Sinoć i jutros sam dobio još nekoliko prijetećih poruka od osoba koje se navodno sudski procesuiraju za prethodne prijetnje smrću. Malo sam razmislio, sabrao se i, priznajem, pogriješio sam. Nije do vas, do mene je.
Do mene je
Mili moji i dragi neistomišljenici, opraštam vam svima koji ste mi prijetili. Ipak ste vi u pravu! Ja sam jedno trabunjalo, koje se drznulo i pozvalo državu i njene organe da me zaštite. A kako vidim, vi ste ili jači od države ili ste država.
Nadam da ćete i vi meni oprostiti što sam vam bio na nišanu, što ste me naumili odstrijeliti, e da bi od mog komunjarskog tijela ostala kaša miješanog mesa, kako navodite. Oprostite mi što će me noć pojesti, što mi se za grob neće znati, što ćete me nabijati na neomašćen kolac.
Takođe, duboko vjerujem da ćete biti tako dobri i oprostiti mi što planirate silovati moju ženu na sve moguće i nemoguće načine i što imate plemenit naum da mi opštite sa nerođenim djetetom. U zadnjih 15 mjeseci, shvatio sam u kakvoj sam zabludi! Vi, vi ste u pravu sa svojim humanim stavovima i nakanama, a ja dok sakupljam prijeteća pisma, vozim uništeno auto na popravku i prijavljujem vas MUP-u, ja sam zabludjela kukavica.
Eto, u ovih godinu i po, dosađivao sam i policiji i tužilaštvu i sudstvu u obavljanju redovnih aktivnosti poput ležanja, čekanja na zastaru predmeta i ponovnog ležanja. Dosađivao sam poštenom svijetu u kancelarijama dok su u zen-miru ispijali prve kafe jutarnje, namjesto da sam kao i svaki pošteni novinar u ovoj našoj Čečenijici pognuo glavu i ćutao. Tako se to radi. Šta sam je pa bolji od ostalih?
Ali zato vi niste ćutali, sve jednako kreativnim prijedlozima kako upokojiti moju familiju i mene. Ideje su frcale u čudesnom brejn stormingu, od slobodarskog Čikaga do Bosanske Gradiške. Pardon SrBske Gradiške. Od kamiondžija, do sekjuritija. Od kamermana, do bodibildera. Od komercijalista do lugara…
Pa sam tako boraveći na silnim seminarima novinarskim na kojima se drvi o bezbijednosti sedme sile u nas (hahaha), osim brojanja navijek istih novinara, prebrojavao napade, prijave, procesuiranja, moje oproste i djelovanje sudova. I zbrojih. Napada tridesetak, prijavljenih deset, dva oprosta, osam neriješenih slučajeva. Duplo golo, usranih gaća u mom slučaju.
Iskreno se nadam da ćete nastaviti svoj posao, prijetnje, fizičke i verbalne nasrtaje, uništavanje lične imovine… Ja nemam bilo kakve poluge da vam se suprotstavim, a vi imate svoju privatnu državu. Rekao bih, samo naprijed, da me nije strah.
Ima MUP prečeg posla
Kako god, više neću maltretirati zaposlene u MUP-u, Tužilaštvu i sudovima. Imaju oni prečeg posla, kažu. Kažu i da Banjaluka nikada nije bila sigurniji grad.
Možda se sa tim ne mogu složiti roditelji ubijenog Davida Dragičevića, možda se sa tim ne može složiti novinar Slobodan Vasković i kako vele “žena mu”, možda se sa tim ne može složiti novinarka Gordana Katana, možda se sa tim ne može složiti Aleksandar Trifunović i uredništvo BUKE, možda se sa tim ne može složiti onaj psiholog Puhalo, možda se sa tim ne može složiti 80% stanovnika Banjaluke i Republike Srpske i moja malenkost kao kusur pride.
Ali ko nas jebe!
Juče je bio Dan policije i premijerka Cvijanović je rekla da je «policija jedan od najsnažnijih identiteta Republike Srpske». I ja se slažem sa njom! Slaže se vjerovatno i Nenad Stevandić, prvi čekić Skupštine RS i nekadašnji suvozač kombija crvenog. Slaže se i Stojan Župljanin, koji je kao prvi pandur Banjaluke u prvoj polovini devedesetih “izmjestio” 70 hiljada nesrba.
A, slaže se, bogme, i narečenih 70 hiljada nesrba banjalučkih da je ovakva policija identitet baš ovakve Republike Srpske. Od Nevesinja, Foče, Višegrada, Pala, Srebrenice, pa sve do Kozarca i Prijedora.
I zbog svega narečenog, sitne su moje muke, mukice takoreći sa tako krupnom tvorevinom, kao što je Republika Srpska, koja postoji, ako je lokalnim istoričarima vjerovati, od 1945.
Imaš ti, Republiko Srpska, prečeg posla nego da čuvaš nekog tamo novinarčića, prašinara iz Bursaća.
Valja napraviti kampove za obuku mladih policajaca, koje će ruski specijalci obučavati. Valja mobilisati sve one tastatura ratnike koji su prijetili mojoj malenkosti i svim ostalim domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima i probrati sposobne za pušku i dva okvira.
Tužiću sebe što me vrijeđate!
Pa ti se još jednom izvinjavam, Republiko Srpska, i tebi i, da prostiš, tvojim organima i tvojim najsvijetlijim sinovima, koji su na vrijeme uočili moj hinjski, antisrBski, izdajničko-soroševsko-katarski rad, a sve u cilju destabilizacije ove fenomenalne tvorevine, u koju se od ljepote ne može gledati.
Te stoga, odustajem od bilo kakvog sudskog gonjenja dobrih ljudi koji su mi prijetnjama smrću zapravo htjeli pomoći, izvesti me na pravi put, pokazati mi kako se domovina voli bejzbol palicama, silovanjem nerođene djece i najavom odstrela mene i moje porodice. To je jedan duboko pedagoški i human posao, čiji značaj, ja glupi slijepac, nikako da shvatim. A, sve statistike su ukazivale na to. Da sam samo istraživati htio. A u istraživanju stoji da 25% stanovnika Republike Srpske smatra da su „u nekim slučajevima“ napadi na novinare opravdani. Ispravno, jakako!
I kako bih pokazao iskrenost u svojim namjerama, lično ću se, vođen primjerom Predsjednika RS-a Milorada Dodika, samotužiti.
I ne samo to! Pomoći ću prilikom izrade tužbi protiv mene ljigavca, svakom od nasilnika, koga sam na bilo koji način uznemirio u ovih 15 mjeseci u njegovoj svetoj pedagoškoj dužnosti istjerivanja Bursaća na pravi put ili čisto istjerivanja Bursaća iz zemlje ili sa lica Zemlje.
Tužiću sebe, što sam za skoro svakog nasilnika konstatovao da je pas koji laje i da ne ujeda. Ma tužiću se što sam se drznuo ustvrditi da iza kerova stoji ideološko-kinološki savez.
Na koncu
Ja ću sve jednako raditi svoj posao, ali neću otimati vrijeme i posao policiji, sudstvu, tužilaštvu i neobično dragim nasilnicima, koji su mi sve vrijeme lijepom uvredom, sitnim gestom i ispravnim stavom pokušavali pomoći.
Što bi rekli stari ljudi, ja pišem, a vi prijetite, do kad ćemo sreće imati da se ne sretnemo?
