliti roštilj, odvrnuti kakvog narodnjaka i u inat komšiji potciknuti koji put dok baca zadnji komad pileta na užarene plate. No, najprije zahvaljujući prohladnim danima, a ne recimo nekom zagadjenju, jer toga u Bosni nema, dane mora provoditi u sobi pored malih ekrana pijuckajući šerbe i gledajući kojekakve filmove.
Danas sam, šaltajući stotine i stotine programa svog kablovskog operatera, gdje se inače najviše zadržim na Damama sa Bosfora, a volim i Ime joj je Zehra, Odbjegle nevjeste, Osmanska vremena i Šaza sa Energopetrolove benzinske pumpe, naletio na stari dobri film, Mad Max (Pobješnjeli Max).
Drugi dio.
Vjerujem da vas je većina pogledala to remek djelo Mel Gibsona iz ranih osamdesetih prošlog vijeka, a za one koji nisu radnja ide nekako ovako; Uglavnom, sve se odvija u nekoj dalekoj budućnosti, gdje više ne postoje veliki gradovi nego se sve pretvorilo u kamen i pijesak i poneku utvrdu koju su oni sretnici koji su preživjeli kataklizmu uspjeli sagraditi.
MAD MAX NIČEG SE NE BOJI
OK, ne pitajte me kakva je kataklizma bila u pitanju jer ne znam. Možda je poludjeli diktator neke svjetske sile opalio nuklearku jer su nekog novinara isjeckali u ambasadi, možda je zagađenost vazduha došla do mjere kada je većina živih bića na planeti izumrla, ili su možda uporno glasali za SDA, HDZ i SNSD pa su sad tu gdje i jesu, uglavnom, desilo se to što se desilo – civilizacija više ne postoji.
Postoje samo motorizirane bande na autoputevima koje – da bi preživjele – pljačkaju i ubijaju sve što im padne pod ruku. U takvom svijetu ono što je najbitnije i najvrednije je gorivo. I tako, u tom svijetu taj Mad Max se bori sam protiv svih.
Nešto k’o kod nas Željko Komšić. Trpi udarce sa svih strana, a on se uvijek izvuče i pobijedi jer dobri momci na kraju uvijek pobjeđuju, al’ da vam sad ne pričam kako će se film završiti. Znači, taj Mad Max luta po pustinji i naleti na tu neku utvrdu bogatu naftom u kojoj žive ljudi svih nacija i boje kože i koju domaće stanovništvo brani od zlih motorizovanih bandi u udruženom zločinačkom poduhvatu koje im prijete sa svih strana i koje su im zagradile bilo kakav izlazak u civilizaciju.
Nešto kao što ‘Rvati hoće da Bosni i Hercegovini zagrade izlazak na otvoreno more u Neumu. Znači, sa svih strana ih napadaju, prijete, stvaraju kojekakve deklaracije, lobiraju po Briselu i Vašingtonu i rade kojekakve budalaštine, ali ne mogu da uđu u tu utvrdu koju preplašeni mještani, inače ne baš neki istrenirani borci, brane svojim životima.
I tu vam sad dolazi taj Mad Max, ‘nači čojk je hrabar i ničeg se ne boji. Ima kredit i u novčaniku nosi sliku žene i djece onako ko što Komšić nosa sliku Josipa Broza Tita po Predsjedništvu. I u toj utvrdi ga na početku većina mještana ne prihvati baš poželjno i neki tipovi ga čak i pokušaju izbaciti iz utvrde na način kao što Ivana Pernara izbacuju iz Sabora.
Međutim, kako vrijeme prolazi, prihvate ga kao svoga i prvo ga postave za ambasadora u Srbiji, pa ga triput izaberu za predsjedavajućeg, ali kako svaka utvrda ima svog Šaćira Filandru tako i ovdje postoje tipovi koji nisu baš zavoljeli Komšića. Mislim, nisu zavoljeli Mad Maxa.
Nazivaju ga titoističkim, mahalskim, uličnim demagogom, prodavačem magle, uzurpatorom i rušiteljem njihove utvrde i sve njegove poteze odaju zlim motoristima koji dan i noć pored utvrde paze da niko ne napusti tu rafineriju bogatu naftom i koji jedva čekaju dan da je osvoje. Kako bi ih preduhtirio Komšić… pardon… kako bi ih preduhtirio Mad Max odluči jednog dana preplašenim mještanima predložiti da se udruže i da pod okriljem građanske koalicije u inat domaćim izdajicama pokušaju proboj kroz krvoločne bande.
STRAŠNE PRIJETNJE GLAVNOG BAJE
‘Nači, obećao ih je odvesti u zemlju u kojoj novogodišnja muzika cijelu noć svira jedno te istu pjesmu za tričavih 200.000 maraka i gdje je zrak takav da mogu vidjeti i osjetiti šta udišu, a oni su ga slušali otvorenih usta ne vjerujući da takva zemlja zaista negdje i postoji. I bili su spremni već sutradan sjesti u taj nekakav oklopni autobus, obući žute prsluke i jutrom neočekivano jurnuti kroz izenanađene bande i pokušati proboj ka civilizaciji.
Mada su gotovo svake noći sa obližnjeg brda slušali strašne prijetnje koje su dolazile od glavnog baje motorističkih bandi i koji im je, prijeteći, govorio da ih u tom utvrđenju može biti i pet miliona, ali im on na kraju neće nijedan zahtjev ispunit i da tako nešto od njega ne očekuju.
Kažem vam, dobar film, ja se svaki put naježim kad ga gledam, a naježio sam se i danas, mada je hladan decembarski dan u ovoj učmaloj državi. Pogotovo ona scena kad Mad Max uzima zastavu i njome maše sa vrha utvrde dok odozdol izgladnjeli i preplašeni narod ponosno u njemu vidi onog čovjeka koji će ih povesti u bolje sutra.
Ima u filmu dosta scena tuče, smijeha, sexa… ne baš onakvog sexa kao kad je Torabi masovno prodavao Sarajlima flašice obične vode sa česme, ali dovoljno da se preporuči roditeljska pažnja. I nešto poslije svega razmišljam, da je Mad Max živio u Bosni i Hercegovini ne bi nikada pobjesnio, jer bi ga progutala ova učmalost u državi i najvažnije bi mu bilo da ne puca.
I da, neću vam govoriti kako se film završio, to morate sami pogledati, ali nepisano je pravilo da dobri momci na kraju uvijek pobjeđuju.
