Ne postoji vjerovatno ništa što već nije napisano o Srebrenici, najvećem stratištu jednog naroda od II svjetskog rata do danas, “zaštićene zone” UN-a u koju su monstrumi tek tako ušetali i pobili više od 8.000 ljudi u unaprijed isplaniranoj genocidnoj namjeri.
Od tog jula 1995. godine do danas, međunarodna pravda donijela je niz presuda za genocid, osudila je kreatore genocida, presuđene ratne zločince Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Od tog jula 1995. do danas, cijela jedna civilizacija saginje glavu pred veličinom ovog zločina, no još uvijek postoje oni koji brutalno vrijeđaju, obesmišljavaju, omalovažavaju i negiraju.
Zato su pomen i sjećanje na Srebrenicu odsudno važni, ako ne zbog nas samih i raznih otpadaka civilizacije koji se predstavljaju kao ljudi, onda radi očuvanja digniteta i dostojantva cijele jedne civilizacije koja je dopustila da se ovo dogodi.
U predgovoru svoje knjige “Ujed zmije sjećanja”, napisanoj kao svojevresni hommage dostojanstvu i boli majki srebrenice, profesor Esad Bajtal na sebi svojestven način predstavlja sve razmjere monstruoznosti masovnog pokolja nad Bošnjacima, nad ljudima, i recidiva koji su ostali.
Piše: Esad BAJTAL
U Srebrenici, od 6. do 19. jula 1995. ubijeno je 8.372 nedužnih ljudi. Od toga, prema nalazima suda u Haagu, najmanje 48 žena, među kojima su i djevojčice od 8 i 9 godina. I čak 76 dječaka ispod 16 godina, te 629 staraca preko 60 godina.
Upravo taj raspon spolno-starosne strukture žrtava otkriva sistematičnost i genocidno zacrtanu namjeru koja je sudski dokazana i kvalifikovana. Sve je rađeno planski: od Karadžićeve Direktive vojsci (08.03.1995.), da u Srebrenici stvara „nemoguće uslove življenja“, uključujući i onemogućavanje UNPROFOR-a u dostavi humanitarne pomoći, ali tako da sve mora biti sofisterijski zakamuflirano da se „izbjegne osuda međunarodne zajednice i međunarodnog javnog mnijenja“.
Dokle se išlo u koordinaciji skrivanja istine i obmane domaće i svjetske javnosti, najbolje govori vojno-medijski izrežiran trenutak propagandnog TV prenosa Mladićevog davanja čokoladica djeci Srebrenice.
Sve se odvija u trenutku dok dječije očeve (autobusima planski dopremljenim iz Srbije), ajhmanovski uredno, deportuju na već pripremljena stratišta. Na sceni je cinizam mimikrijske, medijski osmišljene reinterpretacije tekuće zločinačke aktivnosti srpske vojske i policije s ciljem njenog izvrtanja u sliku tobožnjeg humanizma.
Radi se o licemjerno-ciničnoj zloupotrebi naivne dječice koja, ništa ne sluteći, skoru smrt vlastitih očeva zaslađuju gorkim čokoladicama vojnog i jeftino-propagandnog cinizma državne televizije Srbije.
Neljudskost i jeftinost te namjenski osmišljene mimikrije ogleda se u činjenici da njen dvostruki cinizam leži kako u djelu podlo osmišljenog davanja čokoladica, tako (i još više), u TV slici tog davanja, planski namijenjenog obmani cijelog Svijeta koji je TV slika obišla.
Odnosno, ta marketinški tempirana TV slika, samo je očigledno i nepobitno uvjerljivo svjedočanstvo strateški osmišljenog “koda poricanja”, odnosno negiranja istine o genocidu na djelu, koje još i danas traje na razne načine. Tako se crna slika nemorala, bijede i vojnog beščašća, pokušava prikriti licemjernom gestom čokoladne “dobrote”.
Koliko je lažna, sva ta ideološki osmišljena i massmedijski upakovana mimikrija, najbolje svjedoči činjenica da, i dan danas, na javnim manifestacijama i velikim sportskim priredbama, ogromni transaparenti NOŽ, ŽICA, SREBERNICA, širom Srbije i bh. entiteta, slove kao neupitni etno-patriotski slogan za koji nikad niko nije pozvan na odgovornost.
Uprkos davnoj sudskoj presudi, genocid se službeno-politički uporno i sistematski negira. I ne samo to. Kolektivnim pjevanjem na javnim mjestima i skupovima, sreberenički genocid se gromoglasno i nekažnjeno slavi, a prijeteći najavljuje čak i novi:
Oj, Pazaru novi Vukovaru
A Sjenice, nova Srebrenice
Pri tome, međunarodna zajednica o svemu tome nijemo šuti. I sve pasivno posmatra baš onako kako je to činila i krvavog jula 1995. godine.
