Predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH Milan Tegeltija, njegova zamjenica Ružica Jukić i glavna državna tužiteljica Gordana Tadić skinuti su s liste putnika za studijsko putovanje u Pariz u organizaciji Evropske unije.
Na ovaj način, iz sjedišta EU u Briselu prvim ljudima državnog pravosuđa poslana je jasna i nedvosmislena poruka: u vas i vaše karijere, vaše pravosudno obrzovanje uloženi su silni milioni, gurani ste na sve moguće načine do vrha, žmirili smo na jedno oko i kad smo vidjeli i znali da imate političku podršku i da ste favoriti određenih političkih lidera – na sve to ste vratili nizom afera koje mirišu na korupciju i klijentelizam, uzvratili ste nedostatkom bilo kakve odgovornosti i moralnim sunovratom, što je kulminirao aferom potkivanje.
Sam ovaj potez Evropske unije iznimno je bitan i mnogo više od puke simbolike. Naime, Milanu Tegeltiji, Ružici Jukić i Gordani Tadić, koji su na pozicije koje obnašaju došli – a što se ne smije nikako zaboraviti – uz punu političku podršku Milorada Dodika i Dragana Čovića, na jednostavnom primjeru stavljeno je do znanja da je njihovo vrijeme pri kraju.
Da je magareća klupa u koju su postavljeni tek prva mjera u nizu koje bi trebalo da uslijede budući da je i pticama na grani odveć jasno da se Tegeltija ni živ ni mrtav ne namjerava povući, a da će ga nesretna Ružica Jukić, kojoj su maniri ponašanja prema svima oko sebe i produkcija vokabulara zastali negdje u predškolskom, pratiti kao vjerna sjenka.
Međunarodna zajednica, koliko god željela da sačuva mir u kući, ipak već vrlo dobro zna i da se Gordana Tadić, kao najneefekasniji prvi čovjek državnog tužiteljstva u njegovoj povijesti (osnovano 2003. godine), potpuno ogolila i iskristalizirala kao čovjek Dragana Čovića, zbog čijih će interesa zaustaviti, obesmisliti, opstruirati sve i jednu istragu i proces koji njenom političkom pokrovitelju nije u interesu.
Ona je to na praktičnom primjeru nedavno i pokazala nakon što je zaustavila najveću obavještajnu aferu u BiH od rata naovamo (SOA selefije), jer su u nju, posredno i neposredno, (bili) umiješani njeni politički pokrovitelji iz HDZ-a, uključujući njihovu političku majku iz Zagreba, pa čak i njena dva rođaka!
Naredni korak su smjene ili ostavke. Istina, teško je i zamisliti da bi se i u naluđem snu Tegeltija mogao sam povući, pogotovo jer se ovih dana razmeće prijetnjama da će tužiti sve i svakoga koji su pisali o aferi potkivanje s njim u glavnoj ulozi, pa je za očekivati da bi ga stranci uskoro mogli „materijalno upoznati“ s kompromitirajućim dokazima, uz uslov njegove bezuslovne ostavke.
Treći korak bio bi najlogičniji u svim državama razvijene parlamentarne demokratije i vladavine prava – procesuiranje i zatvorske kazne za sve zataškane afere, rad protiv interesa vlastite države i korupciju, no pošto BiH nije zemlja razvijene parlamentarne demokratije, a još manje vladavine prava, taj film, barem u skorije vrijeme, teško da ćemo pogledati.
Da se razumijemo, uopće ne bismo došli dovde da nije bilo bekompromisnog angažmana magazina Žurnal, nekolicine medija i čestitih novinara, prevashodno kolege Avde Avdića, uprkos, s druge strane, ogromnoj grupaciji klijentelista, karijerista, daktilografa iz redova naših kolega, koji su, držeći svoje nesretne diktafone, s uživanjem i osmijesima unazad godinama gledali i slušali salvu uvreda i prijetnji bh. političkih prvaka, sa Miloradom Dodikom na čelu, prema kolegi Avdiću i svima nama koji pokušavamo da odbranimo čast i dignitet profesije.
Bili smo i kreteni, i soroševci, i britanski obavještajci, i plaćenici, i crveni, zeleni, narandžasti, islamisti, islamofobi… teško se prisjetiti svih tih silnih epiteta koji nekako po difoltu idu uz novinare koje smatraju budalama zato što časno i pošteno rade svoj posao.
Jer, kao što sam već rekao, žalosno je društvo u kojem tek nekolicina medija, pet ili deset novinara i par aktivista zalažu vlastitu egzistenciju, poturaju vlastiti obraz i žive na ivici, kako bismo se svi skupa oslobodili najtežih okova korupcije kao općeprihvaćenog društvenog standarda koji se završava potkivanjem.
I tako, možda ne danas, sutra, ili za mjesec, ali i na ovom drastičnom primjeru pokazaće se da se potkivanje duguročno ne isplati. Jasno je da ljudi koji izgube kontrolu nad vlastitom moći i džet-seterski uživaju u svom nadrealnom svijetu luksuza, koji se pate po morskim dubinama Maldiva i jašu i handre jadne slonove po Tajlandu dok većina njihovih sugrađana nema posla ili preživljava od 400 maraka mjesečno, prije ili kasnije moraju iz oblaka tresnuti o zemlju među nas, obične smrtnike.
A kad se to desi ta vrsta pada boli najviše na svijetu..
