Pseudonim za Crnu Goru je Izborni Proces. Ovaj i ovakav pseudonim ovu državu ne košta novaca koliko je košta kolektivne retrogradne misli, koja se potrudila da gubi, ili izgubi temelje evropskog postamenta.
Bez tih temelja, Crna Gora pada na zemlju, sa koje se mnogo puta izdigla iznad asimilacione politike zvaničnog Beograda, i iznad teokratske organizacije – militarističke boje, kao što je Crkva Srbije. No, padne li ovoga proljeća i ljeta – ponovni procvat – ni akteri, svjedoci, ni suci neće dočekati. Unazad više godina, crnogorska stvarnost je bila toliko stvarna – da se u nju nije moglo povjerovati, te su Crnogorci (napokon kao oni iz vica) postali dovoljno lijeni da protrljaju site oči, i uoče žvale Načertanija koje hrle k njima.
SKRETANJE S EVROPSKOG PUTA
I gle čuda: 2020. godine evo nas u čudu. Vlada sastavljena od svetosavskih primata (ili apostola) koji su državu namučili baš kao Bog grešnog Jova, samo bez nagrade na kraju; vlada u koju nijesu vjerovali ni oni koji su je predložili, desila se, i pala je. Njen blaženo-alkoholisani predvodnik Z.kojega je delegirala Crkva Srbije, naprasno postaje izdajnik svetosavlja, pa se ispostavlja da su crkovne nade uzalud posijane, dok sa grana bespuća Demokratski front čeka ono što dočekati ne može.
U međuvremenu: Građani neiskusni, naviknuti na suverenitet, naśeli na crnogorsku dosljednost – počeli su da se komešaju, da mjere, da vagaju i da sijeku, no nikako da se ujedine i stresu nacionalističku gubu. Morali su da se navikavaju na Vučićevu svetosavsku slobodu koja je sebi, mimo svakog zakona, oslobađala pozicije po dubini sistema ne bi li na taj način (transparentno) skrenula Crnu Goru s evropskog puta.
Međutim, teokratski i velikosrpski planovi ne teku najbolje, pa tada, uz pomoć kojekakvih prosrpskih i proruskih agentura, novu vladu formira potpreśednik prethodno posrnulog sistema, Dritan Abazović. Psihološki status građana: Zbunjeni, a pojedini dovoljno naivni da progutaju evropski fiktivni kolač koji je pripremila Dritanova URA.
No, svoj legitimitet ubrzo gubi i 43. Vlada Crne Gore, koja i danas u svom odlazećem i nelegitimnom statusu (koji traje duže nego ona sama) donosi nepromišljene političke odluke, a sve na ruku “srpskoga sveta” koji zagovaraju, kako beogradske struje, tako i one iz Republike Srpske. Čovjek koji je imao istorijsku šansu da Crnoj Gori bude novi vjetar u leđa – on joj je bio i jeste vjetar u prsa, iznevjerivši sve suverenističke elemente ove države. Abazović je izabrao da otvori vrata Vučićevim hijenama koje se trude da na sve moguće perfidne načine poraze Crnu Goru i dovedu je u vazalni položaj. Nego kako sad stvari stoje, njegova URA traži slamku spasa pomoću koje bi (sa svojim bijednim procentima) zadržala određene poluge moći, a slamke niđe!
Nakon pada Dritanove vlade, Crnogorce zapljuskuje novi izborni proces – lokalni izbori. Do tada, najjači suverenistički blok, gubi povjerenje građana, koji su zavedeni zaslađenom politikom juniora 42. apostolske vlade, Jakovom Milatovićem i Milojkom Spajićem, ekonomskim kaskaderima i latentnim svetosavcima. Nego, tek nakon lokalnih izbora, građani su mogli da spoznaju kompetencije političke partije Evropa sad, koju predvode pomenuti družbenici. Ono u čemu se ogleda njihova politika – jesu neizdrživo visoke cijene goriva i osnovnih životnih namjernica, zatim, opšte manipulacije, i saradnja sa najistaknutijim negatorima crnogorske države, a sve pod bojama evropske retorike. Te su i sa takvima formirali vlast u više crnogorskih opština, đe su uspješno otpočeli sprovođenje političkog revanšizma.
DVA JASNA IZBORA
Nakon lokalnih izbora, na red su došli i predśednički. Za tu poziciju se borilo sedam kadidata od kojih su čak četiri Vučićeva produžena ruka. Najgori crnogorski politički scenario je pobjeda bilo kojeg od četiri svetosavska kandidata, među kojima su i oni koji ne priznaju državu u kojoj žele određenu polugu moći. Puteve njihove politike nije potrebno objašnjavati.
Crnogorci ovoga puta imaju jasnu sliku o tome – ko je ko, i čija se politika temelji na evropskim vrijednostima, a čija na putinovskim. No, i pored jasne slike, Crnogorci su nepredvidljivi, a prośečni glasač odluku donosi u odnosu na trenutno emotivno i/ili patriotsko stanje uma. Ruka hoće jedno, mozak drugo. Neizvjesnost i kriza identiteta u najavi. Analitičari se ne usuđuju da izlaze s mogućim procentima jer je ovoga puta zaista sve moguće.
Ukoliko se dogodi da predśednik Crne Gore postane Jakov Milatović – koji i nije na toliko iznenađenje ušao u drugi izborni krug, Crna Gora će lukavim metodama biti servirana “srpskom svetu”. Kampanja ovog kandidata zasniva na tome da se on odnekud vratio da spasi državu – a vratio se samo da bi spasio državu od Crnogoraca. Kako to znamo? Dovoljno je da vidimo njega i njegovog drugara Spajića kod Dodika. A ko ide kod Dodika – taj o dobru ne misli.
Još razloga? Ko ide kod popa Joanikija – taj može misliti samo na saradnju sa ruskim službama, na razdor među ljudima, ili je naprosto neinformisan o popovim zadnjim namjerama kojima treba posvetiti posebne stranice.
Još razloga? Otprilike 80% građana glavnog grada (prošlogodišnji lokalni izbori) je glasalo da Jakov Milatović ne bude gradonačelnik Podgorice, niti bilo ko iz njegove partije, međutim – funkcija mu je pripala uz pomoć koalicionih partnera.
On će iznevjeriti tu poziciju (Podgorica ne zna ko će biti gradonačelnik) da bi se prekandidovao za predśedničku fotelju, umjesto svog partijskog druga Spajića, koji je obmanuo javnost informacijom da nema srpsko državljanstvo, no, ispostavilo se drugačije pa je ostao bez kandidature. Teško je objasniti riječima, ali nije teško razumjeti; sve radnje partije Evropa sad su jedna opšta drama apsurda koji odgovara samo srpskoj nacionalističkoj struji. Takođe, nesumnjivo je da će Evropa sad imati punu podršku Crkve Srbije, a kako je najavio Andrija Mandić, imaće i podršku Demokratskoga fronta.
Drugi kandidat za predśednika, ujedno i lider najjače i najotvorenije prosrpske nacionalističke struje u Crnoj Gori, bio je Andrija Mandić (na kraju u prvom krugu osvojio 19% glasova). Čovjek s kojim znaš na čemu si. Ne priznaje državu, ne priznaje crnogorski jezik, ne ustaje prilikom intoniranja himne, ne priznaje crnogorsku crkvu, zastavu, a uzgred, koristi se zapaljivom retorikom – pozivajući kojekakve ratne drugove da „brane” Crnu Goru.
No i pored navedenog, on zaslužuje jednu dozu poštovanja u odnosu na druge Vučićeve marionete, poput Alekse Bečića, Dritana Abazovića, Jakova, Milojka, pa i potpuno marginalnog kandidata Gorana Danilovića – koji jedno zbore a drugo misle i rade. Dakle, Andrija Mandić. Kandidat za predśdnika države koju ne priznaje, bio je najgora moguća opcija za crnogorsku budućnost. Čovjek koji otvara vrata srpskim i ruskim strujama za koje je Crna Gora veoma važna zemlja iz geopolitičkih razloga. Srbiji zbog nesuđenog mora i zbog moguće adekvatne zamjene za zauvijek izgubljeno Kosovo, dok smo Rusiji strateška meta, za uspostavljanje dominantnog uticaja na Balkanu, i skretanja Crne Gore s evropskog kursa. Rusiji bi dobrodošla destabilizacija Balkana, na čemu se i intezivno radi, ne bi li na taj način Ukrajina ispala iz fokusa zapadnih zemalja.
Dio tih ruskih pipaka u Crnoj Gori je Demokratski front, na čelu sa Andrijom Mandićem. Međutim, predśednička kampanja ovog prosrukog kandidata – gle čuda, ima veoma pomirljiv ton, do neprepoznatljivosti. Odjednom se kaje za sve izgovorene riječi, odjednom mu ne smeta NATO, odjednom bi da miri, da zakrpi sve međuljudske pukotine, čak saopštava Milu Đukanoviću da mu nije lični neprijatelj. Dirljivo.
ŠTA JE DPS POKVARILA
Takođe, ne možemo a da ne primijetimo njegovu naprasnu smirenost tokom javnih natupa i pogled nevinog mekušca, da nas to ponuka da se zapitamo na kojim je tabletama. Sve to – koštalo ga je izostanka očekivanih glasova, jer se ispostavilo da je pomirljivim tonom razočarao nacionalističku glasačku struju. Ali, prekinućemo patetičan ton opisa, i napomenućemo da Crna Gora zaboravlja brzo, ali ne baš tako brzo, da bi zaboravila najgnusnije fašističke poruke, omalovažavanje crnogorskog naroda, ponosno isticanje četničke titule „vojvoda”, šurovanje sa stranim agenturama i pokušaj državnog udara 2016. godine. Da budemo konkretni – pobjeda ovoga kandidata bi označila kraj crnogorskog suvereniteta, i to u skoroj budućnosti. To bi se automatski odrazilo na suśedne države, na Kosovo i na BiH. Vučiću i Dodiku bi oslačalo, pa kad može u Crnoj Gori, možda može i u pomenutim državama. Rusija bi trljala ruke, dok bi EU ośetila gorak ukus zbog svog zanemarivanja političke situacije.
Međutim, Demokratski front nije imao sreće, pa će, kako smo već naveli – svoju podršku u drugom izbornom krugu dati predśedničkom kandidatu Jakovu Milatoviću, s kojim bi Crnu Goru očekivala ista budućnost koju zagovara Mandić, samo sprovođena na malo suptilniji način.
Nakon poraza na parlamentarnim izborima 2020. godine, kao i nakon poraza na lokalnim izborima, procrnogorska partija DPS, na čelu s Milom Đukanovićem, dobila je novu šansu da popravi ono što je pokvarila.
Što je to pokvarila? Sve. A rezultat svega toga jeste ono kroz što Crna Gora prolazi u posljednje dvije godine. Iz prvih redova posmatramo sliku “srpskog sveta” koja se manifestuje kroz konstantne kritike međunarodne zajednice, kroz prijetnju zamrzavanja pregovora za pristup EU, kroz revanšizam, kroz militarističke poruke Crkve Srbije, koja velikodušno podržava fašisoidnog istoričara Rakovića, takođe Vučićevog trubadura.
Dakle, ukoliko u drugom krugu dođe do pobjede predśedničkog kandidata Đukanovića, to će biti veoma mali korak koji će pokušati da iz posrnuća čupa državu, korak koji će biti zračak nade za evropsku budućnost crnogorske države. To će ujedno predstavljati i slabašnu rampu uticaju Rusije, i na neki način otežati joj djelovanje koje ima za cilj da raspiruje tek ugašene balkanske vatre, a takođe – poljuljaće srpsku ideju o svim Srbima u jednoj državi, pa će region moći da uživa blagi predah.
Crnogorski narod ima priliku da pokaže svoje civilizacijske kapacitete, makar to bilo i neželjeno davanje glasa Đukanoviću, jer više nije riječ o njemu i njegovoj partiji, već o budućnosti koja će nas odvesti putem svetosavske asimilacije, ili putem evropskih porodica. Nažalost, imamo samo jednog relevantnog kandidata, koji predstavlja najjaču opozicionu partiju.
Drugi izborni krug je 2. aprila. Đukanovićeva partija će morati dobro da se potrudi da bi ostvarila pobjedu, a kako je i sam lider partije saopštio – postoje džepovi đe će potražiti dodatne glasove, misleći na opštine u kojima je bila niska izlaznost, do svega 30 ili 40%.
U svakom slučaju, Crna Gora je na prekretnici. Rezultati predśedničkih izbora će približiti sliku predstojećih vanrednih parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. juni, 2023. godine, što će zasigurno odrediti put crnogorske države, te će u određenoj mjeri uticati i na region. Ako srpski puls nastavi da otkucava u Crnoj Gori, zakucaće i u zemljama regiona.
