Piše: Emir SULJAGIĆ
Ništa ne govori o SDA, ali ni o ovom nesretnom narodu, kao činjenica da je naša kolektivna i zajednička sudbina u rukama Jasenka Tufekčića. Ponavljam: naša kolektivna i zajednička sudbina, to hoćemo li se koliko sutra probuditi u koncentracionom logoru pod otvorenim nebom, u kakvom svi imamo iskustvo življenja, je u rukama Jasenka Tufekčića.
Odluka SDA, odnosno njenog rukovodstva, jer to su odluke koje se donose na nivou stranačkog predsjedništva, da u rukovodstvo Doma naroda imenuje SNSD-ovog Dragu Puzigaću može imati apokaliptične posljedice. Odluku da između sarajevskog partizana, Slaviše Šućura na jednoj strani i Puzigaće na drugoj, potonjem povjeri u ruke vitalni dio zakonodavnog procesa u FBiH, Tufekčić je prilježno proveo u djelo.
Odgovorno bi bilo prema narodu i prema istoriji da se SDA očituje o tome čija je to ideja bila, ili da se barem ogradi od pojedinaca odgovornih za to što je demokratska većina u ovoj zemlji de facto dovedena u ropski položaj. Preostaje samo da se to ozakoni i zato se koplja ovako dugo i lome oko Izbornog zakona. Suština, naime, toga što HDZ zahtjeva je da zapadnohercegovačka „bjelačka“ manjina upravlja bosankom „crnačkom“ i muslimanskom većinom.
HDZ na stranu, SDA je u protekle četiri godine učinila sve što je mogla da normalizuje koncepciju „prosperitetne kontrole“ muslimanske sirotinje. Podjela zemlje za SDA, naime, nije problem sve dok je SDA na vlasti tamo gdje su muslimani većina i to nikad nije bilo tako očigledno kao u posljednje četiri godine. Otvoreni šovinizam prema Srbima i Hrvatima koji su ostali sa nama i branili ovu zemlju (koji se vidi kada se malo zagrebe skrama političke korektnosti), netrpeljivost prema „vlasima“ koji su nosili uniformu Armije RBiH, rezultat je napora SDA-ove političke, poslovne, akademske i medijske infrastrukture.
Kada je u decembru 2015. Demokratska fronta izbačena iz vlasti, medijski organ SDA, Stav objavio je naslovnu stranicu na kojoj smo bili Željko Komšić, Reuf Bajrović i ja, sa naslovom: Guske u magli.
Nije mi smetalo što se rugaju meni, što likuju, ali nisam mogao da pojmim da se rugaju Komšiću. Da mu se tako otvoreno i podlački rugaju ljudi koji za ovu zemlju ne smiju pomisliti da daju ono što je on dao. Da tako otvoreno proglase savezništvo sa ljudima koji su držali koncentracione logore. Pomislio sam tada: „Da je otišao u HVO i pucao po nama, bio bi im strateški partner. Pošto je ostao u Sarajevu i stao u odbrane ove zemlje, rugaju mu se.“
Zapravo, malo ko je učinio na satanizaciji ideje građanske Bosne i Hercegovine kao SDA u ovom mandatu. Uvjereni da je sve u upravnim odborima i parama, isporučili su sudbinu države u ruke ljudima koji su već jednom dokazali ne spremnost da ruše države, nego spremnost da to rade zločinačkim sredstvima, masovnim ubistvima, logorima.
Posljedica toga nam je vezana omča oko vrata: građanska većina u ovoj zemlji je kolonizirana kao nikad do sada u njenoj istoriji. Ideja da muslimani u ovoj zemlji mogu i biti samo građani drugog reda normalizovana je prije svega u Sarajevu. Ko se još sjeća kako su sarajevski mediji kučeći tapšali Draganu Čoviću, dok su ga poljevali hladnom vodom? Istog onog Čovića koji će samo tri godine kasnije reći da je građanska država – islamska država.
S druge, pak, strane činjenica da je Dom naroda FBiH blokiran i da je sudbina Zakona o izbornim jedinicama, narodnim jezikom rečeno, „na panju“ je na jednom nivou i dobra. Prvo, Čović, odnosno osovina Čović-Dodik je pokazala da, kako Amerikanci kažu, he means business kada govori o uvođenju aparthejda i ograđivanju nehrvatske većine u FBiH u bodljikavu žicu.
I drugo, to je kraj iluzija o saradnji „umjerenih nacionalizama“, grobno mjesto konsocijacije: nema više sumnje da možemo biti ravnopravni samo u građanskoj državi u kojoj se vlast bira na principu jedan čovjek-jedan glas. Sve ostalo su eufimizmi i kreativna rješenja čiji je cilj da matematičku većinu u ovoj zemlji spriječi u tome da postane politička većina i da upravlja sobom.
Kad sam se tek, sa margina, počeo baviti politikom, pametan čovjek mi je rekao: „Da bi nešto bilo moguće za 30 godina, moramo na tome početi da radimo danas.“ Američki konzervativni publicista Charles Krauthammer je prije nekoliko godina napisao da je politika kraljica društvenih disciplina i da suštinski, ako ti politika nije dobra, ništa ti nije dobro u društvu.
I zato je politika ozbiljan posao, za ozbiljne ljude. I zahtjeva obrazovanje, na isti način na koji advokatura ili medicina zahtijevaju obrazovanje. Jer, država je algoritam. I živi u proceduri, ne u dogovoru. Danas smo ovdje zato što je neko u SDA smatrao da je uputno od BiH napraviti „dogovornu državu“ i pregovarati o onome o čemu se ne pregovara.
Nakon što je izvojevao pobjedu u bici kod Dumlupinara u augustu 1922. i dok su turske trupe napredovale prema Izmiru, Grci su, uviđajući da su poraženi, zatražili od Engleza da posreduju u primirju. Mustafa Kemal je rekao da je to besmisleno – pošto su Grci već bili poraženi.
Niko ne pregovara o nečemu što je već njegovo. Još manje, niko to ne ustupa dragovoljno. Osim SDA. Jer SDA vjeruje da je važnija od države.
