Autor: Nastasja Radović
MONITOR: Kako ocjenjujete reakcije na najavu da će se transkripti i sinopsisi sjednica Skupštine srpskog naroda tj. Narodne skupštine RS, u periodu od 1991-1996, naći na sajtu Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari?
BAJTAL: Pomenuti transkripti su pisano, dakle, povijesno neporecivo svjedočanstvo, idejne i planski zacrtane pozadine rata, koja se ne uklapa u postratne, propagandno-medijski osmišljene, i namjenski retuširane slike negiranja počinjenih zlodjela i genocida. Otuda sva ta medijska cika i vriska.
U pitanju su zapisnici koji dodatno osvjetljavaju fenomen šest stotina masovnih grobnica širom RS; opsadu Sarajeva, masakre na Markalma (Sarajevo), Kapiji (Tuzla); koncentracione logore, masovne zločine, silovanja, genocid, itd. itd. Ukratko, s Transkriptima genocida (kako glasi zvanični naziv objavljenih dokumenata), objelodanjuje se upravo ono o čemu sam pisao u knjizi Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike. Politike gluhe, nadmene, bezosjećajne i kapriciozne samovolje.
MONITOR: U jednom od objavljenih dokumenata iz maja 1992, Ratko Mladić govori da će se desiti genocid ukoliko se realizuju ideje koje su predložili Karadžić i Krajišnik. Kako, sa psihološke strane, tumačite njegovu presudnu ulogu u genocidu u Srebrenici?
BAJTAL: Da, među tim dokumentima je i holokaustovska, etno-rasistička odluka Skupštine RS od 12. maja 1992. ,,o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH“. Tokom rasprave o tom dokumentu, videći o čemu se tu radi, Ratko Mladić upozorava da realizacija tih ciljeva znači genocid: Citiram: ,,Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će to Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je, lјudi, genocid”. I bi genocid. A sad upornim poricanjem svega treba „objasniti svijetu“, upravo to – da nije bilo ono – što je bilo.
Ukratko, poricanjem neporecivog, dodici, dačići, vučići i ostali, samo provode u djelo Čosićev idejni projekat laganja i imperativ laži kao jedine srpske istine. Najlicemjerniji modus tih lagarija bile su one čokolade koje đeneral Mladić „velikodušno“, i pred namjenski dovedenim TV kamerama, poklanja izgladnjeloj dječici Srebrenice, dok im iza leđa, ajhmanovski sračunato deportuje očeve i braću na već pripremljena stratišta i gubilišta. „Mladić mi je dao čokoladu, a onda ubio oca“, svjedoči Izudin Alić, prisjećajući se kako je kao osmogodišnjak, ništa ne sluteći, dobio na poklon čokoladu, a zajedno s njom „i laž da će sve biti dobro“. Prašinom tih čokoladica zločinac je pokušao da prekrije krv vlastitog zločina. Ali, transkripti ga izdaju.
MONITOR: Mogu li ta dokumenta pokrenuti pitanje odgovornosti, zakonske ili političke, za neke od članova tadašnje Skupštine? Pominje se i to da je Milorad Dodik bio njen član.
BAJTAL: Ljudski gledano, odgovornosti bi moralo da bude. Ne samo za članove Skupštine. I status RS, shodno međunarodnim pravnim uzusima, mora biti propitan. Nijedno zlo ne bi smjelo proći nekažnjeno. O odsustvu morala da i ne govorim. Jer, da ga je bilo, koliko za noktom crnog, nešto tako strašno i krvavo ne bi moglo da se dogodi. Danas se, upravo logikom tog nemorala negira i poriče sve njime počinjeno. Srećom, transkripti ne daju lagati. Da, Dodik je bio član te Skupštine i zna da je tačno sve ono što i sam uporno i licemjerno poriče, negira, relativizira, a sve po formuli „s kim si onakav si“.
Izvor: Monitor
