Foto: Zurnal

Najkonkretniji iskorak koji je napravljen u Neumu je telefonski raport Dragana Čovića Miloradu Dodiku nakon završenih pregovora, sve drugo spada u već stotinu puta viđeno – „dogovor da se nastavi razgovor“.

Da li bi možda bilo drukčije da se u Neumu pojavila i ona stvarno diskriminirana, građanska strana, iza koje stoji 300-400.000 glasača, koja je mogla iskorististi priliku da razbije monopol SDA-HDZ kao vrhovnih arbitara federalnih pitanja – nećemo nikad saznati.

NAJVEĆI DOBITNIK DODIK

U svakom slučaju, još jednom smo se uvjerili da bez kredibilne prijetnje stranog faktora, bez jasne poruke, nažalost, u ovoj etnonacionoalnoj konstelaciji se ništa neće moći uraditi za dobrobit žitelja ove zemlje. Kada je visoki predstavnik, čini mi se da je to bio Petrich, vratio takozvani ownership, odnosno subjektivitet domaćim političkim snagama koje su ideološki ostale na svojim nacionalističkim i ratnim pozicijama, to je bilo kao da su lisicama otvorena vrata kokošinjca.

Najveći dobitnik neumskih pregovaranja je bez sumnje Dodik, kome je vidno na press konferenciji laknulo što nije postignut nikakav sporazum pa može nastaviti s onim što je započeo, uz sekundiranje Dragana Čovića, ali i terciranje Bakira Izetbegovića koji je „eto sve pokušao“…

Bakir Izetbegović nakon pregovora u Neumu (Photo: Denis Kapetanovic/PIXSELL)

Mnogi su autori opisivali, s pravom, postdejtonski period BiH kao trajno vanredno stanje. I zaista, ovih dvadeset i šest godina poslije rata proveli smo u groznici stalne predizborne kampanje, etnonacionalne mobilizacije, poziva na narodno jedinstvo, ugroženost i egzistencijalnu prijetnju. U presudi Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Zornić kaže se na jednom mjestu:

„Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na konstitutivne narode kako bi se osigurao mir“.

Šta možemo zaključiti iz ovog stava? Svi ovi gorući nacionalno-identitetski problemi kojima smo svakodnevno zastrašivani, svoje postojanje zahvaljuju permanentnom vanrednom stanju, odnosno narušavanju sigurnosti i stvaranju takvih uslova, kako se kaže u presudi, da se čini neophodnim pristati na zahtjeve onih koji te zahtjeve prijeteći iznose.

Zato se vanredno stanje stalno mora podgrijavati i održavati da bi se stvorili uslovi za neko neophodno pristajanje zarad mira. Budući da se nikako ne mogu opravdati na normativno-pravni niti na etičko-politički, vrijednosni način, ti zahtjevi se neumorno ponavljaju i cirkuliraju u medijima čime se vremenom proizvodi atmosfera hitnosti, u zraku se osjeti prijetnja, mora se napokon nešto učiniti sada ili nikad.

Neće biti prvi put da hiljadu puta ponovljena laž postane istina, niti da se hiljadu puta ponovljena fraza zaista primi kod običnih ljudi i da je papagajski ponavljaju kao da iznose neko činjenično stanje stvari.

„PROVJERENI“ ETNIČKI PRINCIP

I tako se pravi nova realnost. Samo u vanrednom stanju, dakle u stanju pravne nesređenosti, urgencija koja ne dopušta deliberaciju niti procedure, zahtjevi koji dolaze iz etnonacionalističkih blokova u ovoj zemlji mogu opstajati i vladati životima ljudi. Ako se ne mogu legitimirati u svjetlu europske pravne stečevine, onda se zacijelo mogu legitimirati iznudom prijetnje, kako je već rečeno u presudi.

Ključni politički problem razgovora u Neumu bilo je takozvano legitimno predstavljanje, odnosno kategorija legitimno izabranog predstavnika konstitutivnog naroda. Ova fraza je po sebi protivriječna jer je legitiman svaki predstavnik naroda koji je izabran na demokratskim izborima. Međutim, u toj frazi nije naglasak na političkoj izbornoj, demokratskoj proceduri, čime treba da se bavi izborni zakon, nego na etničkom, kome treba da se prilagodi demokratska izborna procedura.

Dragan Čović na konferenciji za novinare nakon višednevnih pregovora u Neumu (Photo: Denis Kapetanovic/PIXSELL)

Ali, ne ni na baš svakom etničkom, nego na „provjerenom“ etničkom, etničkom za koga se na izborima opredijeli najveći broj glasača te etničke pripadnosti. Ali, čak ne ni to, nego da ti glasači dolaze s područja izborne jedinice gdje žive u većini. Ovdje ovaj fine tuning etničke podobnosti nužno mora stati, jer bi sljedeći korak morao biti da se kaže iz koje onda to političke stranke takav kandidat nužno mora doći.

Ali, ako tako postavimo stvari, naime, da društvena grupa građana jednog etničkog porijekla, ili kako se to voli zakomplicirati i reći „nacionalnosti“, bira svog etničkog predstavnika, naprimjer, člana Predsjedništva BiH, onda izlazimo iz okvira ustavnosti jer Ustav ne propisuje izbor etničkog političkog predstavnika nego samo političkog predstavnika različitog etničkog sastava.

Zašto ustav to ne propisuje? Upravo zbog konstitutivnosti naroda. Za razliku od mnogih drugih, osobito srednjeeuropskih i istočnoeuropskih nacionalnih država koje su države većinskog (konstitutivnog) homogenog etničkog naroda po kome se država obično i zove, u dejtonskoj BiH većinski narod izražen je u pluralu, odnosno njega svojim međuodnosom „konstituiraju“ tri naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Zbog toga su to „narodi“, etnosi, a ne „nacije“, kako se često može čuti. To što neki od njih nadograđuju svoju „nacionalnost“ slijedeći politike integralnog srpstva, odnosno hrvatstva, ta vrsta autodijasporizacije je za bosanskohercegovački ustav irelevantna. Ali u vanrednom stanju itekako može figurirati kao legitimna tema.

STRAH OD NADGLASAVANJA

Nasuprot ova tri naroda koji u pluralu tvore konstitutivnu većinu, nalaze se Ostali i građani, odnosno manjine. Konstitutivan znači gradivni dio jedne cjeline, a ne paralelizam tri odvojena politička subjekta koji su se, kao švicarski kantoni, „nekada davno“ ujedinili u cjelinu – kakvu istoriju izmišlja, naprimjer, Dodik, zbog čega mu je posebno stalo do 9. januara jer na taj način RS „prethodi“ dejtonskoj BiH, pa je, prema tome, sporazumom ona ušla u tu zajednicu, te je može i napustiti.

Ovdje je obrnuto – narodi svoju konstitutivnost crpe iz cjeline. U suprotnom, ako narodi prethode BiH onda se stvaraju uslovi da vertikala legitimnog predstavljanja dovede do legitimnog rastavljanja.

Moderna demokratska država prepoznaje legitimni izbor etničkog predstavnika – uostalom, nedavno je predsjednik Milanović u jednoj od svojih nezaboravnih izjava to pojasnio kada se čudio kako Hrvati ne mogu imati svog legitimnog predstavnika u BiH, dok evo Srbi u Hrvatskoj to mogu. Da, upravo je o tome riječ – kada biramo isključivo etničkog predstavnika u demokratskoj zemlji, obično govorimo o manjinama kojima se kroz takav izbor omogućuje zaštita i garancije u sferi kulturno-identitetskih pitanja.

Specijalni izaslanik SAD Matthew Palmer (Photo: Denis Kapetanovic/PIXSELL)

Tako sročen zahtjev je unutar sebe proturječan jer se, s jedne strane, u okvirima jedne razumne demokratske procedure ne može postići – osim na karikaturalan način, naprimjer, kako smo u Neumu čuli, uvođenjem jedne nazadne, neegalitarne institucije elektora – diferencijacija glasača prema etničkoj pripadnosti, a s druge strane, tematika zaštite kulturnog identiteta uvodi etnički narod u manjinske politike što svakako nije i ne treba da bude predmet zahtjeva HDZ-a.

Ni drugi predlagani model, koji podrazumijeva diferencijaciju glasača bilo prema administrativno-političkoj lokaciji po kojem bi glas Hrvata iz jedinica lokalne samouprave s hrvatskom većinom bio vrednovan više od glasa Hrvata koji žive kao manjina u drugim dijelovima Federacije, ne ispunjava svrhu jer pripadnike konstitutivnih naroda pravi manjinom. Takvom unutaretničkom diskriminacijom poništava se izvorni smisao zahtjeva za jednakopravnošću – ali, recite vi to Hrvatima iz RS.

Strah od nadglasavanja – u ovako proizvođenom vanrednom stanju – je sa svoje strane realan i ne treba olako preko njega prelaziti. Na njemu počiva vladavina političkih elita, a one se neće tako lako odreći tog moćnog oružja političke mobilizacije. Borba protiv njega je istovremeno borba protiv bahatosti tih elita i ona mora biti zajednička. Strah može biti prevaziđen demokratskim putem, odnosno demokratiziranjem političkih subjekata i procesa u Federaciji, razvijanjem međusobnog povjerenja i povjerenja u institucije, borbom protiv korupcije, pridržavanjem europskih vrijednosti i presuda, i svakako daljim razgovaranjem.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime