Piše: Edin Ramulić
Proslava ovogodišnjeg 9.januara kao Dana Republike Srpske okupirala je javni prostor i postala najvažnije političko pitanje u odmjeravanju snaga na relaciji Sarajevo – Banja Luka. Proslava je to i državi kakvu imamo u godini jubileja njenog postojanja. 25 godina kasnije zvuči besmisleno iz Sarajeva osporavati rođendan Republike Srpske koja pod tim imenom postoji, ima samostalnu vlast i ingerencije kao da je država u državi. Više bi imalo smisla osporavati dan vojske i policije u tom entitetu, jer su te institucije bile ključne u udruženom zločinačkom poduhvatu u kojem je nastala i Republika Srpska. Ako i prihvatimo neminovnost upotrebe vojne sile, mučenja, logore, masovne grobnice, masovna silovanja, istrjebljenje pa i genocid, da se ispune strateški ciljevi srpskog naroda u Bosni i Hercegovini teško je prihvatiti odsustvo bilo kakve empatije prema žrtvama sada kada je sve prošlo i kada je Republika Srpska stabilna i međunarodno priznata. U Prijedoru, 50 kilometara daleko od Banja Luke, ubijeno je 102 djece. Sadašnje vlasti su odbile molbu roditelja ubijene djece da se izgradi spomenik za najmlađe žrtve. Nisu bili u stanju ponijeti se kao ljudi i pružiti utjehu preživjelim roditeljima, bez obzira koliko se ta utjeha i sa imenom djeteta na spomeniku činila malena.
Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.
Drhtaj će proći kroz ruku forenzičara dok podiže Maidine koščice i odlaže ih u bijelu vreću. Sedam godina kasnije našli su je na mjestu gdje je pala. Tog 23.maja 2000.godine dok njene krhke kosti skupljaju po Bešića poljani, njene ubice su na slobodi. Odgajaju vlastitu djecu u gradu koji su oteli samo za sebe, pobili, opljačkali i protjerali sve što se nije krstilo sa tri prsta. Svi pokušaji otpora ugušeni su za osam dana i u naredna tri mjeseca ubijali su svakodnevno 32 muškarca, po tri žene i barem po jedno dijete. Do kraja rata uspjeli su lišiti života 3176 sugrađana. Posmrtni ostaci 640 žrtava nikad nisu pronađeni. Okupacionim vlastima se žurilo da razdvoje svoj narod od drugih kako su im vođe iz Banja Luke poručile u ”strateškim ciljevima srpskog naroda”. Prepisali su od ubica iz holokausta sve što im je bilo potrebno: obilježavanje kuća i ljudi, deportacije u stočnim vagonima i teretnim kamionima, logori smrti i masovne grobnice. Sa napadima u Prijedoru su počeli 23.maja 1992.godine, baš na isti dan kada su pronađene Maidine kosti. Prvo je spaljeno selo Hambarine.
Hambarine su malenoj Emiri Mulalić bile cijeli svijet. Tu je prohodala, progovorila i napunila pet godina. Igrala se kamenčićima pored očevih nogu u logoru Trnopolje. Pala je baš pored njega, bez riječi. Krv joj je udarila na uši i nije čula kako otac Emir prigušeno viče: snajper, bio je to snajper, vidio sam na prozoru! Nosile su je očeve ruke a ona je osjetila jedino bol, tupu i nezaustavljivu. Vozili su je nekud, sada je bila u naručju majke Samire. Emira nikog nije čula. Sva njena čula je preuzeo bol. Nemilosrdno je bivao sve jači. Tijelo joj je kopnilo u svakoj kapljici krvi koja je isticala. Klonula je na majčinim rukama. Na putu do bolnice. Iz ruku je ispao kamenčić, njena zadnja igračka. Dijelić logora koji je ponijela sa sobom u smrt.
Smrt je i nakon rata zadržala pobjednički duh i uklopila se u koncept ”razdvajanje naroda”. Nedaleko od mjesta gdje je mala Emira smrtno ranjena, prijedorske vlasti su podigle spomenik palim borcima, od kojih niti jedan nije pao u svom zavičaju. Na spomeniku dominira krst. Postavljen je 2000.godine na mjestu koje se vidi iza leđa Fikreta Alića i drugih skeletiranih logoraša snimljenih kroz žicu kamerom britanskog ITN-a. U Domu kulture, jednom od objekata bivšeg logora Trnopolje, otvorena je spomen soba za pripadnike vojske koja je u nehumanim uslovima držala 23.000 prijedorskih civila. Pojedini pripadnici te vojske su u više navrata noću ulazili baterijskim lampama u prostorije logora i odvodilli žene i djevojčice koje bi silovali po okolnim kućama. Jedna žena je ubijena u samom logoru, a više od 30 muškaraca je izvedeno i pogubljeno u neposrednoj blizini. Tačno na mjestu gdje danas stoji spomenik ukrcavali su se logoraši koje će 21.augusta 1992.godine policajci iz pratnje izdvojiti iz konvoja i pogubiti na Korićanskim stijenama na Vlašiću. Tegobniji je to primjer čak i od one zlokobne ploče sa natpisom ”Za dom spremni” koja je nedavno osvanula u Jasenovcu. Jer, ovaj trnopoljski spomenik za razliku od onoga u naselju Jasenovac, podignut je u samom krugu bivšeg logora i finasirale su ga vlasti. Logori nisu za poređenje ali spomenici jesu. Da nesreća bude veća, podigli su ga potomci preživjelih žrtava Jasenovca i učesnika kozaračke epopeje. Ostaće to spomenik najvećoj sramoti Potkozarja, sve dok na tom mjestu bude stajao.
Stajao je na kućnom pragu. Goran Matanović se ukočio od straha kada je vojnik u sivomaslinastoj uniformi pucao u njegovu majku Maru. Sunčanog prijepodneva, 25.jula 1992.godine svuda po Briševu odjekivali su rafali i detonacije bombi. Pozvali su ih da izađu pred kuću. Mati se bez jauka srušila na zemlju. Vojnik je mijenjao okvir sa mecima dok ga je mršavi četrnaestogodišnji dječak gledao razgoračenim očima. Tih nekoliko sekundi bilo je dovoljno da potrči iza kuće pa preko bašte u šumu. Srce mu je lupalo u grlu a noge nije ni osjećao. Kad se napokon dokopao prvih stabala naletio je na trojicu vojnika. Oni su se na trenutak zbunili. Gledali ga i ćutali. Jedan je podigao pušku. Više ih nije vidio. Pred očima mu je bila krošnja hrasta na koji je njegov otac Stipe bio ponosan. Osjetio je toplinu kako mu natapa majicu. Iz njegovog krhkog tijela isticao je život. Lagano i sve bolnije. U daljini je neko povikao – aj, mama! Učinilo mu se da može još pomicati malenim usnama.
Usnama stisnutim od tuge, dvadeset godina kasnije, nečije ruke nose torbu sa ispisanim Goranovim imenom. Po prvi put je neko tog 5.augusta 2012.godine krupnim slovima napisao njegovo ime i stavio na torbak, toliko nalik onom koji je nosio u sedmom razredu. U potpunoj tišini povorka od nekoliko stotina ljudi ide glavnom ulicom i 102 torbe sa imenima ubijene djece donose na trg. Trg od rata nosi ime Zoran Karlica. On je bio major JNA i zasluge je stekao predvodeći napade na djecu u Hrvatskoj. Podlegao je ranama zadobijenim u Prijedoru. Torbe spuštaju na pločnik trga i od njih tvore riječ GENOCID? Iduće godine u maju Goranovo ime je na peteljki ruže, zajedno sa drugim imenima djece na ružama čini krug. Spomenik je to kojeg nema. Imena im se čitaju na zvučniku. Niko od prolaznika ih ne dira do duboko u noć. Ponovo je maj i sada je Goranovo ime na umjetničkoj instalaciji od predimenzioniranih lego kocaka. Spomenik u nastajanju, po ideji umjetnice Elme Selman. Umjetničke instalacije se smjenjuju, zadnja je bila sa dječijim cipelicama u gipsanim bijelim trakama, skupljaju se potpisi za peticiju, ali spomenika nema. Nije ga odobrio Marko Pavić, lider jedne od partija u vlasti Repubike Srpske i neprikosnoveni gazda u Prijedoru. Predratni je to potkazivač iz Službe državne bezbjednosti a u ratu, kao direktor pošte, isključivao telefone u nesrpskim naseljima prije nego što bi bila napadnuta. Poslije rata osuđivan zbog kriminala na poziciji ministra u Vladi Republike Srpske. Za genocid je rekao da su oni u Prijedoru ipak stali i nisu otišli predaleko kao oni u Srebrenici. Po njemu, žrtve pokopane u jednu od najvećih masovnih grobnica Tomašica su tamo bili sahranjene, a komemoraciju za ubijenu djecu u Prijedoru je nazvao gej paradom. Prema izvještaju Human Rights Watcha iz 1997.godine on je bio jedan od najodgovornijih za etničko čišćenje.
Čišćenje je prošlo u njihovom selu i ostali su samo žene i djeca. Naredili su im da izađu iz kuće. Šestogodišnja djevojčica Nermina jednom se ručicom držala za starijeg brata Nermina a drugom za majku. I druga djeca su se držala za svoje majke. Vojnici su stajali u polukrugu. Podigli su puške i vidjela je vatru iz cijevi prije nego će je mati Minka zakloniti svojim tijelom. Držala je majku i brata u zagrljaju dok su padali. Grmljavina nije prestajala. Htjela je disati ali je od toga bolno pištalo u grudima. Čula je krkljanje i kao da neko glasno hrče. Mogla je osjetiti krv kako kulja iz brojnih rana. Zatim se pojavila ruka sa pištoljem. Plavokosa djevojčica Nermina nije čula prasak. U sumrak tog 25.jula 1992.godine u selu Zecovi ubijeno je sedamnaestoro djece i petnaest žena. Za njihovim tijelima se još uvijek traga.
Traga ljudskosti nije bilo kod prijedorskih političara koji su odbili inicijativu roditelja ubijene djece da se u Prijedoru podigne spomenik sa njihovim imenima. Postalo je to jasno onog dana kada se otac ubijene Nermine, Fikret Bačić, skrhan vratio sa još jednog sastanka kod Seada Jakupovića i odlučio da mu više nikad ne ode sa molbom da zahtjev roditelja, kojeg je potpisalo 1175 građana Prijedora, stavi pred parlament. Jakupović je predsjednik Gradske skupštine, socijaldemokrat, osuđivani sitni kriminalac i krupni lažov, kakvih je previše u svim strankama. Dvije pune godine je zamajavao Fikreta raznim izgovorima i kupovao vrijeme do novih izbora. Parlament kojim on predsjedava odbio je izgradnju spomenika ubijenoj djeci ali je zato odobrio novac kojim se ispred prijedorskog srednjoškolskog centra izgradio monumentalni spomenik nazvan ”Kameni cvijet” na kojem su ispisana sva imena poginulih boraca i policajaca za Srpsku. Spomenik sa naglašenim pravoslavnim simbolima otvoren je 2012.godine, tačno na dvadesetu godišnjicu zločina u Prijedoru a nalazi se pored ranije podignutog ”Za krst časni” i nasuprot spomenika najpoznatijeg prijedorskog revolucionara dr. Mladena Stojanovića. Na spomeniku se tako našlo i ime Gorana Borovnice, jednog sa javne optužnice Tribunala u Hagu, kao i ime prijedorskog ubice i komandira zločinačkog interventnog voda prijedorske policije. On je poginuo kasnije na bihaćkom ratištu i njegovo ime je Miroslav Paraš.
Paraš je naredio da izađu iz autobusa i postroje se u dvije kolone. Zatim su ih doveli na ivicu provalije. Policajci su se rasporedili u polukrug iza njihovih leđa. Darko Mrđa je uzviknuo: ”Ovdje mijenjamo žive za žive, a mrtve za mrtve”. Elvir Kararić, sedamnaestogodišnjak, klečao je uz svog oca Kadira u koloni nad rubom ponora. Vrtjelo im se dok su gledali dolje u bezdan. Zapucali su im u leđa. Paraš i njegovi potčinjeni. Osjetio je bol u desnoj plećki i ramenu. Otac ga je stisnuo za lijevu ruku i padali su. Prvo je stijena otrgnula njegovog oca iz stiska a onda je i on osjetio kako mu oštro kamenje razdire utrobu i raznosi crijeva. Poživio je taman toliko da vidi očevu krvavu glavu kako se zaustavlja na stijeni odmah pored njegove. Zagledani jedan u drugog beživotnim očima nisu čuli detonacije bombi koje su bacali za njima, jauke preživjelih i smijeh ubica.
Ubica je dobio svoj spomenik u Prijedoru i to pred školom njegove žrtve Elvira. Elviru je prije smaknuća oduzeta ljudskost, dehumaniziran je u razornoj propagandi koju su proizvodili lokalni mediji i političari iz Srpske demokratske stranke. Ništa se u tom pogledu nije promijenilo do danas. Njemu i ostaloj ubijenoj djeci u Prijedoru nikada nije vraćen status ljudskog bića. Lokalni političari su dobili jednostavnu i prelaganu priliku da sa sebe skinu teret zločina nad djecom koji jednako pritišće stanovnike ovog grada bez obzira na nacionalnu pripadnost. Za spomenik djeci i maloljetnicima niko im u Prijedoru ne bi prigovorio. Cvijeće sa imenima, koje svakog 31.maja, na Dan bijelih traka, ostane na glavnom trgu, nakon komemoracije niko od šetača ne uznemiri do duboko u noć. Tek komunalci, koje pošalje vlast, etnički ponovo očiste trg negdje pred jutro. Ne bi Prijedorčani bili u tome prvi. Vlasti u Konjicu su odobrile a zatim i učestvovale u izgradnji spomenika na kojem piše ”Našoj djeci – civilnim žrtvama rata 1992-1995”. Spomenik je podignut na mjestu koje vrvi od mladih ljudi, tik pored zgrade osnovne škole i sportske dvorane. Na kamenu je upisano 16 imena, ravnopravno jedno uz drugo stoje Pavle, Josip, Halil, Sanja, Elma, Florijan… Zajedno na istoj ploči i Srbi i Hrvati i Bošnjaci, ubijena djeca Konjica. U gradu u kojem su vlasti predominantno bošnjačke, i koji je, kao i Prijedor , opterećen bremenom ratnih zločina. U njegovom predgrađu je bio ozloglašeni logor ”Čelebići” a i sama sportska dvorana ”Musala” u blizini spomenika bila je mjesto zatočenja nebošnjaka. Spomenik tamo stoji i niko za njega ne zna. Niti jedan medij o tome nikada nije izvjestio. Valjda nije u duhu podijeljene dejtonske države.
Države za ubijenu prijedorsku djecu nema ni u glavnom gradu Sarajevu. Teško je danas naći opravdanje zašto imena ubijene prijedorske djece nisu uklesana na spomeniku preko puta Predsjedništva BiH. Da li je taj prostor glavnog grada namijenjen samo za djecu iz sarajevskih opština koje ”vrijede deset puta više” (usporedba po Bakiru Izetbegoviću, vođi najuticajnije bošnjačke stranke)? Prijedorska djeca su pobijena u udruženom zločinačkom poduhvatu stvaranja Republike Srpske i poprilično je jasno zašto sadašnjim vlastima najviše odgovara da taj zločin nad nedužnom djecom ostane nevidljiv. Bilo bi nezgodno praviti defile 9.januara pored takvog spomenika. Dominantna politička većina za Srbe u prijedorskom parlamentu koja je ostvarena oružjem, istrjebljenjem i progonima, garantuje očuvanje osvojenog prostora ekskluzivno samo za srpsku zajednicu, pukim demokratskim dizanjem ruke.
Ruke nekih mladih Prijedorčana ipak daju nadu. U Prijedoru se za sjećanje na ubijenu djecu najvidljivije zalažu njihovi vršnjaci, Goran, Zoran, Branko, Zorana, Stefan, Nemanja… i iz godine u godinu sve su brojniji i glasniji u zahtjevima da se u centru Prijedora podigne spomenik. Oni su već sada za sjećanje na tu djecu postigli više nego što bi se to desilo da je spomenik izgrađen odmah poslije rata. Nigdje se toliko ne govori i ne piše o žrtvama kao što je to slučaj sa ubijenom prijedorskom djecom. Umjetničke instalacije, tekstovi, publikacije, spomenici u nastajanju, peticije… daju daleko više informacija od bilo kakvog kamena i betona u centru grada. Ti mladi ljudi su već sada podigli jedan poseban spomenik, spomenik savjesti i ljudskosti u svom gradu. Oni mnogo više od povratničkih naselja u nestajanju, pogotovo više od gramzivih ”probosanskih” političara, daju kakvu takvu nadu da strateški ciljevi koje je iznio Radovan Karadžić, 12.maja 1992.godine u Banja Luci, neće biti do kraja ispunjeni. Da se narodi neće u potpunosti razdvojiti i da će se zajedno i sjećati i stidjeti zbog najmlađih žrtava u političkim projektima koji su nas uveli u rat i koji i dalje prijete nekoj tek rođenoj djeci.
Djeci poput trogodišnjeg Namira Redžića, kojeg je ubica rafalom sa tri metka u srce i jednim u stomak pogodio iz neposredne blizine dok ga je u rukama držala njegova majka Najila, u podrumu kuće u njegovom Čarakovu. Ili braće Hopovac, petogodišnjeg Adisa i sedmogodišnjeg Ibrahima, koje je rafal pokosio s leđa dok su zajedno sjedili na biciklu u dvorištu kuće u Zecovima. Ili da nestanu kao tromjesečna beba Velid Softić, po kojeg roditelji nisu mogli doći iz logora u bolnicu gdje je bio zadržan na liječenju. Ili poput nesretnog četrnaestogodišnjeg Krešimira Pranjića, dječaka iz miješanog braka, kojeg vjerovatno ne bi ubili te martovske noći 1994.godine u Ćeli da su ga pitali za ime oca. I tako 102 djece, samo u Prijedoru. Za Republiku Srpsku.
Buka.com
Edin Ramulić
* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca. Za dodatne informacije koje potkrjepljuju te navode možete se javiti autoru teksta na e-mail: ramulic.prijedor@gmail.com
