Iako nije tajna da je glasačko tijelo u BiH podijeljeno po etničkim linijama, tako da svaki naroda ima „svoje političke stranke“, u postdejtonskoj historiji BiH stranke za koje većinski glasaju Bošnjaci ili Srbi barem su se smjenjivali na vlasti.
Tako je u RS-u, SDS, tvorac ovog entiteta, bez vlasti ostao već 1997. godine, kada je novosnovani Srpski narodni savez Biljane Plavšić formirao vlast sa Socijalističkom partijom i SNSD-om Milorada Dodika. Iako je SDS ponovo povratio vlast 2002. godine, izgubio ju je 2006., od kada Dodik i SNSD suvereno vladaju ovim entitetiom. U Federaciji BiH SDA je ostala bez vlasti 2000. godine, pa ponovo 2010. na četiri godine, kada je po broju glasova SDP ponovo bio jači.
VJEČITI PRIMAT MEĐU HRVATIMA
Jedina stranka koja od prvih parlamentarnih izbora 1990. do danas uživa neupitnu podršku u svom narodu je HDZ BiH. Za 30 godina nije se pojavila nijedna stranka koja bi ozbiljnije ugrozila monopol ove stranke u njenom etničkom korpusu i dovela u pitanje njenu vladavinu.
Pokazuju to i svi dosadašnji rezultati izbora. Tako je na izborima za Parlament BiH HDZ 1996. godine osvojio 14,1% glasova, 1998. 12,8%, 2000. 11,2%, a 2002. godine 9,3%. Najveći pad ova stranka imala je 2006. kada je na izborima za Parlament BiH osvojila 8%, nasuprot koaliciji koju je predvodio HDZ 1990. koja je osvojila 6,1%. Ipak, od izbora 2010. godine HDZ BiH je opet u usponu. Te godine osvojio je 10,99% glasova, 2014. 12,15% glasova, a 2018. čak 14,71%.
Iako je bilo mnogo stranaka u međuvremenu koje su pokušavale oduzeti monopol HDZ-u BiH u hrvatskom glasačkom tijelu, poput NHI-a ili Narodne stranke Radom za boljitak, ova stranka zadržala je neupitan primat među Hrvatima. Jedina partija koja je uspjela da okrzne dominaciju HDZ-a BiH bila je devedesetka 2006. godine. Ipak, ovdje treba uzeti u obzir da je HDZ 1990. stranka koja je doslovno nastala prepolovljavanjem HDZ-a BiH nakon izlaska iz stranke Bože Ljubića i njegove frakcije, tako da je njihov rezultat tada počivao prvenstveno na infrastrukturi, popularnosti i utjecaju koje su imali dojučerašnji članovi HDZ-a.
Foto: Božo Ljubić, jedna od najkotroverznijih hfigura hrvatske političke scene
Stoga, postavlja se pitanje zbog čega HDZ BiH uživa toliku, plebiscitarnu podršku unutar hrvatskog naroda u BiH, koji pokazuje neuporedivo manji stepen stranačkog pluralizma od Bošnjaka i Hrvata.
Sami rezultati izbora HDZ-a nam daju dobar dio odgovora na ovo pitanje. Naime, iako je i dalje imao uvjerljivu većinu među Hrvatima, nezadovoljstvo glasača ovom strankom bilo je sve osjetnije, tako da je nakon 1996. HDZ na svakim sljedećim izborima imala manje glasova nego na prethodnim, s najvećim padom 2006. godine. Ipak, od te 2006. godine HDZ ponovo doživljava rast, s vrhuncem 2018. kada gotovo izjednačava rezultat s onim iz 1996.
Ono što se 2006. godine desilo, a što je preporodilo HDZ i vodilo kao njegovoj potpunoj dominaciji nad ostalim strankama za koje je sklono glasati hrvatsko glasačko tijelo, je izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, koji je ponovljen 2010. godine, zajedno s formiranjem tzv. platformaške Vlade FBiH bez HDZ-a. Kada je demonstrirano da se član Predsjedništva može izabrati ili vlast FBiH formirati zaobilaženjem većinske volje Hrvate, hrvatsko stanovništvo je reagovalo plebiscitarnim glasanjem za HDZ BiH.
HRVATI EGZISTENCIJALNO USLOVLJENI
Inače, je ovo čest slučaju u multietničkim državama. Manjinski narod koji strahuje od toga da će se rascjepkavanjem njegovih glasova otvoriti vrata za lakše ignorisanje njegove volje, sklon je homogeniziranju oko najveće i najorganizovanije stranke. Takav slučaj imali smo primjerice i u Kraljevini SHS. Nakon nametanja unitarnog uređenja koji je većinskom narodu osiguravao dominaciju, veći stepen pluralizma postojao je jedino kod Srba koji su većinski glasali li za Radikalnu ili za Demokratsku stranku. Hrvati su, s druge strane, plebiscitarno podržavali Radićev HSS, a Bošnjaci Spahin JMO.
Upravo zahvaljujući manipulaciji strahom hrvatskog naroda kao manjine od mogućeg etničkog obespravljivanja ukoliko se budu držali snage zbijeno uz jednu stranku, HDZ uspijeva superirorno održavati dominaciju.
Predsjednik Hrvatske republikanske stranke Slaven Raguž ističe da upravo iz ovog straha Dragan Čović crpi svoju moć i kontrolu nad hrvatskim stanovništvom u BiH te se stoga te iskreno i ne zalaže za donošenje izmjenu Ustava i donošenje zakona koji bi išli na ruku dodatnog jačanja etničkog predstavljanja, jer bi to ugrozilo njegovu vlast:
Slaven Raguž: Čović crpi svoju moć iz straha naroda
„Jedan se, tobože, bori za izmjene izbornog zakona i Ustava, a drugi, tobože, to brani, a u stvarnosti i jedan i drugi mole Boga da se ništa ne dogodi, jer kada bi došlo do izmjena izbornog zakona u skladu sa odlukama Ustavnog suda i kada bi BiH uistinu postala država, makar papirnate, vladavine prava, niti jedan, niti drugi ne bi imali mjesta na političkoj sceni“, zaključuje Raguž.
Drugi razlog dominacije HDZ-a u hrvatskom narodu tiče se pitanja samih finansija i organizacije. Dok se stranke koje uživaju većinsku podršku u bošnjačkom i hrvatskom narodu djeluju u većim ekonomskim centrima poput Sarajeva, Banja Luke ili Tuzle, koje garantiraju postojanje čitavog niza institucija od medija preko udruženja do privatnih firmi sposobnih promovisati i finansirati različite političke ideje i pokrete, HDZ BiH, s izuzetkom Mostara, redom uživa podršku u sredinama s manje od 30.000 stanovnika. Drugim riječima, u većinski hrvatskim područjima i sami resursi za organizovanje respektabilnog političkog suparnika su krajnje ograničeni.
Prema riječima publiciste fra Drage Bojića, većina Hrvata egzistencijalno je uslovljena da glasa za HDZ:
„Mnogi su naprosto prisiljeni da glasaju za ‘svoje’ stranke jer su ucijenjeni radnim mjestom i jer im životna egzistencija ovisi o tome. Sve je u vlasništvu stranaka i njihovih lidera – i javna poduzeća i privatni sektor i zdravstvo i obrazovanje… Političari su vlasnici života ljudi“.
Fra Drago Bojić: Ljudi su uslovljeni radnim mjestima da glasaju
Biti protiv HDZ-a BiH u većinski hrvatskim područjima ili ne podržavati njegove politike sa sobom nosi egzistencijalnu prijetnju po svakog ko bi se drznuo na to.
I treći razlog, a naslonjen na prva dva, je što Hrvati u BiH u ponudi jednostavno ne dobijaju ni lidera ni stranku koja bi i na koji način parirala Čoviću i HDZ-u BiH. Stranke sa sjedištem u Sarajevu, koje se vole dičiti svojim multietničkim i probosanskim naporima, ulagale su vrlo malo napora i imale još manje uspjeha u pridobijanju hrvatskog glasačkog tijela, dok se s ni u samim hrvatskim krajevima do sada nije pojavio niko relevantan ko bi organizacijom, popularnošću i karizmom u iole većoj mjeri narušio monopol HDZ-a.
DESTRUKTIVNI HDZ ISPOSTAVA SNSD-a
Ipak, iako u proteklih tridesetak godina nije došla u pitanje dominacija HDZ-a u hrvatskom glasačkom tijelu, ideološki savezi i idejni pravci ove stranke itekako jesu. Nakon neuspješnog državnog udara i pokušaja stvaranja parapolitičke jedinice sa hrvatskom samoupravom, HDZ BiH se od 2002. do 2010. čvrsto držao savezništva sa SDA i na entitetskom i državnom nivou vladao po principu „nama naše, njima njihovo“, što je podrazumijevalo jasnu raspodjelu ministarstava, državnih preduzeća i resursa po etničkom ključku.
Nakon formiranja platformaške vlasti 2010. bez HDZ-a BiH, ova stranka je 2014. ponovo napravila koaliciju sa SDA, no ovaj put uz nešto drugačiji pristup. Pored insistiranja na novom izbornom zakonu kojim bi se promijenio način biranja članova Predsjedništva, kao i delegata u Dom naroda, HDZ BiH ušao je u otvoreno ideološko partnerstvo sa SNSD-om, preko njega i sve bliže odnose s Rusijom.
Svoju retoriku je HDZ BiH u ovom periodu pod palicom Čovića u nikad drastičnijoj mjeri usmjerio protiv Bošnjaka: od veličanja haških osuđenika iz tzv. hercegbosanske šestorke, preko tvrdnji da su Bošnjaci potencijalna teroristička prijetnja Evropi, do druženja s osuđenim ratnim zločincem Dariom Kordićem. Osim toga, HDZ BiH je postao i vjerni sluga interesa Milorada Dodika, pa tako blokira pokušaj podnoženje revizije tužbe protiv Srbije za genocid, odbija podržati Rezoluciju o genocidu u Srebrenici koju su usvojile sve civilizirane države, napušta parlament prilikom smjene srpskih članova CIK-a bliskih Dodiku, ili najavljuje Plan B zajedno s Dodikom o preuzimanju kompletne BiH i njenih institucija.
Drugim riječima, bezrezervno podržava SNSD u onim politikama koje nemaju nikakve veze ni sasmim HDZ-om, kamoli interesima hrvatskog naroda u BiH.
Koji je interes SNSD-a i Dodika za ovakvo savezništvo je jasno – upotrebljavati Čovića za izazivanja haosa u Federaciji BiH i slabljenje probosanskih političkih opcija kao direktnog suparnika. No, iako Čović računa da će savezništvo s Dodikom, pravljenje haosa, slabljenje i blokade institucija oslabiti probosansku opciju i natjerati je na pravljenje ustupaka, ovakva politika bi ga u konačnici mogla skupo koštati, daleko skuplje nego što može samog Dodika.
Osim što građani FBiH, bez obzira na njihovu etničku pripadnost ili mjesto prebivališta mogu glasati i za hrvatskog člana Predsjedništva, i delegati u Dom naroda FBiH se također biraju iz svih kantona. Probosanskim strankama bi tako bilo dovoljno obezbijediti samo šest vlastitih delegata u hrvatski klub u Domu naroda FBiH da se vlast formira bez HDZ-a i tako omogući da se sve vitalne odluke u ovom entitetu donesu bez ove stranke.
Čović je svojom retorikom i savezništvom s Dodikom uveliko doprinio tome da probosanske stranke počnu sve realnije razmišljati o ovakvom scenariju i da se klima u društvu po ovom pitanju uveliko promijeni. Ako su se u prethodnim godinama i u bošnjačkoj javnosti mogli čuti glasovi da izbor Komšića u Predsjedništvo dovodi do pogoršanju odnosa između Bošnjaka i Hrvata, malo je njih bilo koji su se i 2018. usudili upotrijebiti takav argument. Stoga, mali broj glasova će se, zasigurno, usprotiviti i eventualnom izbacivanju iz vlasti HDZ-a u FBiH, ma koliko da uživao većinsku podršku hrvatskih naroda.
Foto: Niko Lozančić već otvoreno kritizira Čovićevu politiku
Svjesni opasnosti od ovakvog scenarija i da savezništvo s Dodikom i konfrontiranje s Bošnjacima otvara opasnost potpunog preglasavanja i gubitka moći, u sve većoj mjeri postaju svjesni i politički krugovi unutar hrvatskog naroda u BiH, ali i samog HDZ-a. Tako se nekadašnji potpredsjednik FBiH i istaknuti funkcioner HDZ-a Niko Lozančić i javno ogradio od Čovićeve politike:
„Danas kada nitko normalan ne podržava Milorada Dodika u njegovom rušilačkom, destruktivnom i destabilizirajućem naletu na sve normalne odnose u Bosni i Hercegovini, podržava ga jedino HNS i Dragan Čović! U čije ime i za čiji račun? Dosta nam je politike ucjena i ucjenjivanja! Nama treba mir, razumijevanje i dobrosusjedski odnosi, treba nam pozitivna politička klima koja neće otjerati iz ove zemlje i ono malo preostalih Hrvata!“, istakao je Lozančić.
PAD HDZ-a ILI PAD ČOVIĆA
S druge strane, otvoreno savezništvo s Dodikom koji se nalazi na „crnoj listi“ SAD-a te su mu zatvorena vrata većine zapadnih diplomata, ali i zbog koketiranja s Rusijom dovode Čovića i HDZ BiH i u sve veću nemilost zapadnih sila koje djeluju u BiH te Ćović tako polako oko sebe gradi debeo zid neprijatelja koji će sve teže moći preskakati. Na opasnost koje ovo može predstavljati po Hrvate u cjelini upozorava i Božo Skopljaković, predsjednik Hrvatske stranke:
„Hrvatski interesi su euroatlantske integracije, to je minimum ispod kojeg nećemo ići i tu nema rasprave. Vođa HDZ BiH mora Hrvatima objasniti kojim smjerom vozi njegov stranački vlak? Ja ne vidim da ide prema Zagrebu i Briselu, sve upućuje da je to prema Beogradu i Moskvi“, ističe Skopljaković.
I pored svega, u ovom trenutku se ne čini izglednim da bi se u hrvatskom narodu mogla stvoriti opcija koja će u većoj mjeri ugroziti podršku samom HDZ-a BiH. Zahvaljujući sijanju narativa straha, kontroli resursa i nepostojanja jake političke ličnosti, prostor za pojavu alternativne političke opcije krajnje je skučen.
Foto: Neskrivena dugogodišnja ljubav s Dodikom iz (ličnih) interesa
Ipak, u ovom trenutku puno je izgledniji scenarij da se Čoviću i HDZ-u otkaže podrška koju su godinama imali od SDA u pravcu podjele vlasti u Federaciji po etničkom principu te da umjesto toga ova stranka zajedno s drugim probosanskim opcijama krene putem osvojanja Doma naroda i potpunog eliminisanja HDZ-a iz vlasti.
A ukoliko bi izgubio vlast za sebe, postojala bi dva scenarija. Ako ostavimo po strani odnose Bošnjaka i Hrvata koji bi nesumnjivo bili dodatno narušeni, Čović bi u ovom slučaju mogao ili još dodatno mobilizirati glasačko tijelo oko sebe, kao što je uradio nakon izbora 2010., ili bi se pak bijes okrenuo protiv njega kao nekoga ko je dozvolio da se desi takav scenarij, a dobio je većinsku podršku Hrvata da to spriječi. U tom bi slučaju i pozicija njegovog HDZ-a mogla postati znatno uzdrmana
