Radovan Karadžić uključio se u tribinu u Srpskoj kući u Podgorici, na kojoj jeprvi predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Momčilo Krajišnik govorio o njezinu stvaranju.

U programu se nenajavljeno pojavio u trenutku kada je Krajišnik rekao da je on najzaslužniji za stvaranje Republike Srpske, nakon čega je Karadžić ponovio svoje ranije tvrdnje kako se “država i djeca rađaju u krvi”. Bio je to show dvojice presuđenih ratnih zločinaca.

Očito se Radovan Karadžić, koji zbog kršenja ratnih običaja, ubijanja civila i genocida služi doživotnu kaznu, izrazito dosađuje u Haagu pa se odlučio telefonom direktno javiti svom ratnom drugu kako bi potomstvu u RS-u ostavio u trajno naslijeđe svijet okrutnih ubojica kao društvenu tekovinu koju treba čuvati ovaj manji bosanskohercegovački entitet izgrađen na masovnim zločinima.

INDOKTRINACIJA TRAJE GODINAMA

Tako se nastavlja etablirani mit o “herojskoj žrtvi Radovanu” koji ima podršku većine stanovništva u RS-u, čak i onih rođenih nakon ratnih dejstava, brižnih slušalaca svojih očeva koji se nisu nikada odvažili da pitaju kao sinovi:

Šta si ti radio u ratu tata?

Ova situacija razara i iscrpljuje BiH, politički, ekonomski i moralno. Zamrzavanje konflikta i prebacivanje odgovornosti na neka buduća pokoljenja, s ovom politikom kulture zločina i smrti, donosi tamne oblake kao metafizičku sjenu stalnog mogućeg sukoba velikih razmjera. Indoktrinacija o časnoj nacionalnoj borbi 1992-1995 traje godinama.

Foto: Ratni zločinac Radovan Karadžić osuđen za genocid i najteže povrede humanitarnog prava

I to toliko dugo već traje da oni koji su nas ubijali prije nekoliko godina, sada se uzdaju u stasalu novu generaciju djece koja će nastaviti posao koji preci nisu završili.

Naša država i zvanično, od Parlamenta pa nadalje, nema kapacitet da zabrani ili označi sve one organizacije ili udruženja koja slave fašizam, dapače obilato ih finansiraju iz budžetskih sredstava poput Krajišnikove Fondacije Čuvari Republike Srpske.

Tako je i onda sasvim logično da nikome ništa ne znači Dan pobjede nad fašizmom u institucionalnom smislu osim prilike da se pošalje poneko stranačko saopštenje o “našim antifašistima” i “njihovim fašistima”.

To je i jedan od razlog što je fašizam izgubio značenje koje je imao. Riječ koja je javno devalvirana s namjerom, više služi kao psovka i uvreda, pa se iz toga stvara konfuzno historijsko objašnjenje šta je bila u biti jedna od najstrašnijih ideologija ljudskog roda.

Nažalost, fašizam ne izlazi iz naših života, sada je prisutan u remoduliranim oblicima na svakodnevnoj razini. Elementi puzajućeg fašizma jako su prisutni od političke žute štampe i kontrolisanih javnih servisa, preko teorija zavjera, kolektivnih paranoja koje proglašavaju svakog neistomišljenika za izdajnika.

REMODULIRANI FAŠIZAM

Autoritarnost je predvorje fašizma, pa se predano radi na kultu vođe koji nacionalizam i populizam koriste kao alatke za održavanje pozicije moći i kreiranja straha. Dakako, prisutno je i kroz udžbeničku reviziju historije i spoj kriminala sa nacionalnim patroizmom. Društvene mreže su javni toalet pun ostrašćenih komentara koji negiraju ono što je bila naša prošlost i borba protiv fašizma i propagiraju neku novu vrstu fašizma.

U svojoj knjizi Anatomija fašizma ugledni povjesničar Robert O. Paxton nas upozorava da u 21. stoljeću nijedan fašist neće prisvojiti naslov “fašist”, jer fašiste djelomice prepoznajemo po onome što oni govore; svakako važno je i kako djeluju. Taj novi, remodulirani fašizam se rađa u nedostatku političkih ideja i nepoznavanju univerzalnih vrijednosti, pa tako uzima oblik i boju svog vremena i kulture.

A mi živimo u kulturi poricanja i laži, opravdavanja zla koje je činjeno drugima u ime nacionalnih prava, interesa i zaštite. Govoreći moralno, pa čak i politički, naša ravnodušnost i naviknutost na pojavu fašizma je opasna za budućnost.

Foto: Jedna od fotografija pada nacističkog režima i ulaska jedinica Crvene armije u Berlin, koja simbolizira Dan pobjede nad fašizmom

Zato nam je danas važno se sjećati anfašističkog naslijeđa, jer nas to povezuje sa internacionalizmom, sa komopolitizmom, zapravo, sa proevropskim vrijednostima.

Telefonski poziv zločincu Radovanu jeste dovršetak politike relativizacije fašizma i zločina počinjenih ne samo 90-ih godina, već i onih u Drugom svjetskom ratu. Fašizam preko telefona je nama poznat kao rat uživo.

Opasno je ako zaboravimo da je eho Karadžićeve monstruozne citirane rečenice na desetine hiljada ubijenih i stotine hiljada raseljenih. Treba se toga sjetiti na ovaj Dan pobjede nad fašizmom. Mi u BiH nemamo mnogo razloga za slavlje, čini mi se mnogo više za oprez!

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime