Piše: Enver KAZAZ
Otkako je Bakir Izetbegović formirao magazin Stav u esdeaovski profiliranom javnom prostoru traje serijska proizvodnja bošnjačkih neprijatelja i izdajnika. Nije to neki novi trend u nacionalističkoj društvenoj praksi. Regija je preplavljena demonizacijom političkih i svih drugih neistomišljenika još od Miloševićevog ovladavanja tadašnjom Televizijom Beograd, dnevnim listom Politika i sedmičnikom NIN. Podsjetimo, masovna proizvodnja neprijatelja i izdajnika u Miloševićevom režimu rezultirala je unutrašnjom destrukcijom srbijanskog društva, a potom ratnom katastrofom.
Figura neprijatelja i izdajnika nacionalizmu je prijeko potrebna radi homogenizacije nacionalnog tijela i njegove militarizacije. Neprijatelj i izdajnik je ono što iznutra zbija kolektiv širenjem straha kao najefikasnijim sredstvom za ostvarivanje neograničene vlasti nacionalističke oligarhije nad masama. Kao začetne figure nacionalističkog imaginarija, one zahtijevaju bespogovorno predavanje etičkog poretka društva u ruke nacionalističkoj oligarhiji i vođi.
Baš u onoj mjeri u kojoj su te figure samo oličenje zla, vođa i njegova oligarhija postaju samo oličenje nacionalno definiranog dobra. Stoga oni mogu i propisivati kolektivu etička načela prema kojima je poželjno i moralno opravdano likvidirati neprijatelja i izdajnika. Otud se nacionalistička etika bazira na različitim oblicima progona, nasilja, društvene likvidacije, a nerijetko i bukvalnog ubistva nacionalnog izdajnika i neprijatelja.
NACIONALIZAM KAO MENTALNO STANJE
To ubistvo pojedinca stigmatiziranog od strane kolektivnog centra moći samo je uvod u masovna ubijanja na ratištu. Učiniti ubistvo moralno prihvatljivim i legitimnim činom, najveći je napor koji može poduzeti rigidna ideologija. Da bi to ostvarila ona mora ubicu izdići na razinu nacionalnog heroja i posvetiti mu maksimalnu nacionalnu pažnju.
Takvo ubistvo nacionalni vođa proglašava herojskim činom i smješta u nacionalno pamćenje, gdje ono začinje i neprestano reproducira nacionalistički ubilački imaginarij. Postajući njegovim rodnim mjestom, ubistvo je i etički ovjeritelj ideologije bazirane na žudnji za likvidacijom svakog oblika opasnosti po kolektiv.
Otud je nacionalizam, kako kaže Kiš, pre svega paranoja, mentalno stanje, dakle, u kojem je isključen svaki oblika racionaliteta, analitičkog mišljenja i argumentiranog izvođenja zaključaka. Paranoju nadopunjuje pojačani emocionalizam, veliki zov za unutarnacionalnom ljubavlju i srođavanjem jedinki koje se međusobno ne poznaju u osobitu vrstu krvne povezanosti.
Prema svom poimanju nacionalno čiste krvi, nacionalizam priziva rasizam i svojim pripadnicima strogo zabranjuje svaki oblik miješanja sa drugima. Zato su na udaru ovdašnjih nacionalista i bila djeca iz miješanih brakova, baš kao i sami ti brakovi, a bošnjački, srpski i hrvatski nacionalizmi svoj vrhunac rasne mržnje dostigli su demonizacijom te djece.
Otud je u temelju nacionalizma – mržnja. I to mržnja prema svakom obliku drugosti, drugoj rasi, naciji, kulturi, religiji, a nacionalizam svoju puninu dostiže tek u ostvarenju nacionalnog geta. Njegov ideal je nacija okružena neprelaznim bedemima, nacija bez bilo kakvog kulturnog i drugog kontakta s drugima.
Da bi to ostvario, nacionalizam sržno priziva šovinizam, a on se ispostavlja kao njegova ideološka, moralna, kulturna i vjerska čežnja.
Baš zbog toga nacionalizam mora poduzeti etničko čišćenje teritorija koje zaposjeda, a njegov konačni cilj ostvariv je tek onda kad nacionalno čistu krv izjednači s nacionalnom teritorijom. Tu su svi balkanski nacionalizmi identični. Hrvatski je nakon agresije na tu zemlju svoj ideal ostvario etničkim čišćenjem, srpski također – ne treba bolji primjer od Republike Srpske. U BiH nacionalizam je onu čuvenu leopardovu kožu projektom etničkog čišćenja pretvorio u tri nacionalne teritorije.
VELIKI UČITELJ MILOŠEVIĆ
Na onim prostorima gdje još uvijek postoji nacionalno miješanje, proizvedene su međunacionalne granice u svakodnevnim životnim praksama, gdje je vrhunac teritorijalizacije nacionalizma sadržan u projektu dvije škole pod jednim krovom.
Nacionalizam je militarizam prve vrste, pa nacionalni vođa najveću moguću pažnju posvećuje oružanoj spremnosti nacije. Zato svaki nacionalist ima svoje vojne i paravojne formacije. On je okružen njima kao osobenom vrstom nacionalne garde, a paravojne formacije nacionalistički vođa u ratu koristi kao svoje elitne jedinice.
Ta militaristička osnova nacionalizma u BiH se najbolje vidi kroz Dodikovo tetošenje npr. Noćnih vukova, ili Izetbegovićevu naklonost selefijama. Udarna pesnica nacionalističkog vođe, paravojne formacije u ratu imaju dozvolu prekoračenja Ženevske konvencije, tj. činjenja ratnih zločina, a u miru služe za zastrašivanje političkih protivnika pretvorenih u nacionalističkoj propagandi u nacionalne izdajnike.
Budući da postoje na identičnim narativnim matricama, nacionalizmi se razlikuju samo u svojoj vojnoj snazi. Prepun opštih mjesta, svaki nacionalizam slijedi svog prethodnika, bez obzira je li mu on bio krvni neprijatelj ili ne.
Specifikum balkanskih nacionalizama u odnosu na šire, evropske i svjetske kontekste, sadržan je baš u tome što su kasniji nacionalizmi kao žrtve onog prvog, začetnog, Miloševićevog velikosrpskog kopirali njegove narativne obrasce i procedure ovladavanja društvenim poljem i državnim institucijama. Tuđmanov nacionalistički aparat obrušio se na svoje kritičare po istom receptu kako je to učinio Miloševićev, a danas, dvadeset godina poslije rata, Izetbegovićev nacionalizam obnavlja matrice javnog discipliniranja izdajnika i neprijatelja, u potpunosti slijedeći svoje prethodnike na Balkanu.
Dok je nacionalizam državnog aparata Alije Izetbegovića bio mekan, svilen, nejak, jer mu je slaba vojna pozicija u ratu tako nalagala, nacionalizam njegovog sina na čelu SDA i mjestu člana Predsjedništva BiH je agresivan, militantan, sirov i surov, jer mu u miru nije potrebna velika vojna moć.
Baš onako kako su Miloševićevi i Tuđmanovi medijski jurišnici progonili svoje kritičare, npr. Mirka Kovača, Filipa Davida, Miodraga Stanisavljevića, Sretana Ugričića, Vidosava Stevanovića, Latinku Perović, ili na hrvatskoj strani Ivana Lovrenovića, Miljenka Jergovića, Dubravku Ugrešić, Viktora Ivančića, Predraga Lucića, da nabrojimo samo neke, najvidljivije primjere srbijanske i hrvatske kulturne i medijske scene, danas Iztebegovićevi medijski jurišnici progone sve one koje na ovaj ili onaj način smatraju nepodobnima.
BOŠNJAČKI DEMONI
Jedino što razlikuje Izetbegovićeve od npr. Miloševićevih medijskih jurišnika jest činjenica da oni danas moraju progoniti nebošnjake koji su se u ratu dokazali kao bosanski prijatelji, i to ne obični, nego oni prijatelji koji su na svaki mogući način intelektualnim angažmanom branili BiH od početne dvostruke agresije koja je kasnije dobila obilježja unutrašnjeg građanskog rata.
Tako su oni intelektualci, novinari i pisci koje je Alijin državni aparat smatrao bosanskim i bošnjačkim prijateljima i saveznicima, danas u medijskoj hajci Bakirovih jurišnika tretirani kao bošnjački i bosanski neprijatelji. Istodobno, oni bošnjački pisci i intelektualci koji su u ratu na različite načine branili BiH, pa samim tim i Bošnjake, tretirani su erdoganistički profiliranim Bakirovim medijima kao zakleti bošnjački i bosanski neprijatelji i izdajnici. Ta transformacija mekog u agresivni nacionalizam od Alije do Bakira rezultira svođenjem esdeaovskog kulturnog i medijskog prostora u militantni geto, koji ima institucionalnu podršku i moć.
Ogroman je spisak tako proglašenih bošnjačkih neprijatelja. Pogledajmo za trenutak ko je sve na stranicama Bakirovih medija proglašen bošnjačkim demonom: Nenad Veličković, Ivan Lovrenović, Gojko Berić, Miljenko Jergović, a onda ide spisak poltičara od Fahrudina Radoničića preko Nermina Nikšića do Željka Komšića, Emira Suljagića i Reufa Bajrovića.
U zadnje vrijeme tom spisku demonskih bošnjačkih poltičara pridruženi su i oni koji su napustili SDA. U zadnjem broju Stava njih se poredi sa Miloševićem, jer tobože koriste istu retoriku kao on. Poslasticu u medijskoj hajci na bošnjačke demone stavovskim jurišnicima predstavljaju Nedžad Latić i potpisnik ovih redova.
Paradoks u kojem negdašnji saveznik i prijatelj danas postaje nacionalni demon pokazuje karakter preobražaja bošnjačkog nacionalizma u SDA pod vođstvom Bakira Izetbegovića.
Naime, etničko čišćenje u njegovom medijskom prostoru predstavlja uvod u završnu fazu teritorijalizacije tog nacionalizma. Njegov crni bik je za dvadeset i nešto godina poslije rata narastao, institucionalizirao se, ovladao vertikalom državnih institucija, akademskom zajednicom, školskim sistemom, postao normativan u kulturi, zauzeo medije i na koncu se kapilarno proširio društvenim poljem. Njegova ključna nakana jest nametnuti se za bošnjačku društvenu normu, baš onako kako je to uspio srpski, odnosno hrvatski.
Medijski jurišnici predvodnica su onim političkim, dok je zveckanje oružjem, tj. pozivanje na militarističku moć, za sada nemoguće, budući da u BiH postoji ravnoteža međunacionalističke nemoći. Naime, ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački nacionalizam u BiH ne mogu računati na vojnu premoć, pa su zato i toliko agresivni prema onima unutra, u nacionalnom tijelu, odnosno onima koji u javnom prostoru ne prihvataju nacionalistička ideološka načela.
RASPAD IZETBEGOVIĆEVE STRANKE
Stoga su kritičari nacionalizma u BiH obavezno trostruko stigmatizirani. Jedino u čemu su saglasni nacionalistički vlastodršci jesu upravo ti kritičari. Biti antinacionalist u BiH podrazumijeva rizik izlaganja ne jednoj, već trostrukoj nacionalističkoj mržnji i progonu.
Današnji agresivni nacionalizam erdoganističkih Izetbegovićevih medija, pak, završna je faza getoizacije bošnjačkog kulturnog identiteta kojeg profiliraju akademičari angažirani kao saradnici tih medija. A to znači i začetnu fazu odumiranja multikulturalizma u BiH, kraj jedne epohe koja je BiH definirala kao topos susreta kulturnih razlika.
Nacionalistički geto, međutim, po stepenu svoje agresivnosti vodi ka budućem unutarbošnjačkom medijskom obračunu, jer Izetbegovićeva stranka se raspada iznutra po interesno-klanovskim šavovima. A to znači da će taj interesni obračun u predstojećoj kampanji proizvesti novu seriju neprijatelja.
Bit će veselo u narednim mjesecima gledati kako traje medijski obračun između bošnjačkih nacionalista. Dok su sjedili za istom, Alijnom sinijom, oni su bili poslušni piuni u vođinim rukama. Danas, kad su odbili da sjede za Bakirovom, odmetnuti od nacionalističke SDA, oni su glavni, krvni neprijatelj medijskih jurišnika iz Stava i Faktora. Kritičari nacionalizma dobit će kratak predah dok taj rat bude trajao. Njegov ishod se već danas naslućuje u neminovnom izbornom porazu SDA.
Hoće li je nakon izbora spašavati baš oni koje Stav u zadnjem broju, iz pera glavnog urednika, optužuje da se služe Miloševićevom retorikom.
Nakon što su izvršili etničko čišćenje u medijskom prostoru, stavovci su krenuli u obračun s konkurentima. A šta ako u oktobru budu klečali na koljenima i molili svoje današnje izdajnike i neprijatelje za mrvicu milosti, za oprost, za spas duše.
