Piše: Esad BAJTAL
Na početku bijaše riječ, kaže Biblija, stavljajući nam time do znanja da sve počinje govorom, riječju, koja nas vodi i usmjerava na životnom putu.
U tom smislu, dobra i loša riječ imaju svoje različite ciljeve i ishode koje je govornik zacrtao prije bilo kakve akcije. U tom smislu, Riječ može da spaja ili razdvaja, tačnije, zavađa ljude, grupe i narode. U svom idejnom (ratno)huškajućem naboju, riječ je avangarda zla čije smo krvave i neljudske učinke osjetili na vlastitoj koži krajem devedesetih godina prošlog stoljeća.
Otuda velika odgovornost za neodmjerenu i etički neodgovornu upotrebu govora, za sve one koji ga koriste u javnom prostoru i akcionom kontekstu. Posebno, za politiku, političare i inteligenciju koja ih nekritički i idejno-podanički servisira.
Jer, pojednostavljujući jednu misao bh. filozofa K. Prohića, i prilagođavajući je aktualnom predizbornom trenutku, kao što svaki čovjek mora biti „odgovoran za svoje neodgovornosti“, tako, i još više, intelektualni (resp. politički) uljez mora odgovarati „za svoju plitkoumnost i duhovnu perverziju“, koju sračunato mrziteljski širi oko sebe.
POLITIKA NAJPLODNIJE POLJE MRŽNJE
Temelj mržnje je snažna emotivna potreba da se onaj (individua ili kolektiv), na koga je usmjerena omalovaži, povrijedi, a u krajnjoj liniji čak i uništi. Ona je uvijek u dosluhu sa neprijateljskom nakanom i djelovanjem mrzitelja.
Iz drugog ugla govoreći, eventualni nestanak objekta mržnje donosi teško podnošljivu prazninu koja svom mrziocu obesmišljava život, tako da traženje novog objekta mržnje postaje imperativ koji za mrzioca poprima smisao auterapije i čuvanja vlastitog zdravlja.
Otuda, svoje najplodnije tle, mržnja nalazi u nekom interesnom polju, gdje svaki oblik suparništva predstavlja „realnu“ opasnost od koje se valja braniti i odbraniti. U tom smislu, najzahvalnije i najplodnije polje mržnje, kako to znamo iz bh. iskustva, predstavlja politika kao vrlo unosna interesna igra. Vrhunac te igre, po logici stvari je, vrijeme predizbornih kampanja, koje sofisticiranu ili otvorenu mržnju legaliziraju i koriste kao samorazumljivo sredstvo borbe za politički tron.
Tako uobičajeni govor mržnje, baš kao i ranije, postaje inventarna stavka i ovogodišnje izborne kampanje koja je počela i prije prvog zvižduka sudije (Centralne izborne komisije), koji formalno-pravno, tek u maju, treba da označi početak izborne etno-utakmice.
Dotle ćemo se, naravno, i po svemu sudeći, nagledati, naslušati i načitati mrziteljskih, etno-huškačkih i politikantskih retorički zatrovanih mizerija, a sve u službi, tobožnjih, izbaviteljskih misija samozvanih etno-čuvara, čuvara – vitalnih nacionalnih interesa.
Pored onog dijela svađalačkih političara, a posebno onog etno-lidera, kojeg, zbog nepogrešive prepoznatljivosti i mržnje prema svemu, svakom i svačemu (opoziciji, drugim narodima, religijama, vladama), ne treba čak ni imenovati, na BHS sceni je čitava bulumenta nepismenih, ljudski neosviještenih anonimusa, koji, psovačkim jezikom mržnje i najgorih uvreda, neofašističkom retorikom i logikom prizemnih etno i kleroopaski, liječe svoje teške psihološke komplekse.
Ostrašćeni nekrofil, histerik obuzet strahom, samozatajni prisilni neurotik, pomahnitali luđak, upravo javnim jezikom mržnje, pokušava kompenzirati bolni osjećaj manje vrijednosti.
SNAJPERISANJE KRITIČARA BH PROPASTI
Pri tome, da ironija bude potpuna, on indirektno priznanje vlastite bezvrijednosti, otkriva upravo svojim skrivanjem iza neizbježnog štita anonimnosti. Potpisujući se pseudonimom i šiframa iza kojih bljuje otrovne strijele najgore mržnje prema analizama, tekstovima i osvrtima uredno potpisanih autora i kritičara bh. propasti (pljačke, otimačine, prevare, bijede, siromaštva…) i njenih etno-kreatora.
Sve podsjeća na ljudski jad i bijedu dobro skrivnih snajperista koji, iz dubokih rovova, ili druge vrste oku skrivenih položaja, mučki pucaju na nedužne žrtve. Civile koji nose kući hljeb ili vodu, pa čak i na djecu, koja u svom zanosu igrom, načas, zaboravljaju ratne opasnosti, kako je to bilo tokom opsade Sarajeva, kada je od 1.601 (hiljadušestoijednog) ubijenog djeteta ogroman broj njih, bezdušno upucano iz snajpera dobro skrivenih „junaka“.
U usporedbi, jezik mržnje je upravo to.
Ili osiljena nekultura personalno inferiornog političkog moćnika, ili verbalno snajperisanje iz rova anonimnosti njegovih ostrašćenih sljedbenika, odnosno plaćenih i sinekuristički dobro uhljebljenih poslušnika.
U slučaju drčnog političara, klajnovski govoreći, u pitanju je Mojsijev kompleks, iluzija o vlastitoj misiji, koju pokreću njegove ambicije i strasti, a sve u službi realizacije iracionalnih ciljeva njegove vlastodržačke nadmenosti.
Ako na početku svega bijaše riječ, onda unutrašnjom logikom verbalnih odušaka, početna verbalna agresija prerasta u mržnju (jezik mržnje), a ostrašćena mržnja u fizičku akciju koja, u kafani, završava – tučom, a u široj, društvenoj, tenzijama prenapregnutoj atmosferi – ratom. Sjetimo se samo devedestih i medijskog, ratnohuškačkog jezika mržnje u službi velikodržavnih koncepata.
I kao da ništa nije bilo, danas ponovo, kao da je agresija devedesetih neprovjerena glasina, uz stare, sada i neki novi, logistički i idejno kontrolisani portali, javni mediji i neodgovorni političari, sasvim sračunato i nedgovorno, dizanjem tenzija i podsticanjem etno-emocija i strasti najgore vrste, pregrijavanjem etno-ostrašćene glasačke mase i mašinerije, uprkos katastrofalnih učinaka vlastitih politika, nastoje sačuvati svoju neodogovornu patokratsku vlast, pa i po cijenu padanja mrtvih glava!
MUDROST PATOKRATSKE ETNO-VLADAVINE
Na sceni je ucjenjivačko, biološko, psihološko, moralno i privredno ekonomsko srozavanje bh. društva i normalnih ljudi.
Njihov, time pobuđeni otpor, mora se slamati zarad nastavka realizacije vlastitih ciljeva patokrata. Treba fabrikovati neprijatelje i uz njihovu pomoć obračunati se s vlastitim protivnicima, protivnicima patokratske vlasti.
A to su normalni ljudi koje valja poslati u novi rat.
Tako mržnjom proizvedeni neprijatelj, u dogovrenom ratu, pobije unutrašnje protivnike vaše etno-patokratske vlasti. Ostaje samo da poginule branioce (svoje unutrašnje protivnike), proglasite za heroje i opjevate ih u pjesmama, i sasvim mirno, dakle, bez njih kao remetilačkog faktora, nastavite sa svojom licemjerno uhodanom pljačkaškom vladavinom.
Dakle, govorom mržnje, proizvedeš neprijatelje koji će pobiti tvoje protivnike. U tome je sva mudrost patokratske etno-vladavine.
Tako se rat pokazuje kao unajmljeni dželat, odnosno legitimni pomor nad običnim ljudima nezadovoljnima aktuelnom vlašću.
Ako nije moguć rat, dovolji su i pojedinačni incidenti, ili svakodnevno dizanje tenzija, čiji strah, kao strah od rata, postaje dovoljan da uguši ogromno nezadovoljstvo i ušutka moguću ljudsku (građansku) pobunu, u svrhu promjene vlasti i poboljšanja životne egzistencije gladnih, poniženih, opljačkanih i debelo izvaranih građana.
Eto provjerene matrice patokratskog scenarija za predizborni film, koji ćemo, svakodnevno iznova, gledati sve do oktobarskih izbora.
