Porodici Paskolo u centru Banjaluke vlast je 1947. godine otela ogromno zemljište i nekretnine i obevezala se da će ih obeštetiti, što nikada nije učinjeno. Nasljednicima su oduzeta sva prava na ogromnu imovinu, a Osnovni sud u Banjaluci prošle godine stao je na stranu Grada, kojeg je djelimičnim rješenjem RUGIP upisao kao vlasnika spornih parcela. Obespravljena porodica sada čeka odluku Okružnog suda u Banjaluci.
Piše: Žana Gauk
Emerih (Mirko) Paskolo, izuzetno bogati Banjalučanin italijanskih korijena, 1947. godine nije uspio da sačuva imovinu. Pod eufemizmom nacionalizacija, oteti su mu hotel Bosna i ciglana na prostoru od oko 20.000 kvadratnih metara. Nakon svega, prostor za svoje kvadrate vidjeli su današnji tajkuni, čije zgrade niču na atraktivnom zemljištu u centru grada. Grad Banjaluka, Republička uprava za gedetske i imovinsko-pravne poslove ignorišu nasljednike, a u tome im revnosno pomaže i pravosuđe u Republici Srpskoj. Za sud je dovoljan „sporazum o naknadi za izuzeto zemljište“ iz 1969. godine, iako porodica nikada nije obeštećena niti je uplatnica dio spisa.
Sudija Osnovnog suda u Banjaluci Siniša Sandić 11. juna prošle godine presudio je u korist Grada, a Valeriji Kovač, inače kćerki Mirka Paskola, naložio da plati sudske troškove, stoji u presudi koja je u posjedu Žurnala. Ona je još 2019. godine osim gradske administracije, kao tužene navela i ostale nasljednike Paula Paskola i Petronelu Badić.
Kovačeva je tražila ono što je bilo logično – upis prava svojine na osnovu djelimičnog rješenja RUGIP-a treba proglasiti neosnovanima te ga poništiti, a potom utvrditi da je ona vlasnica trećine dijela na nekretninama upisanim u zemljišno-knjižni uložak. U tužbi je navedeno da je u upravnom postupku, bez saslušanja stranaka, doneseno djelimično rješenje prema kojem je vlasnik spornih parcela Grad. Naravno, Pravobranilaštvo RS tvrdilo je da porodica, u vrijeme smrti onih koji su stvarali bogatstvo, nije bila nosilac nikakvog prava nad spornim nekretninama.
A, počelo je 3. juna 1947. godine. Sve ove nepokretnosti upisane su kao društvena imovina i to na osnovu Uredbe o uknjiženju prava svojine na državnoj nepokretnosti, što je objavljeno u Službenom glasniku Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Mirko Paskolo preko noći je ostao bez imovine. Skupština opštine Banjaluka 7. novembra 1969. godine pravo korištenja svega upisanog prebacila je na banjalučko Stambeno preduzeće.
U ovom rješenju, stoji u presudi, vidljivo je da je tada bilo neizgrađeno građevinsko zemljište. Koji mjesec kasnije, 18. februara 1970, vlast je znanim metodama uspjela da „postigne sporazum“ o naknadi za izuzeto zemljište između Stambenog preduzeća i Mirka Paskola, koji umire 1981. godine.
Nasljeđuje ga supruga Antonela, a nju troje djece. U spisu su i detalji sa ostavinske rasprave nakon njene smrti.
U Sandićevoj presudi, međutim, između utvrđenog da postoji sporazum o naknadi i djelimičnog rješenja RUGIP-a ne postoji – uplatnica kao dokaz da je porodica Paskolo obeštećena. A trebalo bi da zna da sporazum o nagodbi, u kojem, između ostalog, stoji da isplata mora biti okončana u roku od 15 dana, nije isto što i dokaz o isplaćenom novcu.
Zato dalje nastavlja, kao da je sve u najboljem redu:
„Uvidom u djelimično rješenje RUGIP PJ Banjaluka od 17.4.2014. vidljivo je da su nekretnine pobrojane u dispozitivu rješenja pretvorene u pravo svojine Grada Banjaluka. Iz rješenja je vidljivo da je osnov pretvaranja odredba člana 324. stav 3. Zakona o stvarnim pravima.“
Baš u tom članu i stavu stoji:
„Pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postale svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalazi ta nepokretnost, ako je nosilac tog prava prestao da postoji i nema pravnog sljednika.“
I sve je završeno, doduše, samo prvostepenom presudom. Nasljednici Mirka Paskola „spakovani“ su u akt kako to pogoduje onima koji su kasnije gradeći na njihovoj zemlji zgrnuli milione maraka. Gradska administracija im je itekako pogodovala.
Ipak, sudija je, kaže advokat Valerije Kovač, Aleksandar Čabrilo, zaobišao činjenicu da je RUGIP 2014. godine donio tek djelimično rješenje, koje je pobijano žalbom pred istim organom i tužbom u upravnom sporu pred Okružnim sudom u Banjaluci. Presuda istog suda je sa kompletnim spisom proslijeđena Vrhovnom sudu RS, zbog vanrednog preispitivanja.
Sandić je, ipak, zaključio:
„Evidentno je da predniku tužioca (Mirku Paskolu op.a.) njegovo pravo svojine prestalo i da u vrijeme smrti isti nije bio nosilac nikakvog prava na spornim nekretninama.“
Iako je Kovačeva do kraja navodila da nikada nije proveden postupak eksproprijacije, odnosno nije dokazana isplata naknade za zemljište, sud joj je oduzeo pravo da bude vlasnica dijela imovine koju je stvarao njen otac.
Čabrilo je odmah uložio žalbu na presudu, a odluka Okružnog suda čeka se i danas.
„Pravni prednik Valerije Kovač u trenutku smrti jeste bio upisan kao nosilac prava korištenja navedenog zemljišta, a sve zbog toga što mu nikada nije isplaćen novac na ime obeštećenja. Samim tim ne stoji konstatacija suda da u vrijeme smrti isti nije bio nosilac bilo kakvog prava na navedenim nekretninama“, zaključeno je u žalbi.
Prema procjenama, cijena Paskolinog kompleksa mogla bi biti najmanje 40 do 50 miliona KM. Osim novih stambeno-poslovnih objekata i ostataka nekadašnjih baraka, tu je i zgrada Centralne banke BiH – Glavne banke RS. Prije gradnje 200 miliona maraka vrijedne zgrade Vlade RS, najavljivano je da će ona biti podignuta baš na otetoj zemlji porodice Paskolo. Vlada je na drugoj lokaciji, a na nekadašnjoj ciglani ostali su tajkuni.
Vila Paskolo, uz sam zid “modernih” građevina, potpuno je devastirana, iako je progašena nacionalnim spomenikom.
Izvor: zurnal.info
