Piše: Nedžis HALILOVIĆ (Bosanski Bukvalista)
Moj sedmogodišnji klinac Vedad, sunce babino, je veoma znatiželjan klinac. Ponekad dok gledam televiziju i naše tročlano Predsjedništvo zna me zapitat: “Babo, zašto onaj čiko ne popravi zube, zašto su cipele kod onog drugog velike kao u klovna, zašto onaj treći ne liči na Hrvata?”
Uvijek mu kažem da nije lijepo postavljati takva pitanja drugim ljudima i da to više ne čini.
Valjda je to normalno za djecu njegovog uzrasta. Do jučer smo se supruga i ja brinuli zbog toga što je gotovo cijele dane provodio za računarom igrajući se i skidajući kojekakve igrice koje današnja dječurlija svakodnevno koriste. Sve dok nije jednog dana došao i rekao da želi da trenira fudbal!
KLINAC TRENIRA U “MRAMORU”
Upisao sam ga u mjesni klub FK Mramor i od tada kao da je to drugi dječak, drugi klinac. Na stranu što je u svom timu dvije-tri godine mlađi od ostalih i što većinu utakmica provodi na klupi za rezervne igrače, iako je odigrao šest minuta protiv FK Džamijski golubovi iz drugog sela, ali uvijek me fascinira ta njegova želja za treningom, za šutanjem lopte.
U posljednje vrijeme – dok na televiziji traje neka utakmica – zna sjesti pored mene i zapitkivati ko je ko, ko igra, kako se pojedini igrač zove, tako da je onaj moj mir koji imam dok gledam utakmicu vjerovatno izgubljen za neko vrijeme. Tako je bilo i neku noć, dok sam gledao utakmicu Lige prvaka između Crvene Zvezde i Liverpula koja je počinjala u 19 sati, kada je on “najagilniji”. Došao je i pitao me:
– Babo, ko igra?
Već tada sam pomislio, zbogom gledanje utakmice na miru i znao sam da ću cijeli meč odgovarati na jednostavna pitanja poput, zašto je lopta okrugla, zašto je trava zelena…
– Crvena Zvezda i Liverpul, rekoh, ne okrećući pogled sa TV-a od 40 inča, mog blaga kojim se ponosim i za kojeg su mi ostale još tri rate da otplatim, pa da bude sasvim moj.
– Koji su naši?
Da izbjegnem da se tema razvuče poput jufke od bureka, odgovorih da nisu nijedni.
– Pa za koga navijaš?
– Za Liverpul, rekoh, mada to baš i nije istina. Da me je pitao prije dvadesetak godina nesumnjivo bi mu rekao da navijam za Zvezdu. Ovako, puno je vode proteklo Bosnom tako da ni Zvezdu, niti bilo koji drugi klub sa bivših jugoslovenskih prostora, baš i ne simpatišem previše. Drago mi je kada postignu neki uspjeh – i to je sve, a ni Liverpul mi nije baš najomiljeniji od Engleza.
– Onda ja navijam za Zvezdu.
– OK.
Klinac kao klinac, uvijek mora kontrirat, a nema pojma ni o čemu se radi, to je vjerovatno pokupio od matere. Nakon nekoliko minuta ponovo je izustio;
-Babo, igrači Zvezde se prezivaju isto kao i mi.
Valjda je mislio što im se prezimena završavaju na “ić”, pa mu rekoh;
-Da, nekada smo sa njima živjeli u istoj državi.
POGLED PREMA BAVARSKOJ
I tu sam se pokopao, ne znam ni zbog čega sam mu to rekao, ali znao sam da će ubrzo uslijediti mnoštvo pitanja tipa, kako, zašto, ko, gdje…
-A zašto više ne živimo u istoj državi sa njima?
Zaista, šta vi svojoj djeci odgovorite kad vas ovako nešto pitaju? Nisam baš bio siguran šta da mu kažem.
– Razišli smo se, rekoh.
– Zbog čega?
I šta sad da mu kažem? U godinama je kada svaku riječ upija poput spužve i šta god da mu kažem on će držati da je to istina jer svaki sedmogodišnji klinac u svom ocu vidi sveznalicu i osobu od koje niko nije ni veći, ni jači. Što, u mom slučaju, i nije daleko od istine. Dal’ da mu kažem istinu i napravim ga još jednim Balkancem koji će kad odraste provesti većinu života u mržnji i gledati kako da šmugne prema Bavarskoj, ili… Ili da mu nešto slažem, nešto izmislim, kao eto, nismo htjeli da se raziđemo, ali nas rastaviše mračne sile koje su bile protiv našeg bratstva i jedinstva.
Neću mu ni to reći.
Neću da krene mojim stopama jer to isto sam i ja učio u osnovnoj školi u Jugoslaviji. Nije da mi je bilo loše, naprotiv… Osjećao sam se ponosnim kada sam na djelu viđao bratstvo i jedinstvo kako stoji nasuprot velikim zlim silama iz imperijalističkog dijela svijeta. Jeste ono da sam kasnije bio razočaran, ali vrijedilo je.
Ali neću to klincu da učinim. Želim da ima normalno odrastanje, ne mora već u drugom razredu osnovne škole da zna sve bitke narodnooslobodilačkog rata, kakva su zvjerstva činjena na Kozari, koliko je bilo poginulih na Sutjeci, kako je neki cuko spasio druga Tita od bombe i sve one žrtve koje su drugi podnijeli da bi njemu i njegovim školskim drugovima danas bilo bolje.
Batali to, on je dijete. Pričaj mu o Dušku Dugoušku, Tomu i Džeriju, Nid for spidu… o bilo čemu samo nemoj o ovim ljudima i njihovim borbama za bolje sutra koje im eto, nikako da dodje.
Nisam mu ništa odgovorio, poslao sam ga po čašu vode, u nadi da će uopše i zaboraviti pitanje. I upalilo je. Vratio se, ćutke sjeo pored mene i nastavio da prati pikanje lopte preko malog ekrana. Ustvari, ne baš malog, 40 inča, bajo moj.
Medjutim, nije ovo prvi puta da sam vješto izbjegao pitanje sedmogodišnjeg djeteta. Tokom ovogodišnjih općih izbora par puta me znao pitati šta je to SDA, HDZ, SDS…
SAMA BRDA I PONEKI ČOVJEK
I kako da ja objasnim djetetu da je HDZ čista hrvatska nacionalistička stranka u koju u posljednje vrijeme ulaze i Bošnjaci i Srbi, kao i u SDA Hrvati, u SDS Bošnjaci, a istovremeno se, ko fol, ne podnose. Znajući klinca postavljao bi mi pitanja do samog jutra sve do ponoći. Jednom je vidio Borišu Falatara na televiziji i pitao me:
– Babo, jel ovaj čiko naš? Čudno priča, k’o da i jeste i nije?
Dijete od sedam godina ima već tu sliku naši-njihovi, a ja mu nikada nisam govorio o razlikama među ljudima. Ustvari, o ljudima mu uopšte i ne govorim. Odrast će i vidjet će da se o njima i nema šta pričati, ali da, za Falatara sam rekao da je naš. I sad ne znam da li sam mu ispravno odgovorio.
Vratio sam se na gledanje utakmice, trudeći se da ne razmišljam o našoj svakodnevnici. Sjetih se riječi nekog pisca koji, dok bi zborio o Bosni, obično bi rekao: Bosna, to su ti sve sama brda i poneki čoj’k, i nastavih da uživam u ljepoti šutanja lopte, a istina je da me u posljednje vrijeme i fudbalska utakmica najbrže uspava.
Ubrzo je Zvezda dala prvi gol, pa kasnije i drugi, klinac je veselo skakutao po kući radujući se što tim za kojeg on navija pobjeđuje. I ta slika klinca koji se bezbrižno raduje pobjedi Crvene Zvezde me vrati u ono vrijeme početkom devedesetih kada sam i sam skakutao nakon što je Darko Pančev bez milosti sa kreča rasparao mrežu Olimpika iz Marseja i podigao trofej namijenjen najboljem fudbalskom klubu u Evropi.
I sam sam tada plakao od sreće. To mi je bila prva večer kada sam zaspao ponosan što sam Jugosloven. A i zadnja.
Crvena Zvezda ubrzo nije više bila ona ista Crvena Zvezda. I evo me danas ovdje, nakon toliko godina gledam onu istu Zvezdu i moj klinac se raduje njenoj pobjedi kao što sam se nekada radovao ja – a sve se nadam da godine koje mu slijede neće biti ni približno kao moje iz devedesetih.
Razmišljajući o tome ubrzo me sustigao umor. Zadnje čega se sjećam bio je moj zadovoljni osmijeh dok sam, uranjajući u san, sa ponosom gledao u novi, skoro moj teve od 40 inča..
