Rođen sam u radničkoj obitelji 1979. godine, u vrijeme socijalizma u Titinoj Jugoslaviji i djetinjstvo koje sam proživio u njoj bilo je relativno bezbrižno sa mnogo lijepih i vedrih uspomena, ali valjda je svako djetinjstvo takvo. Ne samo moje. Međutim, od tog bezbrižnog djetinjstva nešto što mi se najbolje urezalo u pamćenje je tadašnje obilježavanje 1. maja – Međunarodnog praznika rada.
Moje selo na prelijepim bosanskim brdima bi tada bilo okićeno partijskim zastavama i zastavama Jugoslavije. Svi su tog dana bili vedri, nasmijani, veseli, čak i seoski poštar koji se stalno pijan biciklom svaljivao u jarak, tog dana bi bio uredno obrijan, začešljan i sa osmijehom od uha do uha.
Stari bi me taj dan na uranak probudio i onako krmeljavog i pospanog vodio da pored pruge čekam da vidim Titov voz i svaki put bi mi opalio ćušku kada bi primjetio da se ne smijem i ne mašem ljudima koji su sjedili u vozu i nasmiješeno mahali zastavama.
Nije to bio nikakav poseban voz, iako je bio plav i meni nekako poseban, okićen crvenim zastavama. Kada bi voz prošao tek onda bi nastala ludnica. U povratku stari je pjevao Da nam živi, živi rad… i ostale udarničke pjesme, a ja sam ga u čuđenju posmatrao, ne kontajući o čemu se radi jer stari uopće nije imao sluha za pjevanje, ali tog dana ionako nikoga nije bilo briga za to.
Ubrzo bi mene, brata i majku strpao u bijeli pezejeac, već otprije natrpan svakojakim alkoholnim pićima, sokovima, ćevapčićima i žutim tranzistorom sa ZOI-a 84 u obliku maskote Vučka i odvezao nas na neko izletište. Pamtim, bila je to lijepo uređena šuma prepuna drugih „udarnika“ koji su tog dana sa svojim porodicama slavili ovaj praznik. I svi su pjevali, a malo ko od njih je znao da pjeva i svi su se smijali.
I tog dana bi se jelo, pilo, pjevalo, smijalo, plesalo i zazivalo Titovo ime. Sve do u kasnu noć.
Onda je devedesetih zapadala kiša i sve je stalo. Ne mogu se sjetiti zadnjeg 1. maja kojeg smo obilježili u Jugoslaviji, zvuk granata koje su parale nebo su mi obrisale ta ostala „nevažna“ sjećanja. Vrijeme koje je potom došlo je vrijeme za koje nikada nisam očekivao da ću doživjeti.
I potrajalo je, nekih tri i po, četiri godine, da smo kao i bili zaboravili na 1. maj, taj presveti praznik koji je za sve ljude koji svojim zarađuju hljeb sa sedam kora bio Bajram, Uskrs i Vaskrs u jednom.
Nakon rata obilježavanje 1. maja je splasnulo jer godinama poslije rata niko i nije radio, pa nisu vidjeli svrhu u obilježavanju nečega što mogu samo da sanjaju. To bi bilo kao da ateisti obilježavaju Bajram ili Božić, ili da muškarci slave Osmi mart. Međutim, da nije bilo radnika sa budžetske sise 1. maj bi u Bosni i Hercegovini danas otišao u zaborav, ali hvala Bogu nije.
Ubrzo se sve podijelilo na tri strane, dobili smo tri predsjednika, tri nove godine, tri škole pod jednim krovom, tri kluba iz istog mjesta, a haman i tri države i jedino što su složno uradili je to što je složno uništili sve one Titine privredne gigante koje je narod godinama svojim rukama gradio. Prodali ih za marku, a u preostale potrpali fameliju tako da danas više nema ni kurvanja u preduzećima.
Šta da vam kažem, običan narod i dalje nekako obilježava praznik rada, iako godinama ne radi i tužno je to vidjeti, ali eto, političari stalno obećavaju 100.000 radnih mjesta i narod se nada da će ponovo na nekoj livadi zajedno obilježavati 1. maj, iako danas imamo tri prva maja i niko ni sa kim ne slavi. Jedni stoje u redu za grah, drugi za sendvič, treći za prehrambeni paket, a istovremeno se između ne podnose. Moj stari bi u današnji vakat znao da kaže da smo mi u Bosni i koronu podijelili, pa tako danas imamo covid 18, covid 19 i covid 20.
Kad jave da je neko obolio od covida 19, odmah znaš da je musliman u pitanju, ako je covid 18 onda je Srbin i tako dalje, al’ eto, narod se snalazi. Rade deset sati dnevno za minimalac kod gazde sa najnovijom mečkom čija ratkapa vrijedi kao deset njihovih plata. Bez godišnjeg, bez pauze, bez regresa, iako imaju bolju diplomu od gazde, ali koga briga, gazda se snašao. Gazda može da se bavi uzgojem malina, a da istovremeno uvozi respiratore. Naravno, zahvaljujući stranci, a ne školskoj diplomi, diplomu ionako možeš kupiti na svakoj povećoj pijaci.
A ti, šta ćeš, bolan? Ako nešto prigovoriš gazdi ili zatražiš svoja prava koja radniku i pripadaju, poslat će te kući jer na desetine takvih poput tebe čeka da zauzme tvoje mjesto. Radi i šuti, i zahvali Bogu što imaš posao, a oni tamo u Berlinu i Parizu što svaki 1. maj protestuju i traže ta neka svoja radnička prava, to neko povećanje satnice i veći topli obrok, su budale. Koji luđak još protestuje za 1. maj i propušta izlet u prirodu i jagnje na ražnju? Pa samo za 1. maj i imamo slobodan dan od gazde, zašto ga tračiti na neke glupe proteste?
Žilav je ovaj narod, ba, neće on tek tako nestat, iako ga handre sa svih strana, kako stignu. Barem, stari tako kaže. Moj stari je danas hvala Bogu i dalje živ i nekako ga sa tugom posmatram svakog 1. maja u godini. Nema više bijelog pezejca parkiranog u avliji, Vučkov tranzistor sa ZOI 84 je davno crko, a stari je odavno shvatio da ne zna ni da pjeva, pa tako ove dane provede nekako ćutke, iako u garaži ima mnogo bolji auto, ali nije to – to.
Vidi mu se u očima da bi sve dao da ponovo jutrom ponosan stoji pored pruge i sa onim izbezumljenim žarom u očima nestrpljivo čeka da dolje u daljini voz izbije iz krivine i da mi opali ćušku i kaže; Maši, budalo!, a ja bi počeo da mašem iako uopće nisam ni znao zbog čega mašem.
Danas napokon znam.
