Tri mjeseca nakon povratka u Banjaluku, grad u kojem mu se dogodila najveća tragedija koja se čovjeku može desiti – ubistvo djeteta, Davor Dragičević nastavlja tražiti pravdu za sina Davida – ovoga puta najavljujući i politički angažman.
Ni vlastima ni opoziciji RS on neće biti lak protukandidat ukoliko se prisjete da je u nekom trenutku za svoju borbu okupio oko 40.000 ljudi na banjalučkom Trgu Krajine. Kao i da je dobio podršku i iz Federacije BiH, te naših građana koji žive u inostranstvu.
Dragičević se sklonio u Beč nakon policijske represije, progona i hapšenja aktivista grupe Pravda za Davida tokom protesta 30. decembra 2018., vjerujući da se te noći spremala njegova likvidacija. Tri godine kasnije, on kaže da se ništa u Banjaluci i BiH nije promijenilo: i dalje dominiraju nacionalizam i populizam, kao i borba političara isključivo za lične finansijske interese. Zbog toga ne vidi perspektivu u bližoj budućnosti – kako s pozicijom, tako i s opozicijom.
Iako dijelu javnosti nisu bile jasne Dragičevićeve kritike pojedinih političara iz redova opozicije, u razgovoru za Inforadar po prvi put javno iznosi da su ga neki opozicionari navodili da tokom protestne šetnje ka RTRS-u uđe u zgradu javnog servisa, gdje su ga, kako kaže, čekali specijalci, inspektori MUP-a RS i hapšenje za državni udar. Davor Dragičević je odbio da uđe u zgradu RTRS-a, ali optužnicu za državni udar nije izbjegao, za razliku od opozicionara koji su ga nagovarali da uđe.
Ekskluzivno za Inforadar Dragičević otkriva šta je prethodilo tome na sastanku održanom dan ili dva prije proteste šetnje ka RTRS-u.
„Na sastanku kojem sam prisustvovao s članovima grupe Pravda za Davida (PzD) kod Draška Stanivukovića u kući, a gdje je bila prisutna i Jelena Trivić, Draško i Jelena su spominjali neke plinske boce, da se i to ponese ispred RTRS-a ili Narodne skupštine Republike Srpske. Međutim, ja i članovi grupe PzD smo to decidno odbili. Kao što sam rekao i taj dan kad smo krenuli u protestnu šetnju – ja i članovi PzD nismo ovde da rušimo ikakve institucije. Onaj ko hoće neka to radi. Jedino što sam tražio na tom sastanku – i taj zahtjev mi je udovoljen – da oni obezbjede binu i razglas. Poslije toga sam skupa sa Željkom Dabićem napustio taj sastanak, a ostali članovi grupe PzD i ovi koji su bili sa Draškom su ostali u kući. Nije mi jasno zašto se i dalje protiv mene vodi istraga za državni udar, to bih volio pitati Okružno tužilaštvo u Banjaluci. Protiv Draška Stanivukovića je ta istraga odbačena ili obustavljena“, kaže Dragičević.
Mnogo ljudi vam je zamjerilo što ste uopšte napustili Banjaluku. Smatrali su da neko kome se desila takva tragedija treba da ostane i da se bori. Kako biste odgovorili na te kritike?
DRAGIČEVIĆ: Pa kad pogledaš sve dokaze, kad si svjestan da ti je država, entitet, MUP RS oteo, mučio šest dana i na kraju ubio dijete, jasno je da a i dalje radi te stvari isto kao i do 30.12.2018. Imaju snimci MUP-a RS i MUP-a Srbije gdje kreće konačni obračun sa Davorom Dragičevićem i grupom Pravda za Davida. Taj dan da se nisam sklonio, sigurno bih bio likvidiran. Ovo što su oni pokušali, a posebno Draško Stanivuković i Jelena Trivić, pokušali su da insceniraju moj ulazak u zgradu RTRS-a. U zgradi RSTRS-a, prema saznanjima koja sam dobio iz MUP-a RS od advokata svog, u tom momentu dole je bila specijala u podrumu, a gore su bili inspektori sa nalogom za hapšenje i to bi bio čisti državni udar i tu me ne bi spasio ni advokat Ifet Feraget. Kada to nisu uspjeli, Draško Stanivuković je otišao svojoj kući. Nije mu uspjelo da me takoreći namami u zgradu RTRS-a. Pokazivao mi je glavom da uđem. Zašto on i Jelena Trivić nisu ušli? A glavni ideolog te akcije bio je Adam Šukalo. On je bio na korespodenciji Draška Stanivukovića, Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Ja znam dobro da ja svima smetam. I smeta da se otkrije istina, a to je da je vrh institucija učestvovao u ovom svirepom zločinu. Kad to sa RTRS-om nisu uspjeli, vratio sam se na trg. I prilikom mog povratka na trg, vidjeli su da nisam nasjeo na to i krenuli su u konačni obračun. Loveći mene, tu bi bio pokušaj moje likvidacije. Svako onaj ko kaže da nisam trebao da odem, evo ovo je sad dokaz – nisam bio tri godine i šta se desilo u entitetu, da li su pronađene Davidove ubice? Nisu, već se i dalje vodi montirani proces s ciljem zataškavanja ubistva.
S obzirom da su i Adam Šukalo i Draško Stanivuković podržavali proteste, barem je tako na početku izgledalo, na osnovu čega sada tvrdite da su upravo ova dvojica bili na vezi s Vučićem i Dodikom?
DRAGIČEVIĆ: Na osnovu mojih sastanaka – kako s jednim, tako i sa drugim. Na osnovu sastanka u kući Draška Stanivukovića, za šta imam svjedoke. A što se tiče Adama Šukala, apsolutno znam, zato što je njemu advokat Duško Tomić, kojeg su oni doveli skupa s Antom Nobilom i Zorom Nikodinović Dobričanin sa ciljem da se zataška ubistvo Davida Dragičevića. Sve ono što je bilo u skupštini, dueli između Adama Šukala i Dragana Lukača, kao i između Draška Stanivukovića i Lukača – inscenirano je s ciljem odvlačenja pažnje i kupljenja političkih poena. Neko ko se udara i pljuje u Narodnoj skupštini ne može onda biti u Piskavici prošlo ljeto, kao Stanivuković, da se s ministrom grli, ljubi i pozdravlja.
U javnosti se povremeno mogao steći utisak da ste ogorčeniji na opoziciju nego na vladajuću strukturu?
DRAGIČEVIĆ: Zna se dobro koga sam ja od početka optužio. SNSD, crvenu sektu i režim. A opozicione političare ni jednom nisam zvao niti vukao za rukav niti govorio da nešto kažu ili obećaju. Oni su to sami uradili. Evo poslije te akcije MUP-a RS i poslije izbora, jesmo dobili Pravdu za Davida? Nismo. Šta se desilo s onim ‘Idemo do kraja’? Zašto sada opozicioni političari ne stoje na trgu tražeći pravdu za Davida Dragičevića? Branislav Borenović je rekao da će ući u skupštinu samo da ostavi papir na kojem se traži novi izborni zakon, zakon o RTRS-u i pitanje ko je ubio Davida. Šta je s tim obećanjem? Jelena Trivić je tri puta rekla da neće ući u nenarodnu skupštinu. Draško Stanivuković je tri ili četiri puta neke stvari ponovio. Zašto su to uradili? Ja bih volio samo znati šta se promijenilo u zadnje tri godine da niko od opozicionih političara neće da nasilno uđe u zgradu RTRS-a. Pa neće zato što im je sad dozvoljeno legalno, zato što sad gostuju. Vidim da su sada toliki kritičari Milorada Dodika i Željke Cvijanović da su stavili 9. januara njihove slike – i Dodikove i Cvijanovićkine, pa je Stanivuković napisao da oni hoće da pobijede te sitne političke čarke i nesuglasice. Ako su to stvarno sitne političke čarke – onda u redu.
Već tri mjeseca ste u Banjaluci nakon gotovo trogodišnjeg izbivanja. Šta se promijenilo za to vrijeme ovde?
DRAGIČEVIĆ: I politička i bezbjednosna i svaka druga situacija u ovom gradu i entitetu mogu reći da je gora nego 30. decembra 2018. kada sam nažalost morao da napustim svoj grad. S tačke gledišta mog odsustva odavde i boravka u Beču dvije godine i 10 mjeseci, gdje sam se jednostavno osjećao slobodan, bezbjedan i gdje je život skroz drugačiji u odnosu na ovde gdje su nacionalizam i populizam svakodnevna tema, ovo je borba za više interese i ličnu promociju. Ovaj entitet i čitava BiH, način na koji trenutno funkcionišu, ne može ništa dobro donijeti. Mislim da u bliskoj budućnosti ovde nema nikakve perspektive. Ni za mlađi naraštaj, ni za ostale građane. Jer sudjelujemo u onom što se naziva nevladavina prava, nefunkcionisanje institucija, kako RS, tako i FBiH. To se prelijeva na nivo čitave BiH, tako da normalan život nije moguć u ovoj situaciji. A politička situacija mi je bila jasna 9. januara kada sam ja kao slobodni građanin krenuo na Trg Krajine i kada mi je zabranjeno da dođem sa transparentom „Pravda za Davida“. Pokazalo se da je u ovom entitetu jednoumlje i da su svi na istoj strani. Draško Stanivuković je napisao tog dana da pozicija i opozicija trebaju prevazići „sitne političke nesuglasice“. To su samo interesne grupe ljudi kojima je cilj finansijska korist njih samih. Apsolutnio nemaju volje i snage niti da se odupru ovom režimu, niti da bilo šta promijene. Gledaju samo svoje interese i kako će uhljebiti ljude oko sebe. Kad gledate njihove portale i objave, približno mi je da se ponašaju kao neka dobro organizovana sekta. I kad treba na nekog da se obruše, svi su u tome jednoglasni i svi isti pravac slijede. Mislim da izbori nisu potrebni. Jer ovaj sistem nema ko da promijeni – s ovim ljudima, s ovim glasačima i, naravno, s ovim političarima. Možete misliti da je jedan Mirko Šarović još uvijek u politici? Mislim da treba biti u penziji, neka se igra s unucima.
Kako se Vi lično osjećate ova tri mjeseca otkako ste se vratili u grad u kojem Vas je zadesila najveća tragedija koja se nekom može dogoditi?
DRAGIČEVIĆ: Ja sam se skoro tri godine spremao na povratak i znam dobro šta me čeka. I sve ono što su i pisali i pričali – Davor Dragičević nije ugrožen – evo sad se to i demantuje. Nakon tri mjeseca od mog povratka, traje represija – kako prema meni, tako i prema članovima PzD, prema mojoj porodici, kćerki i to od strane zločinačkog MUP-a RS na čelu sa Draganom Lukačem. Možete misliti, kerovi policijski spavaju ispred kuće Davora Dragičevića. Za 50 godina u ovom gradu nisam napravio ni jedno kriminalno djelo, niti bilo kakav prekršaj. Naravno da se ne osjećam niti sigurno ni bezbjedno, ali nije mi to tolika briga. Ja sam davno odlučio o putu kojim idem. Prilikom povratka iz Austrije rekao sam da ću sad igrati otvorenih karata prema svima.
Kakav pritisak se vrši na vašu porodicu?
DRAGIČEVIĆ: Kćerka je bila tu, imala je zimsko ferje u Austriji. Sad, 9. januara prilikom mog odlaska na trg, pratili su me, spavali su mi ispred kuće, dijete je bilo u kući. Nisam mogao dijete da ispratim nazad u Austriju. Nisam mogao da je odvedem na autobus. Jer to su njihove namjere. Njihove namjere su bile 17. na 18. da otmu Davida Dragičevića i na kraju je rezultiralo time što su ga ubili. To je sve jasno i jedan veoma važan podatak: taj period od šest dana i šest noći 2018. kad smo svi tražili Davida, znate li ko ga nije tražio? MUP RS, i postavlja se pitanje zašto ako smo im prijavili nestanak? Pa zato što je bio kod njih. I želim zbog javnosti, evropske i svjetske, da dođe istina i pravda i da vide s kakvim monstrumima, ubicama i zločincima živimo okruženi u ovoj državi.
Nedavno su krim tehničari Mikica Marjanac i Zoran Bošnjak oslobođeni optužbi za uništavanje dokaza u predmetu “Dragičević” jer, kako je rečeno, Tužilaštvo u ovom slučaju nije dokazalo navode optužnice. Kako to komentarišete?
DRAGIČEVIĆ: Pa ja sam i dan prije toga, kao laik, najavio da će presuda biti oslobađajuća. Jer to je montiran proces koji se vodi od 2018. godine, samo sa ciljem da se pomogne zataškavanju organizovanog ubistva Davida Dragičevića. Do sada smo predali sigurno 10 prijava protiv tužioca Dalibora Vreće koji je glavni zataškivač organizovanog Davidovog ubistva i koji nije nikako mogao da vodi taj proces. Ono što je indikativno je ko je mogao uopšte da potvrdi tu optužnicu? Optužnica je potvrđena tako da bi se dvojica krim tehničara lagano oslobodili optužbi pošto u tom procesu tužilac nikakve dokaze nije ponudio. Tužilaštvo je moralo podignuti optužnicu za organizovani kriminal. Tu su se trebali naći i Siniša Kojdić i Đorđe Rađen i Željko Karan i svi oni koji su bili tih dana u prostorijama MUP-a, koji su tih dana bili u Zavodu za sudsku medicinu i koji su skupa učestvovali u prikrivanju dokaza. Jer morate znati da je Davidov donji veš krunski dokaz davljenja, načina na koji je nastupila smrt. A za to imamo pismo Radovana Furtule, obducenta sa VMA, koji nedvojbeno jasno ukazao da je smrt Davida Dragičevića nastupila davljenjem. Međutim, nažalost su se opet umiješale institucije RS samo sa ciljem da bi se krim tehničari oslobodili jer kao što je poznato – za isto djelo se ne može suditi dva puta. A moje nade su sada na Tužilaštvu BiH.
U kojoj je fazi proces u Tužilaštvu BiH?
DRAGIČEVIĆ: Ja sam kao otac sam odnio 70 posto dokaza Tužilaštvu BiH, dobrovoljno. Mislim da trenutno imaju i previše dokaza. Imaju i moj telefon koji je tu noć bio kod Davida, imaju toksikološke nalaze kose, tako da očekujem da Tužilaštvo samo postupi po dokazima koji postoje. Ništa drugo. Naravno ako budu smjeli. Uskoro očekujemo sastanak, Ifet Feraget, Muriz Memić i ja sa v.d. glavnog tužioca Milankom Kajganićem i postupajućim tužiocima za moj i Memićev slučaj. Tražićemo da se proširi tužilački i istražni tim i da se ova dva slučaja stave kao prioritet. Ne bude li hapšenja do 26.3., što je tačno četiri godine od zločinačke pres konferencije MUP-a RS, ujutro sam sa šatorom pred Tužlaštvom BiH i odatle neću otići dok se nešto konkretno ne desi. Naravno, oni mene mogu hapsiti, ali to mene apsolutno ne interesuje.
Kako su prošle gotovo tri godine boravka u Austriji? Dio javnosti je spekulisao, nagađao i pitao se od čega živite u Beču?
DRAGIČEVIĆ: Tamo sam bio zahvaljujući dobrim ljudima koji su mi pomogli, pretežno zahvaljujući čovjeku koji mi je dao garsonjericu. Nisam ni u kakvom apartmanu bio, u Hajatu kako neki nagađaju, već sam bio u podrumskim prostorijama, ali bio sam slobodan i zadovoljan tim. Osnovali smo tamo udruženje u Beču gdje radi Jelena Marjanović, radi majka Suzana i ja, a dosta ljudi nam pomaže na širenju istine i animaciji ljudi kako naših tako i austrijskih državljana da im probamo iz prve ruke dočarati šta se događa u BiH. Sačuvao sam prije svega mentalno i fizičko zdravlje, ljudi s kojima sam tamo bio i s kojima sam uspostavio kontakte su mi zaista mnogo pomogli. Da se psihički oporavim, da u svojoj glavi dosta stvari posložim onako kako treba, a sve u cilju mog povratka u Banjaluku. Vidim da mnogima i iz politike, a nažalost i nekima koji se predstavljaju kao članovi grupe Pravda za Davida, nije sjelo to što sam se vratio. Oni su imali neku percepciju da ću ostati tamo, da sam ja naplatio svoje mrtvo dijete, da sam uzeo pare, da sam se tamo bahatio, provodio, da sam držao slastičarne, restorane, picerije… Ali to samo govori o mentalnom sklopu našeg naroda ovde. Jer gore kad sam bio, niko to nije ni pomislio. Ljudi su mi stvarno s toliko empatije izlazili u susret da mi pomognu da se snađem, da preživim. Meni je tamo bilo bitno da sam slobodan, da nisam progonjen. Besplatno sam koristio te prostorije što mi je taj čovjek dao, od austrijske države nisam dobio ni centa pomoći. Iz dijaspore i odavde su mi ljudi na određen način pomagali, ali to su stvarno bila zanemariva sredstva koja su mi, naravno, pomogla da bih se ja gore održao i da bih se sad vratio u Banjaluku.
Koji su vaši planovi u narednom periodu kada je u pitanju stranka Pokret pravde? Da li će partija izaći na opšte izbore i s kim to uraditi s obzirom na dominantno nacionalističko glasačko tijelo?
DRAGIČEVIĆ: Postoje članovi Pokreta pravde na čelu s predsjednikom Ozrenom Perduvom koji rade intenzivno na učestvovanju u izborima. Sad radimo na izborima za mjesne zajednice u februaru. Hrvatska ima slogan ‘Možemo’, u Srbiji Ne davimo Beograd ima slogan ‘Moramo’ a nažalost mi smo se nekidan našalili na sastanku i rekli da bi naš slogan za izbore trebao biti ‘Nemamo s kim’. Mi ipak radimo intenzivno na pripremi za izbore ove godine. Nadamo se da ćemo ponuditi najbolje kandidate i program. Meni je jasno da mi otklonjeni od etnonacionalizma, šovinizma i mržnje, nećemo imati gotovo nikakvu podršku, ali mi od tog puta nećemo odustati. Ono što smo zacrtali je da svoju borbu nećemo zasnivati ni na kakvom populizmu, ni na kakvim lažnim obećanjima. Postoje ti divni, čestiti i hrabri ljudi koji sve to rade na dobrovoljnoj bazi. Ako narodu za ove četiri godine nije jasno koliko se mi svi zajedno borimo, da se stvarno borimo za njihova prava i da nas niko ne plaća, trošimo svoje vrijeme, resurse i energiju.. sve to da bi napravili mali iskorak ka nečem boljem. I osnova svega, što smo se usaglasili, uključujući i predizbornu kampanju, biće Dejtonski sporazum kao sveto slovo za sva tri naroda u BiH. Jer on se za sada, smatramo, ne treba niti mijenjati. Nažalost, u eri šovinizma treba da postoji jedan takav sporazum. I druga stavka je vladavina prava. Sve ostalo poslije će doći na svoje.
Da li ćete vi konkretno napraviti iskorak u politiku svojom kandidaturom, ili ostajete fokusirani na ovaj pravni segment?
DRAGIČEVIĆ: Ja sam, naravno u Pravdi za Davida, ljudi na čelu sa Ozrenom Perduvom imaju svu moju podršku. Vrijeme i okolnosti će uticati na to koliko ću se ja politički angažovati. Angažovaću se sigurno, samo ću vidjeti koji će to biti način. Još uvijek nisam odlučio da li ću izaći ispred Pokreta pravde, ili kao nezavisni kandidat. Ono što je, saglasili smo se, najveća želja i motiv – da jednom divnom čovjeku Ozrenu Perduvu damo podršku i poguramo ga koliko god možemo da probamio da uđe u skupštinu. Ja ću se sigurno isto kandidovati jer hoću da iziđem njima na crtu. Četiri godine tražim sučeljavanje, niko neće. Ovom priklikom pozivam sve političke faktore, ne da se sučelimo što se tiče Pravde za Davida, već politički. Gdje god. Da ih raskrinkam do kraja.
