Piše: Enver KAZAZ
Rijetki su lingvisti na bosanskohercegovačkom području koji od devedesetih godina naovamo nisu pristali na zov nacionalizma. Moglo bi se reći da se nacionalizam baš preko lingvistike, književne povijesti i historiografije spuštao iz ideološkog narativnog sistema u društvenu praksu.
Otud su te znanosti postajale njegovim idealnim instrumentom, da bi ga u školstvu i javnom prostoru ne samo legitimirale, već i predstavile kao neupitno, naučnom aparaturom potvrđeno i dokazano znanje.
Lingvisti, književni povjesničari i historičari pritom su se pozivali na argument borbe za nacionalni identitet. Jezik, književnost i historiografija tretirani su kao temeljni izrazi tog kolektivno-autoritarnog, organskog, krvno-srodničkog identiteta koji je, nakon tobože stalnog povijesnog negiranja, u sadašnjosti izboren i zauvijek nepromjenjiv.
Kulturne, religijske, akademske i političke elite menadžment su tog tipa identiteta, pa zbog toga protežiraju kleronacionalizam kao jedinu formu nacionalne ideologije i jedini garant nacionalnog opstanka u budućnosti.
IZLAGANJE JAVNOM LINČU
Posljedice po naučni horizont akademske zajednice bezmalo su stravične. Potčinjavajući se oligarhijama na vlasti, ona je izručila svoju autonomiju, i znanstvenu i institucionalnu, u ruke vlastodršcima, uništila horizont slobode kritičkog mišljenja i dijaloga u društvenom polju, a unutar sebe prihvatila hijerarhijske odnose i zasnovala akademsku moć kao panoptičku kontrolu znanstvenog polja.
U sprezi akademske i političke moći nacionalistička ideologija postala je metaoznačitelj ukupnom interpretativnom i naučnom prostoru u humanističkim i društvenim naukama, pa je za tridesetak godina jednu usko definiranu epistemu, onu socijalističku, zamijenila druga, rigidno zasnovana nacionalistička.
Kritički glasovi te episteme protjerani su na akademsku marginu, stigmatizirani i demonizirani, te izloženi agresivnim oblicima javnog kažnjavanja, čak i javnom linču.
Takav akademski ambijent služio se hijerarhijom kao oblikom discipliniranja kritičkih glasova, da bi se u samoj akademskoj instituciji zaklanjao i esencijalizacijom društvenih i humanističkih nauka koja u svom naličju nije ništa drugo do prizemna nacionalistička funkcionalizacija naučnog polja.
Kad se ima u vidu takva panoptička kontrola naučnog polja, a pogotovu ideološka funkcionalizacija lingvistike, onda je izdavanje novog Pravopisa bosanskoga jezika Senahida Halilovića prvorazredan naučni događaj koji ukazuje na paradigmatsku mogućnost sloma nacionalistički orijentirane lingvistike.
Naime, jasno je da je u proteklih dvadesetak godina jezik u bosanskohercegovačkom društvu, a pogotovu u školstvu, korišten kao prvorazredno ideološko sredstvo. Proglašen za ključno mjesto nacionalnog identiteta, on je izmješten iz komunikacijskog i prebačen u prostor nacionalističkih sukoba, čak segregacije u školama, a onda i različitih vidova diskriminacije.
Tri nacije i tri odvojena jezička prostora – to je formula prema kojoj su nacionalizmi razorili društveno i kulturno polje, povlačeći čvrste granice među ovdašnjim kulturnim i ukupnim nacionalnim identitetima.
Laž da se radi o tri odvojena jezika, a ne o tri različita standarda istog policentričnog jezika, prihvaćena je u lingvistici, da bi se u konačnici proglasila za neprikosnovenu, tobože naučno fundiranu istinu. Na tome se bazirala odluka nacionalističkih vlastodržačkih aparata da oforme projekt dvije škole pod jednim krovom, o čemu su saglasnost postigli akademski nacionalisti postavljeni na ministarske funkcije (gadi mi se pominjati njihova imena).
BOSNIZIRANA PRAVOPISNA NORMA
Ili, pak, druga odluka – nepriznavanjem imena bosanskom jeziku na prostoru Republike Srpske tamošnje oligarhije otvoreno su krenule u diskriminaciju Bošnjaka i bošnjačke djece u školskom sistemu.
Namjesto interkulturnog modela obrazovanja, u kojem bi bila ravnopravna tri standarda jednog istog jezika, nacionalističke oligarhije školstvo su tretirale kao svoj ideološki aparat, nastojeći da izvrše mentalnu kontrolu društvene svijesti.
Umjesto da bude sredstvo komunikacije, jezik je na toj osnovi postao sredstvo mentalne okupacije podijeljenog bosanskohercegovačkog društva.
Ona željezna ograda iz srednjoškolskog centra u Travniku samo je materijalni odraz simboličke funkcije jezika svedenog na nacionalističko oružje.
U kontekstu kolektivno-autoritarnog koncepta izgradnje nacije, Halilović je imao smjelosti da skupa sa svojom pravopisnom komisijom napusti prostor nacionalističke funkcionalizacije jezika i pređe na izgradnju pravopisne norme koja će pratiti jezičku praksu, te time liberalizirati normu i otvoriti je za semantičku raznolikost bosanskohercegovačkog govornog prostora.
Zahvaljujući mladim saradnicama i saradnicima koji su pažljivo ispitali jezičku praksu i postavili naučne okvire koji su odbacili nacionalizam, Halilović je dobio lingvističku platformu za novi tip pravopisa koji je uvažio bh. jezičku raznolikost.
Foto: Senahid Halilović (VTF Studio)
Ti mladi lingvisti i lingvistkinje vrlo su dragocjena pojava u našoj akademskoj djelatnosti, dragocjena onoliko koliko je to bila i ona mladih književnih povjesničarki na Univerzitetu u Tuzli. Moglo bi se čak reći da je upravo taj tim ključan za novi pravopis, ali i za nove, postnacionalističke tendencije u ovdašnjoj lingvistici.
Najbliži onom čuvenom pravopisu kojeg su prošlog stoljeća sačinili Ajanović, Diklić i Marković, a koji se poimao kao bosanskohercegovačka standardnojezička norma, novi Halilovićev pravopis pravi je primjer kako je moguće praćenjem jezičke prakse ostvariti normu koja odražava bosanskohercegovački jezički prostor.
I dok je njegov raniji pravopis bio baziran na arhaizaciji norme, njenoj prevelikoj podređenosti orijentalizmima i isticanju upotrebe glasa h u jeziku, ovaj današnji je orijentiran ka dubletima i liberalnoj normi. Raniji je vršio bošnjakizaciju norme, a ovaj njegovu bosnizaciju. Ranije se zalagao, slikovito rečeno, za bošnjački bosanski jezik, a ovdje je pravopisna norma u značajnoj mjeri bosnizirana.
VRAĆANJE JEZIČKOJ SUŠTINI
Konačno je, reklo bi se, znanost pobijedila ideologiju u standardnojezičkom izrazu. I to ne samo velikim brojem dubleta, vraćanjem onoga što se nekada nazivalo prosti futur, nego i osjećajem za semantičku razuđenost jezika. A to znači da se ovom normom bosanskohercegovački prostor vratio svojoj jezičkoj suštini.
Istodobno s tim, u javnim istupima Halilović je pokazao i da je svjestan pogubnog djelovanja nacionalizma u lingvistici, pa je izričito osudio praksu dvije škole pod jednim krovom, potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku, koja je ustvari najveći mogući dokaz narasle svijesti o potrebi da se jezik otme iz ralja nacionalističke ideologije i vrati svojoj prirodi – komunikaciji u ljudskoj zajednici.
Okupivši oko sebe tim mladih lingvista i lingvistica, Halilović je oslobodio lingvističku zajednicu od diktata ideološke i akademske moći. Zbog tih poteza on zaslužuje sve čestitke, a njegova pravopisna komisija, sastavljena većinom od mladih ljudi, asistenata/ica, lektora/ica, akademičara i akademičarki svaku vrstu poštovanja.
No, zbog svega toga Halilović je u zadnje vrijeme demoniziran od, kako ga određuje Tarik Haverić, turskog magazina Stav, čija redakcija je optužila Halilovića za izdaju u borbi, ni manje ni više, nego za bosanski jezik. Režimski podrepaši iz te redakcije iznose optužbe prema kojima je Halilovićev pravopis dokaz da su bošnjački stid, mimikrija i autošovinizam porazili karakterističnu leksiku bosanskog jezika.
Potpuno suprotno, Halilović je novim pravopisom stvorio uslove za reintegraciju bosanskog jezičkog prostora. Otud on zaslužuje svaku vrstu poštovanja, a ne ovakve objede režimskih piskarala, balijskog šljama, kako bi rekao Haverić.
Uostalom, ta mediokritetska piskarala svojom pisanijom nanose nemjerljivu štetu bosanskom jeziku, a bošnjačku kulturu i nacionalni identitet suštinski destruiraju i sramote.
