Piše: Boris Pavelić
Problem Schengena nisu unutarnje, nego vanjske granice EU – tu osjetljivu činjenicu ignorirala je konferencija »Schengen – postignuća i očekivanja«, koju je jučer u Dubrovniku organizirao zastupnik SDP-a u Europskome parlamentu i bivši hrvatski ministar Tonino Picula.
Bio je to jedan od lobističkih skupova s jasnim političkim ciljem – u ovome slučaju, podsjetiti da su Bugarska i Rumunjska tehničke kriterije za Schengen ispunile još prije sedam godina, ali da je njihovo tavorenje s onu stranu otvorenih granica politička, izrazito neeuropska odluka.Sudionici su spominjali i Hrvatsku, zauzimajući se da u posljednji čas uskoči s ovu stranu onoga što je prije 33 godine u luksemburškome Schengenu zamišljeno kao ispunjenje vjekovnoga humanističkog sna – kao Europa bez granica.
Ali, »reality was very different«, poznata je ironična primjedba. Skup u Dubrovniku sav je odisao implicitnom zebnjom od onoga što EU doživljava kao jednu od dosad najvećih prijetnji samome svojem opstanku – masovnog dolaska izbjeglica i useljenika iz Azije i Afrike.
Na svoj odnjegovan i pismen, ali politički često apstraktan način, formulirao je to i sam Picula: »Potrebno je jačati povjerenje i sustave sigurnosti, a pitanje je političke mudrosti pronaći balans između jednog i drugog. Umjesto militarizacije, schengenizirajmo granice jer budućnost EU ovisi o nadograđenom, djelotvornom i proširenom Schengenu«, kazao je murterinski europarlamentarac.
Odmjereno rečeno, samo – što u ovome kontekstu znači »schengenizirati«? Odgovor je, bojimo se, skriven u jednome od zaključaka dubrovačke konferencije: »Dugoročno gledano, jedino odgovarajuće rješenje je jačanje vanjskih granica, a ne održavanje ili (ponovno) uvođenje granica koje razdvajaju i dijele države i građane«.
Ako je, dakle, »jedino odgovarajuće rješenje jačanje vanjskih granica«, koja je onda razlika između njihove »militarizacije« i »schengenizacije«? Ili, da otmjeni politički jezik prevedemo na onaj koji razumiju izbjeglice na hrvatskoj granici: je li djecu neki dan kod Srba propucao »militaristički« ili »schengenizirani« metak hrvatskoga policajca?
Ne može politička sofistika prikriti činjenicu da izbjeglička kriza pred EU postavlja pitanja identiteta i opstanka na koja se ova panično boji odgovoriti. Što je, naime, EU – zajednica ljudskih vrijednosti ili bastard represivne nacionalne države? Je li ona pokušaj zametka zajednice čovječanstva ili iza blindiranih vrata zaključana obitelj, ljubomorna na vlastite svađe?
Kako sada stvari stoje, moglo bi se dogoditi da takva vrst dilema razori i Schengen i EU dok blagoglagoljive diplomatske konferencije budu još trajale.
