Kažu da je za svaki bitan događaj potrebna vremenska distanca da bi se bolje razumio. Oči su čistije, razum bistriji, ili bi bar tako to trebalo biti. Kao sa fotografijom, što će lijepo objasniti i Damir Šagolj, jedan od naših najpoznatijih fotografa. On će reći da je za dobru fotografiju potreban dovoljan fizički otklon da bi se vidjela šira slika.
Sad, pitanje je koliko je to? Sa fotografijom je to možda lakše, ili bar mi to laici mislimo tako. Vidiš, pa malo kao pas pronjuškaš okolo, obiđeš i odlučiš da je okineš baš tu, sa te lokacije gdje se vidi i događaj, a vidi se i šira slika, ili što bi rekli kontekst.
Kad su traume u pitanju, poput ratova nekako će se nametnuti da je to distanca od jedne generacije. Ona koja je došla nakon rata, može objektivnije sagledati dešavanja u kojoj su im roditelji bili učesnici, mada se to za ovaj naš prostor ne može tek tako primjeniti. Kod nas je obrnuto, pa ta nova generacije teži ka ispravljanju „nepravdi“ i tako u krug.
Čak bi i za to mogli reći da je aksiom, pa tako sad čekamo da se krug ponovo zatvori i da krenemo u novi krug nasilja jednih naspram drugih.
A ponekad, uz tuđu pomoć, a nekad i bez nje, otvori se portal nade, ali prethodno sa sobom povede u smrt one koji su nam tu, pri ruci. Tad volimo reći da se zlo vratilo kući.
Kad govorimo o Srbiji, prošli put se to desilo 1999. godine, nakon NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore. „Milosrdni anđeo“, kako se zvala ta militaristička operacija, sa sobom je poveo i Slobodana Miloševića, a prethodno i 758 ljudi, kako je to pobrojao Fond za humanitarno pravo. Od tih 758, 267 je stradalo u Srbiji, ili ako tako više volite, u centralnoj Srbiji, 10 u Crnoj Gori, a ostali na Kosovu.
Otvorio se taj portal tada ali šansa koja se ukazala nakon rušenja Miloševića se nije iskoristila. Suviše je slaba bila ta Srbija da bi porazila onu šovinističku, nacionalističku, pa čak i fašističku Srbiju isprepletenu sa raznim kriminalnim strukturama koje će na kraju posljednji pucanj u tu nadu uputiti u martu 2003. godine kad je ubijen premijer Zoran Đinđić.
Pored već ustoličenih „heroja“ sa ratišta, sad smo ustoličili i one krimi miljea, koji su se često preplitali ili čak i bili isti ti „heroji“ sa ratišta – vidi pod Arkan, Legija, škorpione…
I 20 godina poslije, tog 3. maja 2023. portal se opet otvorio, ali je sa sobom u mrak poveo 19 osoba – deset iz škole Vladislav Ribnikar i devet iz sela u okolici Mladenovca.
Te 2000. godine bijes je kuljao ulicama Beograda da bi kuluminirao 5. oktobra kad je zapaljena i Skupština Srbije.
Maja 2023. godine ulicama Beograda nije bilo bijesa. Samo tišina pod okriljem naziva skupa „Srbija protiv nasilja“.
Tišina i neki mladi ljudi, neka nova lica Srbije, pa i nova i možda posljednja nada Srbije, koja će koliko već sutra svoju budućnost potražiti negdje drugdje, kao veliki broj mladih ljudi u posljednjih 30 godina.
Ako smo u nekim prethodnim godinama i neki prethodnim protestima mogli da pričamo o artikulaciji bijesa, gdje ćemo lako naći potencijalne kandidate desne provenijencije, sad ipak pričamo o artikulaciji tišine, o artikulaciji nenasilja što je problem za koji još niko nije pronašao rješenje.
Od prve šetnje vidljiva je sramežjivost opozicije čiji predstavnici slove za organizatore protesta. Do sada se, međutim, nijedan predstavnik opozicionih partija nije usudio izaći pred desetine hiljada ljudi i održati govor. Razlog je jednostavan – ti mladi ljudi, ali ne samo oni već najveći dio onih koji se svake sedmice okupljaju na protestima nisu njihovi glasači i osnovan je strah da bi time uticali na njihovu odluku o povlačenju sa protesta. A masa, što god neki mislili i pričali, je ipak bitna. Bitna je posebno što u Srbiji odavno ne postoje slobodni izbori i rezultati nisu nikakvo mjerilo vrijednosti.
Odatle i hvalisanje sa desetinama, pa čak i stotinom hiljada ljudi. Ali opet, šta sa tim? Koliko još dugo? Šta je sa tom radikalizacijom ako se ne ispune zahtjevi, a neće se ispuniti tako lako.
Podsjetimo, zahtjevaju smjene kompletnog rukovodstva Regulatornog elektronskog tijela (REM), oduzimanje nacionalnih frekvencija TV Happy i Pinku, ukidanje rijalitija, smjene ministara prosvjete, koji je sam otišao, kao i unutrašnjih poslova, koji nije otišao, a ni neće kako to kažu premijerka i predsjednik.
„Ne dam Gašića“, više tako predsjednik udarajući kontru demonstrantima i njihovim zahtjevima. I kao da se dva ovna na brvnu našla i ni jedan da popusti.
U međuvremenu broj gradova sa protestima raste, širi se taj front, ali opet dokle? Kako kroz onaj portal uvući predsjednika, a da se održi ono: „Srbija protiv nasilja“?
Izbori u ovakvim okolnostima nemaju smisla i toga su svjesni i opozicijski predstavnici, iako sam siguran da bi bilo onih koji bi objeručke prihvatili kosku koju predsjednik redovno baca. Na kraju, prihvatili su je i na prošlim izborima, nakon što su pretprošle bojkotirali, pa što ne bi ni sad? Sladak je taj skupštinski kolačić.
Možda nemaju parlamentarni, ali gradski bi itekako mogli poljuljati samopouzdanje predsjednika jer je i u ovakvim okolnostima nakon prošlih izbora jedva formirao vlast u Beogradu.
Korak po korak bi se moglo ići jer revolucije, vidjeli smo to, nisu donosile neke velike promjene. Previše je kompromisa moralo biti napravljeno sa trulim iznutricama sitema koji se morao mijenjati.
Ali opet je pitanje – ko? Ko će predvoditi te korake? Previše je pitanja na koje nema odgovora. Želja je za sada prisutna. A znamo da taj raskorak između želja i realnosti često dovodi do pucnja, što je opet bio povod za proteste.
I tako u krug. Do nekog novog pucnja ili…
