(Esad Bajtal, Promotivna besjeda)

 

A kto je ta  šta je ta da prostiš

Gdje je ta Odakle je

Kuda je Ta

Bosna

Rekti

Na ovo Makovo bolno pitanje još uvijek nema pravog odgovora. Ali ima bezbroj svjesnih i nesvjesnih pokušaja te vrste. Ovo je jedan od njih. Pred nama je knjiga upravo o toj zemlji.

I posnoj i bosoj

I hladnoj i gladnoj

I

Prkosnoj

Od Sna

Dakle, pred nama je povijesna, vješto poknjiževnjena, ljudski ispričana priča o fenomenu srednjovjekovne Bosne, nad kojom vrište dramatski nemušta pitanja i „upitnici apokalipse“.

Jedna dobra, ljudski senzibilno pisana knjiga.

 

I još nešto:

Ovo je knjiga koja se sporo čita.

Jako sporo.

Zašto?

Zato što čitalac ne trči za radnjom i događajima, nego htio to, ili ne, gonjen čitalačkom radoznalošću, pažljivo bdije nad sentencama, vješto sročenim opaskama, i mislima, te moralno osjenčenim poukama i porukama koje prate kritične radnju i događaje. Upravo zato, tragika i dramatika ove knjige nije na površini događaja, zbivanja i životnih obrata, nego u nečem sasvim drugom.

U čemu?

U selimovićevski teškom, životno-realnom, iskustveno-kritičkom povijesno-poraznom

i socio-psihološki uzornom uvidu autora od koga se ježi koža. Uvidu o lažnim prijateljima i iskrenim neprijateljima ove zemlje i njenih ljudi.

Citiram:

Usud su im lažni prijatelji i vjerni neprijatelji, Tako je oduvijek i bit će zauvijek. Branili su svakoga od svakoga, a sa svakim napadali sebe. Nevolja je u tome što ih bolje poznaju neprijatelji nego oni sami sebe.

Još kraće, i mučnije, a jednako tačno, i povijesno potvrđeno.

Riječ je o zemlji u kojoj je, kako to Kadrić kaže, život muka a smrt izbavljenje.

Tom i takvom zemljom hodi i ljudski brodi ponosni, stasiti čovjek mira, Kadrićev junak bosanski vitez, vojvoda i pacifista, Radivoje Oprašić. Izaslanik kralja bosanskog Tomaša. Autor prati Oprašićev složen i trnovit životni put. Kadrić to čini retorikom autentične, čitalački zavodljive, spisateljske ornamentike starobosanske mudrosti i bogumilski lakonske rječitosti.

Ali knjigu ne prati samo pukost dobrog opisa, ni mudrost spisateljskog narativa koji plijeni. Ima tu i nešto mnogo više. Naime, povijesni kontekst priče daje Kadriću priliku da se, izvan bilo kakve autorske nakane te vrste, pozabavi i zaokupi nečim što filozofija poznaje i imenuje kao fenomen „granične situacije“. Njime, tim fenomenom, knjiga dobija dodatnu semantičku i stilsku pozlatu.

Riječ je o bitno-neizrecivom, ljudski neshvatljivom i fatumski neizbježnom momentu ljudskog življenja.

Jer, u „graničnoj situaciji“, čovjek se suočava sam sa sobom, s nepojmljivošću vlastitog bivanja i postojanja. To je zlehudi trenutak oprašičevski opore sudbine, koja

niti nudi, niti poznaje, mogućnost izbora. Ni ličnog ni povijesnog.

To je vjekovni bolno trnoviti bosanski put na kome se nerazmrsivo prepliću: smrt i patnja; rat i krivica; laž i istina; pravda i nepravda.

To je sudbina ovdašnjeg bivanja

I (na)čin potvrđivanja sopstvene egzistencije.

Pa i po cijenu sopstvenog kraja.

U ime obraza, časti i ljudskog dostojanstva.

Ili, kako bi to ljudski dirljivo i poetski neponovljivo, formuliše Mak Dizdar:

Ovdje se ne živi samo da bi se  živjelo

Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo

Ovdje se i umire

Da bi se živjelo

Na fonu te, i takve egzistencijalne tragike i dramatike, Kadrić nam nijansirano vješto majstorski uvjerljivo, dijalektički snažno i potresno, slika život u svoj njegovoj oporosti i gorčini, s jedne, te, ljepoti i radosti žvljenja, s druge strane.

Uovoj knjizi hrvu se, lome i uzajamno smjenjuju: Zlo i Dobro; Život i Smrt; Sreća i Nesreća; Lijepo i Ružno; Ljubav i Mržnja; Ljudskost i Neljudskost; Cinizam i Empatija Razačarenje i Poštenje; Pravda i Nepravda.

Sve u jednom i jedno u svemu.

U jednom jedinom ljudskom životu.

U grču životne svakodnevnice stare, a ništa manje ni današnje Bosne.

U davnju i uzimanju.

Krvi i otimanju.

U stalnoj nestalnosti.

U onom šekspirovski tragičnom: Bit’ iI’ ne bit’

O tome se u ovoj knjizi radi.

O tom bit’ iI’ ne bit’, s kojim se bosanski građani i bosansko društvo, nevoljno i bolno, stoljećima  i svakodnevno,   tragično suočavaju. Kao u sljedećim stihovima:

Idem putem što se muči da put nađe

Riječi jedna drugu svim sredstvima guše

Dešavaju se ljudskih lica krađe

U meni samom cilj je srušen

Pa grdno zija taj prostor razgrađen

I sunce samo sija potkopano

Ima li vida izvan toga zida

Tom crnom stranom bijem se s gavranom

A on mi komad po komad otkida

I od tih komada sebi kuću zida

 

To su ljudski razantni stihovi crnogorskog pjesnika Branka Banjevića iz davne 1973.

Do nijemosti jasni i asocijativno, fotografski i faktografski vrlo  simptomatični. Životno aktuelni i poučni. Baš kao nekad, u Oprašićevo doba, i dan-danas, licemjerno i kabadahijski bešćutno atakuju na ovu zemlju.

Na njene ljude.

Na sve nas.

Razvaljuju nam  kuću etno-gavranovi, i od komada naše male, oni bi da zidaju svoje velike kuće.

Malo im dosta.

Hoće sve.

I više od toga.

A nas bi da ostave bez igdje ičega.

Da nas obeskuće zločinom i krvlju.

Da nas obezdome.

I rastjeraju.

Čine to jeftino i podlo, krijući se iza Boga i nacije.

I to je ta, gavranovski crna, nemila, viševjekovna  povijesna konstanta Bosne, koja se faktografski i fotografski zrcali u ogledalski jasnom odrazu, s jedne, i spoznajno-semantičkoj retrospektivi – Kadrićeve moralno, ljudski i spisateljski uzorne knjige – s druge strane.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime