Miralema i Edina su ubijene jer su žene. Ni u jednom od ova dva slučaja se ne radi o porodičnoj tragediji. Radi se o femicidu.
Z. Đ.
Ubistvo Edine Odobašić, prije nešto više od mjesec dana, koju je suprug Enes udavio u Bihaću, bio je okidač za proteste širom Bosne i Hercegovine s kojih je tada poručeno: „Nasilje nad ženama nije privatna stvar. Nećemo samo čekati da dođemo na red. Nikad nijedna više“.
Nažalost, samo mjesec nakon toga, potresao nas je novi slučaj femicida – Miralemu Mehmedović iz Tuzle ubio je njen suprug Salko, koji je potom baš kao i Enes Odobašić, oduzeo sebi život.
Miralema i Edina su ubijene jer su žene. Ni u jednom od ova dva slučaja se ne radi o porodičnoj tragediji. Radi se o femicidu.
Tijana Cvjetićanin iz Udruženja “Zašto ne” kaže za Žurnal da se nasilje prema ženama zasniva na uvriježenom, jako opasnom i destruktivnom shvatanju da muškarac ima pravo da bude nasilan prema ženi s kojom je u privatnom odnosu: „Ta vrsta nasilja se opravdava na način na koji se druge vrste nasilja ne opravdavaju. Namjerno se previđa činjenica da se radi o krivičnom djelu, najtežem u ovom slučaju, koje nije tragedija ni nesretni splet okolnosti, niti je rezultat neuzvraćene ljubavi ili “tužna priča”, kako se to već sve kvalifikuje“.
Svi ovi termini su u medijima korišteni da se opišu ubistva, što je neprihvatljivo jer ubistvo je ubistvo.
Cvjetićanin upozorava i na činjenicu da žena koja je ubijena u Tuzli skoro da u medijima nije ni dobila pažnju, već je sve bilo usmjereno na počinioca za kojeg su eksplicitno ili implicitno traženi razlozi ili opravdanja za njegov postupak. Prema njenim riječima, to su stvari koje se moraju mijenjati – nasilje se ne smije romantizovati, a poštovanje se treba isključivo pokazivati prema žrtvi.
„Ubistvo je obično nešto što se desi nakon godina nasilja u porodici i ono je veoma često poznato okolini, a nekad i institucijama koje najčešće ne reaguju adekvatno, niti su žrtve koje prijavljuju nasilje zaštićene na adekvatan način. Ovakav javni govor o takvim ubistvima zapravo doprinosi toj ideji da je nasilje muškarca prema ženi dopušteno ukoliko je on sa njom u određenom partnerskom odnosu, da on tada nad ženom ima neku vrstu vlasništva i može da postupa kako god hoće“, smatra Cvjetićanin.
Ovo su predstave koje je neophodno razbiti kako bi se ovaj problem iole umanjio, tako da bi i mediji trebali shvatiti značaj svoje uloge i svog izvještavanja o ovim temama.
„Ako ćemo nastaviti da pričamo o ubistvima kao o tragedijama, onda impliciramo da je to nešto što se naprosto dešava samo od sebe, da ne postoji počinilac, da je uzrok te tragedije bezličan, dok je u realnosti uzrok taj što je muškarac ubio ženu i to jasno treba da se imenuje kao ubistvo“, dodala je naša sagovornica.
Dalje naglašava da ovakvu vrstu nasilja ne smijemo posmatrati kao prihvatljivu, niti je smijemo relativizirati tako što ćemo ubistva nazivati tragedijama ili tužnim ljubavnim pričama, niti smijemo tražiti opravdanja za femicid.
„Trebamo početi zauzimati vrlo jasan stav da neko ko ubije suprugu ili dijete nije ni mučenik ni heroj, šta god da je radio prije toga u životu, već se radi o počiniocima najtežih krivičnih djela i o tome treba da govorimo isključivo na taj način“, kaže Tijana Cvjetićanin.
Lana Jajčević iz Fondacije Udružene žene kaže da su ženske nevladine organizacije organizovale brojne edukacije za novinare i novinarke u kojima su ih educirali o mogućim načinima izvještavanja i senzibilisanom pristupu u izvještavanju o ovakvim temama, ali da urednička politika uvijek nadjača potrebu senzibilisanog pristupa temama koje obuhvataju nasilje u porodici i nasilje nad ženama.
“Vaše kolege novinari često se žale da urednici ne prihvataju njihovo izvještavanje i tekstove im vraćaju ako u njima nema dovoljno senzacionalizma, koji po mišljenju urednika utiče na povećanje tiraža pisanih medija, pa tako imamo naslove da se desila porodična tragedija, a ne ubistvo žene ili se nalaze izgovori za ubicu kao što je ovaj posljednji da se radi o “zlatnom ljiljanu”. U svakom slučaju i dalje treba raditi na edukaciji medija o senzibilisanom pristupu u izvještavanju o temama nasilja nad ženama sa posebnim naglaskom da edukacija treba biti usmjerena na promjenu uredničkih politika, jer ne vrijedi educirati novinare koji izvještavaju sa terena ako će urednici izmijeniti teskt jer u njemu nema dovoljno “krvi” i sočnih detalja iz porodičnog života žrtve”, navodi naša sagovornica.
U BiH su u funkciji dvije SOS linije koje služe za prijavljivanje nasilja u porodici – 1264 za Republiku Srpsku i 1265 za Federaciju BiH.
U Bosni i Hercegovini se u ovoj godini dogodilo osam slučajeva femicida. Veliki broj je zabilježen i u susjednim zemljama – u Srbiji su registrovana 23 slučaja femicida, a u Hrvatskoj 13.
Podsjetimo da je sa protesta u oktobru, koji su održani u 13 gradova u BiH, poručeno da se zahtijeva „uvođenje pravne definicije femicida, uvođenje femicida kao krivičnog djela u sve zakonske i podzakonske akte, te hitno usklađivanje krivičnih zakona s Istanbulskom konvencijom i revidiranje kaznenih praksi, kao i osiguravanje prevencije i zaštite od nasilja nad ženama kroz nadležne institucije i multisektorske protokole. Zatraženo je i da se dosljedno primjenjuje zakon i u slučajevima kada dođe do smrtnog slučaja kao posljedice nasilja u porodici, da se počiniocu sudi prema odredbama zakona koje će utvrditi težu kaznu.
Lana Jajčević kaže da ženske nevladine organizacije, koje se zalažu za uvođenje femicida u krivično zakonodavstvo kao zasebnog krivičnog djela, smatraju da ovo krivično djelo ima posebne karakteristike jer se radi o rodno povezanim ubistvima žena samo što su žene i učinjene su iz mržnje prema ženama – samo zato što su žene.
“Prema definiciji feminističke aktivistice i naučnice koja je “popularizirala” izraz femicid dr. Dane Russel femicid predstavlja “ubijanje žene od strane muškaraca isključivo zato što su žene”, pri tome termin “žena” obuhvata i djevojčice i djevojke. Femicid se definiše kao najekstremnija manifestacija nasilja usmjerenog prema ženama na osnovu rodnog identiteta, rodnih uloga i nejednake raspodjele moći u društvu između muškaraca i žena”, pojašnjava naša sagovornica. Zaključuje da prilikom procesuiranja femicid ne treba posmatrati kao izolovan slučaj već je potrebno imati u vidu specifičnost konteksta i cjelokupnu istoriju nasilja u kojoj se dogodio što bi rezultiralo zapriječenim višim kaznama.
Važno je femicid učiniti vidljivim i prepoznatljivim jer želimo pojačati svijest o tome da nasilje u porodici nosi smrtonosne posljedice, da seksualno nasilje može prouzročiti smrt, da patrijarhalno-konzervativne prakse i tradicije nekada ugnjetavaju žene do smrti, te da brojne smrti žena nisu slučajnost već su dio sistemske opresije gdje muška ljutnja na žene i potreba za dominacijom rezultira smrću, naglašeno je u biltenu Atlantske inicijative.
Atlantska inicijativa jedna je od organizacija koja godinama radi na rješavanju problema nasilja nad ženama. U februaru ove godine objavili su bilten “Femicid” u kojem je, također, naglašeno da se svijet javnosti ne može promijeniti ako femicid nazivamo zločinom iz strasti i ljubomore, jer na taj način implicitno tražimo opravdanje za nešto što je neprihvatljivo.
Tokom 2016. agencija UN Women objavila je analizu medijskog izvještavanja o rodno zasnovanom nasilju i jedan od zaključaka je da su mediji naizgled svjesni svoje uloge, ali suštinski ne predstavljaju dio rješenja i u najvećoj mjeri i ne doprinose mijenjanju stanja gdje je žena žrtva muškarca, često svoga partnera: “Naglasak na mogućim razlozima za nasilje, koji su lične prirode, samo je potajno traženje opravdanja, a nikako način da se jasno iskomunicira poruka da su nasilje nad ženama i nasilje u porodici apsolutno neprihvatljivi i zakonom zabranjeni”.
“S vremenskom distancom od pet godina možemo zaključiti da su pomaci u izvještavanju neznatni, i osim ponekih analitičkih članaka kada je nasilje u fokusu, uglavnom se izvještavanje o femicidu zaustavlja na rubrikama crne hronike”, stoji u biltenu Atlantske inicijative.
Izvor: zurnal.info
