Jedna u nizu ironija Bosne i Hercegovine je da se Dan uspostavljanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH slavi u Republici Srpskoj, entitetu čije su vlasti isti taj sporazum bezbroj puta prekršile i ugrozile. Izuzetak nije ni ova, 27. godišnjica parafiranja Dejtonskog sporazuma, uoči koje je predsjednik RS Milorad Dodik izjavio: „Republika Srpska se mora dovesti u poziciju da odlučuje o sebi i da interes nacije mora biti dominantan s ciljem nezavisne RS.“
Uzimajući povremeno iz Dejtonskog sporazuma ono šta mu odgovara, Dodik se nikad nije libio da ga, istovremeno, iznova dovodi u pitanje – najavama vraćanja entitetskih nadležnosti, otcjepljenja, referendumima…
Spominjući sadašnju „za RS drugačiju geopolitičku situaciju“, predsjednik entiteta uspostavljenog u Dejtonu rekao je i da je cilj „spajanje Republike Srpske i Srbije“.
Ni apetiti hrvatskih i bošnjačkih nacionalista i njihovih političkih lidera nisu ništa manji iako se ponekad slabije čuju. Suprotno „slovu i duhu Dejtona“, bošnjački nacionalizam nastoji ukinuti Republiku Srpsku i minorizirati Hrvate u Federaciji BiH, dok hrvatski nacionalisti, potpomognuti srpskim, sanjaju nedosanjani san o trećem entitetu.
Tako se, 27 godina nakon što je Sporazum parafiran, stiče dojam da je on tek labavi komad papira koji jedva drži na okupu državu razapetu između nikad utoljenih nacionalističkih apetita.
Govoreći o današnjim rezultatima ali i posljedicama Dejtona, bh. zvaničnici i analitičari uvijek bi isticali njegovu zaslugu za zaustavljanje rata. Ali posmatrajući politički milje i krize koje se u njemu permanentno proizvode, utisak je da je rat završen prije 27 dana, a ne godina. Tako Bosna i Hercegovina, kako su govorile pojedine diplomate na godišnjicama Dejtona “na razmeđi između teške prošlosti i bolje budućnosti“ nikako da se istrgne iz teške prošlosti i počne živjeti tu, 27 godina očekivanu, bolju budućnost.
Mišljenja su da je to, djelimično, omogućio i Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno, Ustav BiH.
Predsjednik Foruma parlamentaraca 1990 i prvi predsjednik Skupštine RBiH Miro Lazović za Inforadar kaže da je glavni medijator u vojnoj bazi Wright-Patterson, američki diplomata Richard Holbrooke, davno rekao da su svjesni da Dejtonski mirovni sporazum nije savršen, pogotovo Aneks 4, odnosno Ustav BiH, ali da će on morati trajati najmanje 10 godina, te da će poslije toga doći će vrijeme za njegovu promjenu.
„Međutim, evo 27 godina BiH je razapeta država između Dejtonskih okova i Brisela na način da ne možemo ići bržim putem ka evropskim integracijama zbog toga što smo sputani Aneksom 4, diskriminacijama i nepravdama koje su ugrađene u taj Zakon, a koje udaraju u zidove evropskih principa i standarda. Aneks 4 je ambivalentan na način da je dao dovoljno prostora politikama koje bi i dalje da dijele BiH, odnosno, da realiziraju političkim sredstvima ratne ciljeve. I s druge strane, dao je dovoljno prostora i onim strankama koje bi želile reintegrirati bosanskohercegovačko društvo i državu na principima evropskih vrijednosti“, kaže Lazović zaključujući da sukob između etničkih i građanskih politika kulminira u zadnjih godinu dana, kao i da će trajati i ubuduće.
LOŠA HIPOTEKA ANEKSA 4
Ambivalentnost Aneksa 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, svakako, najbolje su iskoristile tri vodeće nacionalne stranke u BiH – SNSD, HDZ BiH i SDA koje već 27 godina cijelu državu i njene građane drže kao taoce svojih nacionalnih politika. Istih onih koje gotovo tri decenije opstaju na formuli etničke ugroženosti kao alibija za vječni ostanak na vlasti, pljačku javnih resursa i lično bogaćenje.
Doktor socioloških nauka i profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru Slavo Kukić smatra da je Dejtonski mirovni sporazum ostavio i lošu hipoteku iza sebe, ali ističe da ipak nije sve u Sporazumu. Problem je, kaže Kukić za Inforadar, u ljudima koji ga realiziraju „a koji svoj vijek političkog trajanja i svoje političke filozofije produžuju na mržnji, netrpeljivosti, sukobima sa drugima i drugačijima“.
„1995. godine u Dejtonu za partnere izgradnje drugačije, evropske BiH, uzeti su oni koji su Bosnu i Hercegovinu razarali, koji su odgovorni za 100.000 ljudskih života, milione raseljenih i izbjeglih. To bi bilo isto kao da su ’45. saveznici priznali Hitlerove naciste za partnere izgradnje Njemačke koja je drugačija od one koja je bila uzrok svjetskog rata. I pošto su takvi uzeti za partnere, ništa drugo do ovo što danas imamo nije se moglo ni očekivati“, smatra Kukić.
Šta je na kraju ostalo od Dejtonskog mirovnog sporazuma? Osim istorijskog momenta zaustavljanja rata, ostala je fraza „slovo i duh Dejtona“ na koju se političke elite uporno pozivaju u mrcvarenju države i njenih građana. Tako „duh Dejtona“ živi u besmisleno dugom i iscrpljujućem krugu nacionalne „kaznionice“ unutar koje se vlada lažnim patriotizmom, tenzijama, strahom i korupcijom. A prizivaju ga najčešće oni koji ga na dnevnoj bazi krše.
Ostala je hronična nefunkcionalnost državnih institucija, epidemija korupcije i poraz pravne države, sve to upakovano u tri patriotizma i potpisano „slovom Dejtona“.
ULOGA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE
Jedan dio odgovornosti Slavo Kukić ipak adresira i na svjetske centre moći koji su, kako podsjeća, davne 1995. preuzeli obavezu da će biti aktivni sudionici u stabilizaciji BiH kao države i društva.
„U zadnjih 15-tak godina oni to uglavnom nisu bili. Dapače, bili su promatrači a vrlo često čak ni to nego oni koji su mutili bosanskohercegovačku vodu. S druge strane, u Dejtonskim rješenjima, recimo u Aneksu 4, instalirana su rješenja koja niko od tih svjetskih centara moći ne bi instalirao u svojim zemljama“, ističe Kukić koji takođe tvrdi da su ta rješenja kočnica u funkcionisanju BiH. On na kraju kaže da je Sporazum ipak ostavio dovoljno prostora za stabilizaciju države, ali sa liderima koji su zainteresovani za to – što nije slučaj sa Bosnom i Hercegovinom.
Da je interes međunarodne zajednice ipak vidljivo porastao svjedoče i potezi visokog predstavnika Christiana Schmidta koji je nametnuo izmjene Izbornog zakona i amandmane na Ustav Federacije BiH. Ubrzo nakon toga BiH je od Evropske komisije dobila uslovnu preporuku za status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji.
To je jedini put, smatra Miro Lazović, kojim se mogu zauzdati politike razgradnje BiH koje idu ka jačanju entiteta – kao što je politika vlasti iz RS.
„Taj problem je evidentan i neće se moći tek tako lako otkloniti bez upliva međunarodne zajednice, na način da se politikom i štapa i mrkve BiH bržim putem gura u procese evropskih integracija“, kaže Lazović.
I zaista će biti teško promijeniti svijest prosječnog građanina BiH koji je odgajan na tezi suprotnoj onoj od Carla von Clausewitza da je rat nastavak politike drugim sredstvima. U Bosni i Hercegovini mir je nastavak rata drugim sredstvima, prvenstveno za njene nacionalne elite, a šanse za njegovo okončanje, čini se, ponovo su u rukama međunarodne zajednice.
